‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…
Veli se u narodu da ‘pijetao koji prerano kukurikne završi u loncu’. Ali u našem slučaju još uvijek živahni pijetao, koji je na vrijeme kukurikao, mirne savjesti, al’ ne odveć zadovoljno, neprestance prati što se u području života i rada osoba s invaliditetom događa, a što je puno prije na bolje moglo izaći.
Naime, u posljednje se vrijeme počelo raspravljati o potrebi izmjena zakonskih i podzakonskih propisa vezanih za zapošljavanje osoba s invaliditetom jer, gle ‘čuda’, postojeći sustav postao je neodrživ, a mnoga zakonska i podzakonska ‘poticajna’ slova počela se opasno topiti.
Ovaj umirovljeni, ali kako rekoh, još uvijek živahni pijetao, prije više od pet godina na Stručnom skupu u Zadru, na početku teksta pod naslovom ‘Održivi razvoj zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske’, napisao je: ‘Ovo izlaganje nema za cilj nuditi gotova rješenja. Ovo su pitanja vezana za sadašnjost zaštitnih i integrativnih radionica, s pogledom u budućnost, kao i pitanja o održivosti postojećeg sustava, te o njegovom razvoju – i to onom održivom. Ovo su pitanja koja su upućena svim dionicima sustava – i horizontalno i vertikalno. U nizu pitanja naziru se i odgovori, mogućnosti, rješenja, ali nije samo u tome poanta. Poanta je da počnemo ‘razmišljati izvan kutije’, izvan klišeja, izvan zone osobne udobnosti. … U kontekstu ovog Stručnog skupa to bi značilo govoriti i promišljati o svemu onome što je dobro i o onome što nas ‘žulja’ na putu održivog razvoja zaštitnih i integrativnih radionica.’
Na samom početku ‘pijetlove prezentacije’, ne odveć održivo dalekovidne (su)kreatorice jednoga dijela onoga u čemu se, nažalost, sustav zapošljavanja osoba s invaliditetom sada pomalo utapa, tada su protestno napustile dvoranu, omalovažavajuće i oholo, poput ‘nojevog efekta’ sujetno zabijajući glave u pijesak i gurajući stvari pod tepih koje, eto, ipak izlaze na vidjelo, i dolaze na naplatu.
A u tekstu su se, među ostalima, nalazile i ove grupe pitanja:
‘… Razmišljamo li treba li nam možda Razvojna strategija zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske? Trebamo li definirati koji su nam strateški ciljevi, kako ih ostvariti, kako mjeriti postignuto? Imamo li evaluaciju podataka iz zaštitnih i integrativnih radionica koji bi bili polazni elementi za izradu ove Strategije (programski, financijski, komercijalni, kadrovski, tržišni…)? Jesmo li planirali i odredili do kojeg broja zaštitnih i integrativnih radionica idemo? Jesmo li uopće snimili potrebe? Usklađujemo li to s realitetom koji proizlazi iz strukture nezaposlenih OSI? Znamo li koliko će nas to koštati? Je li nam za sve ovo dovoljan samo zakonski okvir? Što ako se novci za poticaje smanje? Imamo li plan B? Razmišljamo li uopće strateški ili se uglavnom provode vatrogasne mjere?
Jesu li poticaji jedini i/ili glavni put u ‘održivi’ razvoj i/ili u ‘održivo’ preživljavanje zaštitnih i integrativnih radionica? Jesu li i u kojoj mjeri ti poticaji održivi? Treba li imati mjeru? Prijeti li u budućnosti zaštitnim i integrativnim radionicama ‘sindrom Uljanik’? Dobiti ribu ili naučiti kako uloviti ribu ili i jedno i drugo? Hoće li nam netko drugi biti kriv ili se iznutra treba na vrijeme čuti glas dok ne bude prekasno? Treba li učiti i iz tuđih iskustava?
Jesu li zamjenske kvote, kao jedan od alata, omogućile zaštitnim i integrativnim radionicama ‘uloviti što više ribe’? Kako se koristi ova pružena prilika? Što je stajalo na putu da se zamjenske kvote iskoriste svrhovitije: strojevi, oprema i prostor ili – ljudi? Koji ljudi – oni koji ugovaraju ili oni koji bi trebali izvršiti ugovoreno ili…? Ima li zlouporaba?
Je li odgovor na pitanje: ‘Jeste li upisani u očevidnik?’ sve češći problem prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom, pa tako i u zaštitnim i integrativnim radionicama? Jesmo li se malo pogubili na granici između invaliditeta i onoga što to (možda) nije? Koje su posljedice uvođenja tzv. ‘invaliditeta u odnosu na rad’? Je li to zapravo ‘mala tvornica za proizvodnju novih osoba s invaliditetom’? … Koliko nas ta ‘mala tvornica’ posljedično, kroz različite poticaje, košta? Do kada je to održivo? …’
I još puno, puno toga…
Od tada na ovamo blagajna se poprilično ispraznila, jer dijelilo se šakom i kapom, kao da je ‘poticajni novčani bunar’ nepresušni eldorado, a k tome su sa svakom godinom i apetiti sve više nezajažljivo rasli.
Da bi se uočilo i pravovremeno reagiralo na posljedice ovakvog razvoja događaja nije trebalo ‘poznavati atomsku fiziku’, već sve vrijeme pratiti, evaluirati i komparirati relevantne pokazatelje, provoditi redovite, ciljane, dobro strukturirane kontrole namjenskog korištenja poticajnih (i inih) sredstava, držati se čvrsto na zemlji, ne zanositi se nerealnim, ‘zamamno poticajnim’, a dugoročno neodrživim novčanim putanjama i iznad svega – razvojno, a održivo razmišljati i održivo djelovati.
‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…
‘Junakinje i junaci’, vinovnici onoga doba, dijelom naprasno ‘nikom ponikoše’, a još uvijek živahni pijetao u loncu završio nije. Ali stvari se zato drugdje zakuhavaju, jer ‘možemo ubiti glasnika, ali ne i vijesti koje donosi.’
Ovaj tekst posvetit ću jednom važnom životnom problemu, a to je kako će osobe s invaliditetom nastaviti život kada njihovi roditelji ili skrbnici više neće moći brinuti o njima
Poslušaj članak
Ovaj problem se javlja kada se roditelj ili skrbnik osobe s invaliditetom razboli, a ne može otići na pregled jer nema kome ostaviti osobu s invaliditetom dok se vrati iz bolnice, a pogotovo ako mora ići na neki operativni zahvat i nakon njega odmah mora preuzeti brigu o osobi s invaliditetom.
Ono što je potrebno ovdje naglasiti jest da se ne može očekivati da brigu o osobi s invaliditetom preuzme drugi član obitelji (brat, sestra) bez obzira što i braća i sestre pružaju neprocjenjivu ljubav prema osobi s invaliditetom.
Problem nastavka života osobe s invaliditetom nakon što roditelj ili skrbnik više ne bude u mogućnosti brinuti o osobi s invaliditetom ne smije biti problem samo određene obitelji, nego i odgovornost zajednice u cjelini. Potrebno je otvoriti više stambenih zajednica i sličnih ustanova na razini cijele Republike Hrvatske i da svaka županija ima ustanovu koja bi bila prilagođena prema svakoj vrsti invaliditeta zasebno, da svaka skupina invaliditeta, pa tako i osoba s određenom vrstom invaliditeta, pripada u svoju ustanovu, a ne da u jednoj ustanovi budu smještene sve osobe s invaliditetom na jednom mjestu.
Isto tako, te ustanove koje bi brinule o osobama s invaliditetom zasebnih skupina trebaju imati kvalitetan stručan tim (koji bi trebao biti sastavljen od liječnika, psihologa i drugog stručnog osoblja) koje će sudjelovati u nastavku života osoba s invaliditetom, a ne da roditelji ili skrbnici moraju razmišljati jesu li osobu s invaliditetom povjerili u prave ruke i da li će sve biti u redu s istom.
Ne smijemo zanemariti činjenicu da, i ako je osoba s invaliditetom u lošem okruženju ili ako ne uspije prihvatiti okolinu, može dovesti do lošeg psihičkog stanja osobe s invaliditetom s obzirom da svi znamo da se osobe s invaliditetom ubrajaju u ranjive, odnosno osjetljive skupine društva.
Upravo iz tog razloga je potrebno da osobe s invaliditetom imaju dostojanstvene uvjete za kvalitetan nastavak života nakon što njihovi roditelji ili skrbnici više ne budu mogli brinuti o njima, jer samo na taj način možemo imati integrativno, a ne ekskluzivno društvo, odnosno društvo koje uključuje osobe s invaliditetom u sve aspekte društvenog života.
Željela bih da ljudi shvate kako migrena nije obična glavobolja, ona je složen neurološki poremećaj koji pogađa milijune ljudi diljem svijeta. Život s migrenom nije lak, ali s podrškom i razumijevanjem moguće je pronaći ravnotežu
Poslušaj članak
Pokušavam se probuditi, otvoriti oči, pomaknuti glavu, ali ne mogu. Glava mi ima tonu, a unutar nje kao da vojska stupa, kao da imam upalu mozga.
Ustajem uz pomoć svojih, a svaki pokret mi dodatno pogoršava bol, pogotovo fizički napor. Na trenutke imam osjećaj da nestajem, da neću izdržati, da će mi se glava raspuknuti, oblijeva me hladni znoj, dođe mi da iz sebe iskočim…
Ovako godinama izgledaju moje glavobolje, ni ne znam kad sam zadnji put živjela bez njih. Sve je počelo negdje još u pubertetu, obično pred menstruaciju. Progutaš Brufen, dva i tri, osjećaš se otrovano, ali dan prođe, preživiš.
S godinama je postojalo sve gore, sve dok nisam došla do toga da na tablete koje mi daje liječnik obiteljske medicine više uopće nisam reagirala i nalazila se u gotovo besvjesnim stanjima. Doslovno ‘umro sam, al’ sam živ’.
Došla sam u bolnicu Dubrava, ambulanta za glavobolju, gdje me dočekala divna doktorica. Zaključak je bio migrena bez aure i tzv. menstrualna migrena. Prepisala mi je Relpax, dala upute kako da ga pijem i napisala mi dodatne pretrage nakon kojih se vraćam na kontrolu.
Ako uspijem navrebati napad glavobolje što ranije i odmah popiti Relpax, ishod je bolji i glava relativno brzo stane. Ono što uvijek ostaje je osjećaj nekakvog tupila, nemoći.
Ako se s migrenom probudim, onda mi ni najviše dopuštene dvije tablete ne pomognu i cijeli dan sam neupotrebljiva i u muci, smetaju mi glasovi i jača svjetlost.
Svaku migrenu do sad sam odradila, ni sama ne znam kako… kao, radim od doma pa mogu i moram odraditi kad već imam privilegiju da većinski radim od doma.
Ali znate što? Migreni se živo fućka od kud vi radite i u konačnici naprežete se od kud god da radite.
Vratila sam se doktorici na kontrolu, s nalazima koji su uredni, ali i s puno većim brojem napadaja migrene. Plus-minus 8 mjesečno, a počelo je s oko dva napada mjesečno. Nisam još rekla da je sve praćeno i povraćanjem, suze mi cure od muke, ali mi nakon toga krene na bolje.
Uglavnom, Relpax kao terapija ostaje, a dobila sam i injekcije koje će mi netko od ukućana davati jednom mjesečno. Prema riječima moje neurologice, napadi neće nestati, ali bi se trebali prorijediti i neizmjerno se veselim tome jer vas migrena pauzira, a vrlo često nitko iz vaše životne i radne okoline nema razumijevanja za pauzu.
Nisam simulant i poštedu ću koristiti samo onda kad stvarno neću moći. Na kraju krajeva, ne trebaju mene šefovi goniti, imam kredit u banci i kćer koja još puno treba moju plaću.
Željela bih da ljudi shvate kako migrena nije obična glavobolja, ona je složen neurološki poremećaj koji pogađa milijune ljudi diljem svijeta. Život s migrenom nije lak, ali s podrškom i razumijevanjem moguće je pronaći ravnotežu.
Važno je govoriti o migreni, educirati druge i podržavati one koji se svakodnevno bore s njom. Razumijevanje i podrška može značiti veliku razliku.
Priručnik je to koji na jednom mjestu jednostavnim, svima razumljivim rječnikom sažima niz korisnih informacija iz recentne pravne regulative vezane za osobe s invaliditetom
Naslov je to priručnika – stručne brošure autora Darka Sobote koja je, u nakladi Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije, u elektronskom obliku objavljena na njihovim stranicama, očekujući i svoje tiskano izdanje.
Znakovitog naslova ‘Nije kraj’, kojemu bi prema često korištenoj uzrečici trebalo još samo dodati riječcu ‘svijeta’, već samim svojim nazivom unosi optimizam, motivaciju i pozitivnu energiju i poruku u nerijetko nimalo ružičasti svijet osoba s invaliditetom.
Priručnik je to koji na jednom mjestu jednostavnim, svima razumljivim rječnikom sažima niz korisnih informacija iz recentne pravne regulative vezane za osobe s invaliditetom, ali ništa manje važno i iz svakodnevice njihovog zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije.
U snalaženju u labirintu propisa, pri čemu se počesto „od drveća ne vidi šuma“, ovaj će priručnik uvelike pomoći.
Uz čestitke Udruzi osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije na inicijativi za izdavanje ove stručne brošure, dozvolite mi, uz ganutljivu suzu, napisati i ovo:
‘Bravo, Darko! Ponosna sam na tebe – do neba i još dalje. Jer – nije bilo uzalud…’
Priručnik ‘Nije kraj’, kako smo već pisali, možete naći ovdje.
Na našoj web stranici koristimo kolačiće kako bismo vam pružili najrelevantnije iskustvo pamćenjem vaših preferencija i ponovljenih posjeta. Klikom na “Prihvati sve” pristajete na korištenje SVIH kolačića. Međutim, možete posjetiti "Postavke kolačića" kako biste dali kontrolirani pristanak.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva dok se krećete web stranicom. Među njima, kolačići koji su kategorizirani kao potrebni pohranjuju se u vaš preglednik jer su neophodni za rad osnovnih funkcija web stranice. Također koristimo kolačiće trećih strana koji nam pomažu analizirati i razumjeti kako koristite ovo web mjesto. Ovi kolačići će biti pohranjeni u vašem pregledniku samo uz vaš pristanak. Također imate mogućnost isključiti ove kolačiće. Ali isključivanje nekih od ovih kolačića može utjecati na vaše iskustvo pregledavanja.
Funkcionalni kolačići pomažu u obavljanju određenih funkcija kao što je dijeljenje sadržaja web stranice na platformama društvenih medija, prikupljanje povratnih informacija i druge značajke trećih strana.
Kolačići izvedbe koriste se za razumijevanje i analizu ključnih indeksa učinkovitosti web stranice što pomaže u pružanju boljeg korisničkog iskustva za posjetitelje.
Analitički kolačići koriste se za razumijevanje načina na koji posjetitelji stupaju u interakciju s web stranicom. Ovi kolačići pomažu u pružanju informacija o metrikama kao što su broj posjetitelja, stopa napuštanja stranice, izvor prometa itd.
Neophodni kolačići apsolutno su neophodni za ispravno funkcioniranje web stranice. Ovi kolačići osiguravaju osnovne funkcionalnosti i sigurnosne značajke web stranice, anonimno.
Oglašavački kolačići koriste se kako bi se posjetiteljima pružili relevantni oglasi i marketinške kampanje. Ovi kolačići prate posjetitelje na web-mjestima i prikupljaju podatke za pružanje prilagođenih oglasa.