Preduskrsna korizma bila je vrijeme povratka samima sebi, poniranja u dubine samopoimanja i samoopažanja te pokušaja povezivanja duhovnog i onoga nama svakodnevno opipljivog, onoga što u psihologiji zovemo introspekcijom
Čin je to samosvijesti koji uključuje analiziranje vlastitih misli, osjećaja i ponašanja i jedna je od osnovnih karakteristika koja nas razlikuje od životinjskog svijeta. Samoopažamo i introspektivno procjenjujemo svoje emocije, stavove, razmišljanja, maštu, percepciju i druge psihičke procese koji svakodnevno izviru iz nas samih.
Jeste li se ponekad ulovili da hodajući ulicom ili zureći u prazno vodite samo vama čujni unutarnji monolog, ponekad zbunjujući, ponekad nedorečen, poput trbuhozborca koji se obraća sebi samom, osluškujući što mu vlastiti um ima za reći? Zrcalna je to introspektivna slika prigušenog unutrašnjeg govora, nečujnog, ali punog poruka.
Osobe sklone introspekciji veći značaj pridaju izgradnji dubljih odnosa s manjim brojem osoba, izbjegavajući površne ispraznosti. Donose promišljenije odluke, imajući potrebu zastati pa tek onda nešto zaključiti i/ili izreći. Nisu sklone dramatiziranju već življenju u svijetu balansiranog povezivanja vlastitih misli i ideja, često bivajući vrlo kreativni.
I tako nas od introspektivne korizme do Uskrsa još samo korak dijeli, od Uskrsa koji razotkriva najveću misteriju života, uklanjajući granice između materijalnog i duhovnog i nastojeći zadržati tajnovitost kršćanske alegorije, bolne i lijepe u isti čas…
