Jadranka Blagus osnivačica je i predsjednica najtrofejnijeg parastolnoteniskog kluba u Hrvatskoj – PSTK URIHO – koji je nedavno osvojio 21. naslov državnog prvaka, a Jadranka je tom uspjehu pridonijela osvojivši zlato

Poslušaj članak

Nakon što su 21. put osvojili naslov prvaka Hrvatske, stolnotenisači PSTK URIHO bili su na primanju kod predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića na što su u klubu izrazito ponosni.       

Svojim radom i trudom stolnotenisači URIHO-a pišu povijest ovog sporta, a Jadranka Blagus jedan je od glavnih razloga zašto je tome tako.

– Osnivačica sam i predsjednica jednog od najuspješnijih klubova u povijesti parastolnog tenisa u Hrvatskoj – PSTK URIHO, parasportskog društva URIHO i još mnogih drugih na čije sam uspjehe jako ponosna. Zajedno smo ostvarili puno velikih rezultata, a vjerujem da nas puno njih još čeka – ističe Blagus.

U klubu trenira puno mladih perspektivnih parastolnotenisača, a među njima i paraolimpijci Helena Dretar Karić, Tomislav Špalj i Nino Baša. 

– Helenu znam od početka njene sportske karijere. Divna je žena i sportašica; žena, majka, kraljica – kaže Jadranka koja je ponosna što klub predstavljaju igrači svjetske klase.

Jadrankin sportski put počeo je davno, a sada je jedno od zaštitnih lica zagrebačkog parastolnog tenisa. Danas obnaša funkciju dopredsjednice Hrvatskog parastolnoteniskog saveza, predsjednice Zagrebačkog parastolnoteniskog saveza, a također je i članica Izvršnog odbora Zagrebačkog parasportskog saveza.

U svojoj blistavoj stolnoteniskoj karijeri, Blagus je osvojila mnoštvo medalja i priznanja.

– Dobitnica sam nagrade Grada Zagreba za životno djelo, Zlatnog reketa i dobitnica preko tristotinjak medalja i priznanja. Bila sam hrvatska reprezentativka u parastolnom tenisu, sudjelovala na dva Europska prvenstva. Sve su mi nagrade drage, a posebno priznanje Grada Zagreba i priznanje ‘Milka Milinković’ Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Veliku ulogu Jadranka, osim u sportskoj povijesti URIHO-a i parasporta u Zagrebu općenito, ima i u samoj ustanovi URIHO.

– U ustanovi URIHO radim preko 40 godina, čini mi se da su te godine brzo, prebrzo prošle. Zaposlila sam se kao radnica na stroju i radila na normu. Svojim zalaganjem i radom, nakon par godina, a na prijedlog bivšeg ravnatelja, postala sam direktorica, vodila sam samostalno ‘Ivančicu’. Svoj radni vijek najviše ću pamtiti po obiteljskoj sredini i puno prijatelja.

Osim što je bila na rukovodećoj poziciji u odjelu ‘Ivančica’, gdje osobe s invaliditetom svojim rukama rade na daleko poznate Urihove proizvode, Blagus je obnašala i druge funkcije – bila je predsjednica Radničkog vijeća, povjerenica za dostojanstvo radnika te usto i predsjednica jednog od Urihovih sindikata.

Ova žena sportskog srca i vedrog duha ne razmišlja o odlasku u mirovinu.

– Ne mislim tako skoro u mirovinu, a i kada odem iz URIHO-a, to neće imati nikakve veze s mojim odlaskom iz PSTK URIHO, pošto je klub registrirana udruga za sebe, i kao takva nema veze s Ustanovom osim što nas povezuje isti naziv. Dakle, ostajem u sportu, i u URIHO-u, sve dok me zdravlje posluži – zaključuje Blagus.

Lik i djelo Jadranke Blagus već je ušlo u legendu, kako Ustanove, tako i PSTK URIHO. Vjerujemo kako je ispred ove divne žene još puno poslovnih i sportskih uspjeha.

Osim u poslovnom svijetu, Sven bi volio da njegova budućnost bude i u sportu, koji mu je pomogao čak i u teškim trenucima u životu

Poslušaj članak

Svakoj osobi zaposlenje daje osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Zahvaljujući projektu Poslovnog dnevnika ‘Iskustvo zlata vrijedi’, pred 26-godišnjim Svenom Šimunovićem, apsolventom na diplomskom studiju pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, našla se prilika da se nakon obavljene prakse u Hrvatskom telekomu ravnopravno uključi na tržište rada.

Simpatičan i skroman, Sven je osoba s cerebralnom paralizom, ali na putu ostvarivanja planova za njega ne postoji nikakva prepreka.

– Praksa u Hrvatskom telekomu za mene je bila pozitivno iskustvo. To je jedna uvertira prije izlaska na tržište rada. Praksa je trajala četiri tjedna, a odvijala se u dvije faze – u srpnju i listopadu. Bio sam dio tima ljudskih resursa, što je na neki način i dio moje struke jer se pedagogija preklapa s ljudskim resursima, odnosno potreban je i pedagoški aspekt. Moj rad se temeljio na pripremi za HT Olimpijadu, godišnji sportski susret zaposlenika kompanije. S obzirom na to da je zaposleno dosta osoba s invaliditetom, kompanija je odlučila uvesti paraolimpijski program te sam osmišljavao program za paraolimpijski susret. Sudjelovao sam i u kreiranju meet upova, odnosno radionica za zaposlenike – ispričao je Sven.

Tijekom četverotjedne prakse Svenu se posebno svidjela radna atmosfera.

– Kad sam vidio koje kompanije sudjeluju na natječaju Poslovnog dnevnika, moja potajna želja bio je Hrvatski telekom jer je otvoren prema zaposlenicima s invaliditetom. Od samog početka imao sam veliku dobrodošlicu kolektiva, jako sam dobro prihvaćen, a svojim angažmanom sam dodatno produbio dobre odnose. Upoznao sam nove ljude s kojima ću, nadam se, nastaviti suradnju – rekao je Sven.

U planu je već nastavak suradnje s Hrvatskim telekomom kroz nove radionice za zaposlenike, što za Svena predstavlja još jedan izazov.

Naglasio je kako mu je bilo dragocjeno iskustvo upoznavanja funkcioniranja jedne velike kompanije tijekom sudjelovanja na sastancima njezinih raznih odjela. Uvjeren je da će praksa u Hrvatskom telekomu biti od velike pomoći u daljnjem životu i radu, a svoju budućnost vidi i u jednoj takvoj kompaniji.

– Iskustvo u velikoj kompaniji kao što je Hrvatski telekom dobro će doći u životopisu. Smatram da će se lakše otvoriti vrata tržišta rada jer je već netko čuo za osobu s takvim iskustvom – objasnio je Sven.

Smatra kako je važno da poslodavci u velikim kompanijama pruže mogućnost zaposlenja osobama s invaliditetom.

– Osobe s invaliditetom mogu jako puno doprinijeti zajednici u svim sferama života, pa i u poslovnom svijetu. Bez obzira na teškoće, svi imamo sposobnosti koje nas na neki način krase. Poslodavci to trebaju prihvatiti, a pozitivnim primjerima daje se poticaj i drugim osobama s invaliditetom da se hrabrije uključe na tržište rada. Tako se stvara društvo jednakih mogućnosti – pojasnio je Sven.

Kao osoba s invaliditetom, zadovoljan je što je i u studentskom poslu imao pozitivno iskustvo s poslodavcem.

– Moj studentski posao bio je u jednoj humanitarnoj organizaciji, gdje su razumjeli moje mogućnosti i potrebe. Nažalost, nisu iskustva svih osoba s invaliditetom pozitivna. Negdje se još uvijek primijeti diskriminacija od strane poslodavaca prema osobama s invaliditetom. Tako da još uvijek postoji puno prostora za napredak – upozorio je Sven.

Naglasio je da svi trebaju biti svjesni kako invaliditet nije identitet.

– To je dio nas, ali ne treba biti nešto što će spriječiti ostvarenje cilja. Zaposlenik pomaže poslodavcu da ostvari svoj cilj, a i zaposlenik svojim radom ostvaruje poslovne i životne ciljeve. Trebaju se gledati kvalitete i mogućnosti osobe, ali i teškoće – u smislu da se na neki način doskoči tim teškoćama te da se na što bolji način riješe određene prepreke – poručio je Sven.

Osim u poslovnom svijetu, Sven bi volio da njegova budućnost bude i u sportu, koji mu je pomogao čak i u teškim trenucima u životu.

– Od 2021. godine bavim se paraatletikom, odnosno bacanjem ćunja i kugle, u čemu sam osvojio pojedinačne i ekipne nagrade. Odnedavno se bavim boćanjem. U paraatletici sam član Atletskog kluba Agram, a u boćanju član PBK DDZ ‘Željko Klepač’ – URIHO. Volio bih se nastaviti baviti sportom koliko uz posao budem imao vremena – otkrio je svoje planove Sven.

Poručio je da svatko treba slijediti svoje snove.

U budućnosti bih voljela osnovati savjetodavni centar gdje bi osobe s invaliditetom mogle dobiti sve potrebne informacije o svojim pravima i ostvariti bolju suradnju s institucijama na lokalnoj i državnoj razini, kaže Vlatka

Poslušaj članak

Vlatka Vugrinec javila nam se u nadi da će doprijeti do mjerodavnih institucija i podići svijest o važnosti kvalitetne podrške osobama s invaliditetom na svim razinama.

– Kvalitetna podrška i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao ravnopravnih sudionika društva ključni su za prevenciju psiholoških oboljenja i mogućeg suicida – kaže nam Vlatka uvodno.

– Rođena sam s hidrocefalusom, koji je nastao u perinatalnom razdoblju kao posljedica infekcije toksoplazmozom, koju je moja majka preboljela u ranoj trudnoći. Ukoliko trudnica u prvih pet mjeseci trudnoće oboli od virusne ili parazitske infekcije, to može utjecati na razvoj organa fetusa, što može rezultirati trajnim oštećenjima i invaliditetom.

U mom slučaju, infekcija toksoplazmozom utjecala je na razvoj mog mozga i moždanih ovojnica. Moždane ovojnice imaju važnu zaštitnu ulogu i sudjeluju u protoku moždane tekućine iz lubanje u krvotok. Zbog infekcije došlo je do zastoja u protoku moždane tekućine, njenog nakupljanja u moždanim komorama, što je rezultiralo njihovim širenjem i stvaranjem pritiska na moždanu masu. Taj pritisak uzrokovao je smanjenje moždane mase i posljedično smanjenje funkcije organa. Ovo stanje poznato je kao hidrocefalus.

Na žalost, moj hidrocefalus nije prepoznat odmah po rođenju, već tek u dobi od godinu i pol dana, kada su se pojavili prvi simptomi: glavobolje, povraćanje, epileptički napadi, specifičan pomak očnih jabučica (pogled izlazećeg sunca) te gubitak svijesti. Prva operacija, tijekom koje mi je ugrađena pumpica za regulaciju moždane tekućine, obavljena je u dobi od godinu i šest mjeseci. Nakon operacije, uslijedio je oporavak i rehabilitacija, iako su liječnici bili skeptični u pogledu moje buduće samostalnosti – kaže nam Vlatka.

Nakon prve operacije, infekcija je dovela do hitne zamjene sustava pumpice.

– U dobi od tri godine hospitalizirana sam zbog teške infekcije bubrega. Treća operacija izvedena je u Švicarskoj, gdje je postavljen novi sustav koji moždanu tekućinu odvodi u jugularnu venu, umjesto u trbušnu šupljinu, kao kod prethodnih operacija. Taj sustav i danas, više od 40 godina kasnije, i dalje funkcionira uz redovite kontrole.

Hidrocefalus je ostavio posljedice na moj organizam. U djetinjstvu sam imala teškoće s koordinacijom pokreta, hodanjem i usvajanjem osnovnih vještina. U školi sam se suočavala s izazovima u savladavanju gradiva, zbog čega je bilo potrebno prilagoditi metode podučavanja.

Nakon osnovne škole, željela sam upisati poljoprivrednu ili medicinsku školu. Roditelji su mi obećavali podršku u zapošljavanju, ali su se u ključnom trenutku odlučili za moj odlazak u internat na Malti, bez mog pristanka. Majka se odselila iz Hrvatske, pa nisam mogla upisati srednju medicinsku školu. Kasnije je otac inzistirao na mom odlasku u Ameriku gdje sam radila kao dadilja, uz ucjene i neprihvaćanje mojih želja – prisjeća se Vlatka.

– Moji napori i postignuća nisu bili prepoznati ni podržani. Umjesto pohvala, doživljavala sam omalovažavanje, a moji uspjesi su ignorirani. Danas mi majka, čak i kada raspravljamo o zdravstvenim temama, govori da nemam pravo iznositi svoje mišljenje jer nisam magistrirala ili doktorirala. Takav nedostatak podrške u obitelji i društvu može uzrokovati anksioznost, nesigurnost, pa čak i ovisnost o porocima. Ja sam, srećom, izbjegla poroke, ali sam razvila anksioznost izbjegavajući poremećaj ličnosti.

Od 2009. godine aktivno se bavim problematikom očuvanja reproduktivnog zdravlja i savjetovanja u području medicinski potpomognute oplodnje, te kroz pisanje knjiga i suradnju s medicinskim stručnjacima nastavljam s radom na ovom području.

Kao osoba s invaliditetom, zakinuta sam za neka od osnovnih ljudskih i invalidskih prava. Zbog toga sam, zajedno s nekoliko kolega i kolegica s invaliditetom, odlučila pokrenuti prvi podcast posvećen pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom. U budućnosti bih voljela osnovati savjetodavni centar gdje bi osobe s invaliditetom mogle dobiti sve potrebne informacije o svojim pravima i ostvariti bolju suradnju s institucijama na lokalnoj i državnoj razini – zaključila je Vlatka.

Više o inicijativi OSI Hrvatska, Vlatki i ostalim suradnicima doznajte na njihovoj internetskoj stranici i YouTube kanalu.