Krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila
Nakon svih ovotjednih degutantnih i gadljivih ‘čašćenja’ i nezdrave verbalne političke hrane, vratimo se našim ‘povjesticama’ i vremenima opuštenijim i jednostavnijim, u kojima ljudima za zadovoljstvo puno manje i duhovne i jestive hrane trebalo, a komunikacija ipak zer’cu uljuđenija bila.
I zato, krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila.
Zaštitne radionice Osvit i ZIRI osamdesetih godina prošloga stoljeća DIOZ-u u integracijski miraz donijele i svoje uhodane kuhinje i restorane društvene prehrane, kako se to tada zvalo.
Na Kajzerici Osvitova velika kuhinja i restoran bili u prostorima gdje je sada keramika. Odatle se hrana odvozila i u Masarykovu 15 gdje se u malom podrumskom, čistom i ugodnom restorančiću servirala i za vrijedne ruke radnica iz dječje konfekcije (Gundulićeva 14 – 16) i vezilja s te lokacije. U restoranu na Kajzerici imali i velike zborove radnih ljudi, a i Djeda Mraza s dječicom našom dočekivali.
U Držićevoj ZIRI-eva kuhinja i restoran bili na katu prve zgrade (desno), gdje je sada dio komercijale. Do današnjih me dana na salatu od cikle podsjeća, jer su je kuharice na poseban, vrlo ukusan način spravljale, ali iznad svega na nezaboravne proslave Dana žena nakon kojih smo dobivenim poklonom svake godine dopunjavali svoje kristalne zbirke.
Za radnike modne obuće i ortopedije, koji su radili na lokaciji Vlaška 52 (nekada pripadalo DES-u), gdje je sada veliki trgovački centar, restoran je otvoren 1984. godine. Zorno se sjećam otvorenja i govora tadašnjeg direktora (onoga kojega sam već spominjala kao jednoga od najuspješnijih u povijesti Ustanove). Bilo mu je to i prvo javno upoznavanje s radnicima jer je nedugo prije toga stupio na dužnost. Kao i većina (normalnih?!) žena, pamtim i boju njegove košulje, što je ‘vrlo bitan povijesni detalj, danas od nemjerljive važnosti’.
Sve ove kuhinje i restorani imali su svoje mirise, svoju dušu, svoje priče i svoju važnu svrhu jer mnogim zaposlenicima ovo je bio jedini topli obrok u danu. Bilo je to gotovo jednako važno kao i plaća, a zaštitna radionica pomogla subvencionirajući dio cijene…
A onda, devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su smijenili onog uspješnog direktora, ‘velikom mudrošću’ novopečenog rukovodstva prvo su stečajno ugašene upravo kuhinje i restorani.
I – čekalo se sve do 2015. godine kada je započeo projekt URIHO-ve Službe za rehabilitaciju, financiran sredstvima Europske Unije, naziva ‘Program osposobljavanja na radnom mjestu za dugotrajno nezaposlene osobe s invaliditetom – pilot projekt za pomoćne kuhare’. Bio je to novi početak, a ujedno i nastavak gastro povijesti URIHO-a i njegovih pravnih prethodnika.
Iza toga, 2019. godine, slijedio je nastavak i novi EU projekt ‘Model aktivacije dugotrajno nezaposlenih osoba s invaliditetom kroz razvoj i provedbu prilagođenih programa osposobljavanja i radnog treninga’ za pomoćne kuhare i čistačice. Oba projekta, kreirana i realizirana u URIHO-voj Službi za rehabilitaciju, svojim su sadržajem i rezultatima, kao i mini kuhinjom i restoranom u Radnom centru Službe za rehabilitaciju (u Gundulićevoj 14 – 16), stvorili realan zametak i podlogu za URIHO-v inkluzivni restoran otvoren 2022. u Držićevoj 1.
Moji su preci u dragome mi Hrvatskom zagorju pola stoljeća imali gostionu, iliti krčmu, kako su dedek povedali. I tako birtaška unuka već godinama živi za dan kada će se URIHO-v restoran otvoriti za javnost, kako bi za šankom popila nešto, onako za dušu, i za uspomene mnoge na sve dane i ljudske priče, ali samo one lijepe…
