Osobe koje boluju od ovog poremećaja mogu osjećati dodir, toplinu i hladnoću, ali ne osjećaju bol, bez obzira na ozbiljnost ozljede. To može zvučati kao blagoslov, no u stvarnosti je to stanje puno opasnosti
Zamislite svijet u kojem vas nikada ne boli glava, ne osjećate zubobolju, niti ikad znate što znači opeći se ili uganuće. Za većinu ljudi, bol je neugodna, ali i korisna pojava – znak da nešto nije u redu. No, za malu skupinu pojedinaca diljem svijeta, bol je potpuni nepoznat pojam. Oni žive s rijetkim medicinskim stanjem poznatim kao urođena neosjetljivost na bol (engl. congenital insensitivity to pain, CIP).
CIP je rijetki genetski poremećaj koji onemogućava živčanim završecima da prenose bolne podražaje u mozak. Osobe koje boluju od ovog poremećaja mogu osjećati dodir, toplinu i hladnoću, ali ne osjećaju bol, bez obzira na ozbiljnost ozljede. To može zvučati kao blagoslov, no u stvarnosti je to stanje puno opasnosti.
Liv iz Švedske, danas tinejdžerica, rođena je s CIP-om. Njezini roditelji kažu kako su prvi put posumnjali da nešto nije u redu kada se kao beba nikad nije rasplakala od pada ili ozljede. U dobi od dvije godine ugrizla si je jezik do krvi – bez da je pokazala ikakav znak nelagode.
– Bilo je zastrašujuće. Nikad nisi znao kad je stvarno ozlijeđena – rekla je njezina majka.
– Kao dijete sam voljela trčati i igrati se, ali često sam lomila kosti bez da sam to primijetila. Jednom sam hodala na slomljenom gležnju tjednima, a da nisam znala – kazala je Ashlyn iz SAD-a, koja boluje od istog poremećaja.
Iako se može činiti kao da je riječ o supermoći, nedostatak boli ima svoju mračnu stranu. Bez osjećaja boli, ljudi ne znaju kada trebaju potražiti pomoć. Djeca s CIP-om moraju se pažljivo nadzirati jer mogu nesvjesno ozlijediti sebe – primjerice, stavljanjem ruku na vruću ploču ili udaranjem glavom o zid, bez ikakve svjesnosti o posljedicama.
Roditelji djece s CIP-om često se osjećaju kao da moraju držati svoju djecu ‘pod staklenim zvonom’. Nema spontanih igara, sportova, niti opuštenih trenutaka. Svaki dan je izazov, jer i najmanja ozljeda može proći nezamijećeno i postati ozbiljna. Mnogi oboljeli imaju trajna oštećenja zglobova, zuba ili organa upravo zbog nedostatka boli koja bi upozorila na problem.
Trenutno ne postoji lijek za CIP, ali znanstvenici proučavaju gene povezane s tim poremećajem kako bi pronašli načine liječenja – ne samo za oboljele, već i u svrhu razvoja učinkovitijih analgetika za one koji bol osjećaju previše, poput ljudi s kroničnim bolestima.
– Svi misle da je blagoslov ne osjećati bol. Istina je upravo suprotna. Bol nas štiti. Bez nje, svijet postaje mnogo opasnije mjesto – poručio je otac jedne djevojčice s CIP-om.
Iz Ministarstva poručuju kako povremeno ili ranije zaposlenje osobe s invaliditetom samo po sebi ne dovodi do gubitka prava na obiteljsku mirovinu. Svaki slučaj ovisi o utvrđenom statusu radne sposobnosti i ispunjavanju zakonskih uvjeta
Poslušaj članak
Redakciji In Portala javilo se dvoje čitatelja s invaliditetom koji su dobili priliku za zaposlenje, ali istovremeno ih brine hoće li zbog rada jednog dana izgubiti pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti roditelja. Riječ je o pitanju koje vjerojatno brine još osoba s invaliditetom i njihove obitelji jer se često u javnosti mogu čuti različite informacije i tumačenja zakona.
Kako bismo razjasnili situaciju, odgovor smo zatražili od nadležne institucije, a iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike pojasnili su da samo zaposlenje osobe s invaliditetom ne znači automatski gubitak prava na obiteljsku mirovinu.
Prema važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju, dijete kojem je utvrđen status osobe s invaliditetom uz preostalu radnu sposobnost može se zaposliti i prije i nakon smrti roditelja, a da pritom ne izgubi pravo na obiteljsku mirovinu. Drugim riječima, mogućnost rada i ostvarivanja prihoda ne isključuje automatski pravo na ovu vrstu mirovine.
Štoviše, iz Ministarstva naglašavaju kako osoba može i nakon ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu raditi do polovice punog radnog vremena, pri čemu se mirovina i dalje isplaćuje u punom iznosu. To je važna informacija za mnoge osobe s invaliditetom koje žele biti aktivne na tržištu rada, steći radno iskustvo i povećati svoju financijsku sigurnost bez straha da će ostati bez prava koja im pripadaju.
Ipak, postoje određene razlike ovisno o vrsti utvrđenog invaliditeta i radne sposobnosti. Drugačiji uvjeti primjenjuju se kada se pravo na obiteljsku mirovinu priznaje na temelju potpunog gubitka radne sposobnosti. U takvim slučajevima pravo može ovisiti o tome je li roditelj uzdržavao dijete te koliki su vlastiti prihodi osobe koja ostvaruje pravo.
Iz Ministarstva zato poručuju kako povremeno ili ranije zaposlenje osobe s invaliditetom samo po sebi ne dovodi do gubitka prava na obiteljsku mirovinu. Svaki slučaj ovisi o utvrđenom statusu radne sposobnosti i ispunjavanju zakonskih uvjeta.
Ova pojašnjenja mogla bi ohrabriti brojne osobe s invaliditetom koje zbog straha od gubitka budućih prava odustaju od zaposlenja ili ga odgađaju.
Ključni dokument za pokretanje postupka je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili, u slučajevima kada ostavinski postupak nije proveden, dokaz o njegovu pokretanju
Poslušaj članak
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike objavilo je nedavno upute za nasljednike osoba koje su za života podnijele zahtjev za priznavanje prava na inkluzivni dodatak, ali su preminule prije donošenja konačne odluke.
Nasljednicima je omogućeno da zatraže nastavak ili obnovu postupka kako bi se utvrdilo je li preminula osoba ostvarivala pravo na navedeni dodatak.
Ključni dokument za pokretanje postupka je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili, u slučajevima kada ostavinski postupak nije proveden, dokaz o njegovu pokretanju. Budući da Hrvatski zavod za socijalni rad nema podatke o nasljednicima preminulih osoba, postupak se ne može pokrenuti bez odgovarajuće dokumentacije.
Nasljednici se potom obraćaju nadležnom područnom uredu Zavoda prema mjestu prebivališta preminule osobe, pri čemu rješenje o nasljeđivanju služi kao dokaz pravnog interesa i statusa nasljednika.
Zakonom o općem upravnom postupku propisani su i rokovi za pokretanje postupka. Subjektivni rok iznosi 30 dana od trenutka kada je nasljednik saznao za mogućnost nastavka ili obnove postupka, dok objektivni rok iznosi najviše tri godine od početka postupka.
Postupak se dovršava na temelju postojeće medicinske dokumentacije kako bi se utvrdilo je li preminula osoba ispunjavala uvjete za ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak.
Ako se utvrdi da je pravo postojalo, donosi se rješenje kojim se priznaje inkluzivni dodatak za razdoblje od podnošenja zahtjeva do dana smrti osobe. Nasljednici potom to rješenje prijavljuju kao naknadno pronađenu imovinu ako je ostavinski postupak već proveden, odnosno kao dio ostavinske mase ako postupak još nije dovršen. Nakon toga, s pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju obraćaju se nadležnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad radi isplate potraživanja.
U slučaju nezadovoljstva donesenim rješenjem, nasljednici imaju pravo na žalbu. Postupci se odnose na situacije u kojima je zahtjev bio predan, ali nije riješen prije smrti podnositelja, kao i na slučajeve u kojima nisu podnesene žalbe niti pokrenuti upravni sporovi, uključujući i one u tijeku pred Upravnim sudom.
Radi bolje dostupnosti informacija građanima, uspostavljen je besplatni info telefon Hrvatskog zavoda za socijalni rad 0800 200 090 koji je dostupan radnim danom od 8 do 15 sati.
Ministarstvo je najavilo i da će kroz provedbu postupaka prikupljati iskustva iz prakse kako bi se, prema potrebi, dodatno unaprijedilo postupanje i kvaliteta usluga, nastavljajući pritom politiku otvorenosti i suradnje s korisnicima.
Pokušajte koristiti neku od ovih tehnika i s vremenom ćete uvidjeti kako brže i bolje usvajate nova znanja
Poslušaj članak
Kako naše tijelo stari, usporedno s tim i naš mozak slabije počinje pamtiti informacije koje dolaze do njega. To je logično jer neuronske veze postaju sporije, a procesi prisjećanja zahtijevaju više vremena. Međutim, i za problem zvan zaborav postoji rješenje, odnosno nekoliko njih, i to jako jednostavnih rješenja za poboljšanje pamćenja.
Postoje tri različite vrste pamćenja – senzorna memorija, radno (kratkoročno pamćenje), te dugoročno pamćenje.
Senzorna memorija, koja traje samo nekoliko milisekundi, registrira sirove informacije poput vida, zvukova i mirisa. Njih prvo obrađuje pet primarnih senzornih korteksa mozga.
Radno ili kratkoročno pamćenje služi za pohranjivanje i obrađivanje male količine informacija u trajanju od nekoliko sekundi ili više. Radi se o mentalnom radnom prostoru mozga. Taj prostor u mozgu omogućuje računanje, praćenje uputa, kao i razumijevanje pročitanog teksta. Za ovu vrstu pamćenja koristi se prefrontalni korteks, odnosno prednji dio mozga koji podržava pažnju, donošenje odluka i rasuđivanje.
Nadalje, dugoročno pamćenje služi za pohranjivanje dugoročnih informacija koje čovjek pamti od nekoliko minuta pa sve do kraja života. Ono uključuje više vrsta sjećanja kao što su eksplicitna i implicitna sjećanja.
Eksplicitna sjećanja obuhvaćaju činjenice i životne događaje, dok implicitna služe za pamćenje vještina, navika i emocionalne asocijacije.
Za dugoročna sjećanja zaslužni su hipokampus i temporalni režnjevi oni pomažu da se čovjek sjeća činjenica i životnih događaja, dok amigdala potiče emocionalna ili proceduralna sjećanja.
Radno pamćenje često može pomoći pri dugoročnom pamćenju, međutim njegovi kapaciteti pamćenja informacija su ograničeni što dovodi do smanjenja učinkovitosti pamćenja.
No postoji nekoliko načina, odnosno radnji koje čovjek može preventivno napraviti da bi bolje pamtio.
Kako tvrde znanstvenici, jedan od načina da učinkovitije pamtimo je taj da od sebe maknemo svoj mobitel. Naime, kada je blizu nas, nebitno je li stišan ili nije, on itekako ometa pažnju i smanjuje produktivnost. To se događa jer jednim dijelom mozga nesvjesno čovjek i dalje prati što se događa u mobitelu. Čak i odupiranje želji da mobitel uzmete u ruke troši mentalnu snagu (resurse) pa čovjek ne može biti potpuno koncentriran na ono što radi. Preporuča se da se mobitel odnese u drugu prostoriju ako je čovjeku potrebno da se fokusira.
Nadalje, ako je osoba pod stresom ili je zbog određenog razloga anksiozna, to također može izazvati mentalni napor. To je zbog toga što, ako čovjek ima previše misli u glavi, njegova radna memorija već je u pogonu.
Taj problem može se riješiti vježbama svjesnosti te vježbama opuštanja jer smanjenjem razine stresa mozak bolje funkcionira. Jedna od vježbi je cikličko disanje kroz nos, a izdisaj na usta. Ta vježba pomaže otpuštanju stresa i smirivanju moždanih stanica što u konačnici može dovesti do boljeg pamćenja.
Isto tako, čovjekova radna memorija se može proširiti tehnikom grupiranja. Radi se o prikupljanju informacija u male grupe kako bi ih se mozak lakše prisjetio. Organiziranjem informacija u smislene obrasce smanjuje se kognitivno opterećenje te se informacije lakše pamte.
Još jedna od metoda je i pronalaženje informacija. Tu se radi o tome da mozak funkcionira na asocijacije. Koristite kartice, odgovorite na pitanja ili pokušajte objasniti gradivo naglas bez bilješki.
Pamćenje funkcionira putem asocijacija. Svaki put kada uspješno prizovete informacije, povezujete materijal s novim poticajima, primjerima i kontekstima. To stvara više znakova za pristup informacijama i jača svaki put pamćenja.
Isto tako, potrebna je pauza. Zna se da čovjek bolje pamti kada si rasporedi vrijeme učenja. Studije su pokazale da rasporedom učenja, odnosno uzimanjem odmora od učenja u intervalima, čovjek može bolje zapamtiti informacije.
Pokušajte koristiti neku od ovih tehnika i s vremenom ćete uvidjeti kako brže i bolje pamtite.
Video / podcastPrije 4 dana
in MREŽAPrije 6 dana
KulturaPrije 5 dana
in MREŽAPrije 5 dana
in MREŽAPrije 4 dana
in MREŽAPrije 5 dana
SportPrije 5 dana
SportPrije 3 dana