Željka Vukojević odrasla je u Kaštelima, kao dijete radišnih i pobožnih ljudi te već u ranoj životnoj dobi stječe zdrave navike. Od malih nogu imala je jasnu viziju i želju za samostalnošću, s jasnom potrebom da svojim rukama zarađuje za život.
Nakon završetka ekonomske škole, sa samo 17 godina, započinje svoj profesionalni put kao knjigovotkinja te brzo napreduje u svom poslu.
Budući da je oduvijek nesebično pomagala svima oko sebe, nije joj bilo strano odraditi posao i bez ikakve naknade. No, u životu nije uvijek onako kako bismo htjeli, koliko god bili dobri u poslu. Zbog ondašnjih ekonomskih prilika u Hrvatskoj, tadašnja šefica joj nije mogla platiti više od 2000 kuna mjesečno.
Kada je napunila 27 godina, preko poznanika odlazi u Sinj, gdje pomaže u sadnji i prodaji cvijeća potrebitoj obitelji koja se bavila tim poslom. Posao je bio samo sezonski pa se Željka nakon nekoliko mjeseci vraća se u Kaštela. A onda teška srca ostavlja roditelje i mlađu sestru i odlazi u Njemačku trbuhom za kruhom.
Prvih nekoliko mjeseci u Njemačkoj bilo joj je lijepo. Brzo se snašla. Pronašla je stan i stalni posao u ugostiteljstvu. Što je više upoznavala Nijemce, to su joj se manje sviđali. Po prirodi snalažljiva i veoma inteligentna, Željka je brzo pohvatala konce posla u tuđoj zemlji. Kako je na tamošnje radno mjesto došla preko preporuke, htjela se dokazati. No to je jako smetalo onima koji nisu radili jer bi se tako otkrio njihov nerad.
Mnogi su na tom poslu imali krivu percepciju o Željki – da je šefova mezimica – pa je počela proživljavati mobing.
Ipak, najviše od svega patila je za svojom obitelji i domovinom.
– Najviše su mi nedostajali moji roditelji, sestra i prijatelji, ali morala sam živjeti i raditi u Njemačkoj kako bih im pomogla – priča nam Željka.
Najteže joj je bilo za blagdane jer ih je morala sve odraditi, dok je s druge strane bila sama u nepoznatoj zemlji, među nepoznatim ljudima.
Željkina sestra Ivana svoju je 14 godina stariju sestru gledala kao heroinu i zaštitnicu. Teško je prihvaćala činjenicu da joj nije blizu, nego tamo negdje u tuđini, tisućama kilometara daleko.
– Kada je odlazila na sezone znala sam da ću je viđati jer je često dolazila kući za vikend. Međutim, kada je otišla u Njemačku bilo mi je jako teško i nisam znala kada i hoće li se vratiti. Popustila sam u školi jer me jako potresao njezin odlazak. Kada je otišla, izgubila sam životni oslonac i najbolju prijateljicu. Njezin odlazak u meni je stvorio veliku prazninu – prepričava nam Ivana.
Najteži događaj za Željku u pet godina boravka u Njemačkoj bio je nemogućnost dolaska na sestrinu krizmu jer joj nadređeni nisu htjeli dati slobodno.
U Željki se tijekom godina, zbog čežnje za domom, stvorila praznina koju ništa nije moglo popuniti, ali ostalo je jedno – klica vjere koja joj je pokazivala smjer i onda kada nije znala kojim putem u životu krenuti.
Jednom prilikom kada se vozila vlakom, upoznala je Hrvata koji je kao i ona radio u Njemačkoj. Kroz razgovor s njim otkrila je nešto više o svećeniku Tomislavu Ivančiću čije su joj propovijedi hranile dušu i dane činile vedrijima.
Osnažena vjerom i riječima svećenika kojega je sve češće slušala, osjećala je veliku potrebu da se vrati kući. Tog dana na poslu je pričala s kolegama o tome što bi napravili kada bi dobili na lotu, Željka je odmah rekla da bi se s tim novcima vratila doma.
Poslije par dana probiranja u svojoj nutrini, shvatila je da joj ne treba hrpa novaca da se vrati, nego da to može učiniti i bez toga. I sutra je već bila u avionu za Hrvatsku.
Iako su joj svi govorili kako u domovini neće imati od čega živjeti, Željka se vratila u Hrvatsku. A kako to obično biva, Bog joj je providio novce u vidu zakašnjelih plaća od prijašnjeg posla.
Neko je vrijeme provela u Kaštelima, a potom u potrazi za poslom dolazi u Zagreb. Ovdje u rekordnom roku pronalazi stan i posao, ali i novu duhovnu obitelj u Zajednici Srce Isusovo.
Tu je, osim nove obitelji, susrela i svog sadašnjeg muža s kojim je u sretnom braku od prošle godine. Zajedničkim snagama nova obitelj gradi život ispunjen ljubavlju i podrškom.
