Želim otvoriti temu važnosti komunikacije i prava na informacije gluhih osoba koje se u tom kontekstu često osjećaju izolirano i marginalizirano
Sve što činimo u životu zahtijeva komunikaciju. Ona nam omogućuje razmjenu informacija sa svijetom i naš utjecaj na taj isti svijet. Bez komunikacije ne bi bilo razvoja i kvaliteta života bila bi ograničena. Komuniciramo uvijek, na različite načine, verbalno i neverbalno, čak i kada toga nismo svjesni.
Gluhe osobe imaju jednaku potrebu za komunikacijom kao i čujuće. Ako ne prepoznamo tu potrebu i negiramo njihova temeljna ljudska prava, zatvaramo ih u svjetove ‘tišine’, ograničavamo njihove životne stilove i lišavamo ih dijela slobode.
Stavite se na mjesto ‘druge’ osobe. Zamislite kako biste se osjećali da se odjednom nađete okruženi osobama koje ‘razgovaraju rukama’ i ništa ih ne razumijete.
Ako se gluha osoba nađe u društvu čujućih osoba koje su nestrpljive i koje prema njoj pokazuju neprijaznost ili nerazumijevanje, neće se truditi sudjelovati u društvenom životu i postepeno će se izolirati.
Gluha osoba se osjeća kao autsajder jer često osjeća neverbalne poruke: ‘tebe se ne isplati uključivati u razgovor’, ‘ti ne moraš sve znati’, ‘ti ionako ne bi ništa razumio’, ‘tko ti je kriv što si gluh/gluha’ ili se pak suočava s izravnim porukama, naprimjer: ‘reći ću ti poslije’ (a to poslije rijetko ili nikad ne dolazi), ‘ma nije važno’ (vama nije važno, ali gluhoj osobi jest), ‘nema veze’ (što znači ‘neću se truditi uključiti te’) itd.
Ovo možda zvuči banalno, ali svaki put kada se dogode ove situacije, s vremenom ostavljaju štetne posljedice na gluhu osobu – njezino samopoštovanje, njezin identitet i slično. Što se češće događaju ove situacije, gluha osoba se sve više otuđuje od čujuće sredine i u isto vrijeme od toga trpi. Ovo se može dogoditi bez obzira služi li se pojedinac slušnim aparatom ili ne.
Zato, budite friendly osobe, nađite vremena za razgovor s gluhima. Svaka se gluha osoba veseli ako želite pričati s njom ili je uključite u razgovor. Gluha osoba ima pravo uključiti se u razgovor baš kao i bilo tko drugi.
Čitanje s usana za gluhe osobe je naporno. Nužno je pogađati kontekst jer je samo manji dio glasova (30%) jasno vidljiv na usnama.
Prema tome, ako primijetite da gluha osoba nije shvatila o čemu se radi ili ne može pratiti razgovor, pomozite joj kratkim natuknicama kako bi shvatila o čemu se govori (npr.: ‘razgovaramo o…’; ‘smijemo se …’; ‘ljutimo se jer …’; ‘čudimo se tome i tome…’) i tako će se ona spontano uključiti u razgovor.
Budite obazrivi i strpljivi. Stvarajte poticajno okruženje, pokažite brigu, budite uključivi i pozitivni. Gluhim je osobama izuzetno važno da osjete kako su prihvaćeni i dobrodošli u društvu čujućih, kako bi mogli aktivno sudjelovati u svim oblicima života.
Scott Hamilton jednom je rekao: ‘Jedini invaliditet u životu je loš stav’ – a to znači da o nama svima ovisi koliko će se osoba s nekom vrstom invaliditeta, u ovom slučaju gluha osoba, osjećati prihvaćeno ili neprihvaćeno, bez obzira što ima teškoće u komunikaciji.
Zapamtimo – samo pristup otvorenog uma može omogućiti život na bazi jednakih mogućnosti za sve!
Iva Baričević
