Connect with us

Intervju

SLAVEN ŠKROBOT Putovanjima ispitujem sebe, svoje granice i granice jedne osobe s invaliditetom

Objavljeno

/

Muškarac u invalidskim kolicima s električnim pogonom gleda zalazak sunca s uzvisine. Opremljen je ruksakom i kamerom na stalku pričvršćenom za kolica. U pozadini se vidi slikovit krajolik s brdima, morem i narančastim nebom.
Foto: Slaven Škrobot/Facebook

Putovanje u strane zemlje obogaćuje čovjeka. Zbog prirodnih ljepota, kulture i običaja svaka zemlja pruža novo nezaboravno iskustvo. Jedan od zaljubljenika u putovanja je Slaven Škrobot, kojeg tetraplegija ne sprečava da posjećuje čak i daleke i egzotične zemlje

Poslušaj članak
S obzirom na to da ste osoba s invaliditetom zbog nesretnog slučaja, kakav je vaš život bio prije kobnog događaja?

– Ljudi imaju potpuno krivu percepciju o nama, osobama s invaliditetom, misleći kako smo tek nakon ovakve nesreće odlučili živjeti ‘punim plućima’. To, barem kod mene, nije niti približno točno s obzirom na to da sam prije ozljede živio poprilično ispunjen život. Nastradao sam u 23. godini života, a do tada sam, na moju sreću, doživio i iskusio mnogo. Studirao sam ekonomiju, skijao, bordao, trenirao odbojku, igrao nogomet, ronio s bocama, obožavao voziti bicikl i bavio se mnogim vrstama ribolova. Bio sam poprilično hiperaktivan i aktivan, najviše se družeći s prijateljima ili se baveći nekom od navedenih aktivnosti.

Koliko vam je invaliditet promijenio život?

– Moj fizički aspekt života promijenjen je u potpunosti, što je logično jer sam se iz potpuno aktivnog života našao u pasivnom. Ispočetka sam trebao naučiti koristiti svoje ‘novo tijelo’ i osjećaje. Tu bih rekao da sam nakon ozljede u potpunosti morao promijeniti sve. Što se psihe i karaktera tiče, mislim da nisam puno odstupio od onoga što sam bio prije, a ako i jesam, vjerujem da je to bilo u pozitivnom smjeru.

Što vas je potaknulo na putovanja?

– Prvenstveno znatiželja i izazov. Kada sam nastradao, svi su od mene očekivali da se bavim sportom, što je bio logičan potez s obzirom na to da sam prije ozljede cijeli život bio prilično aktivan. Iako sam se okušao u sportu, točnije u stolnom tenisu, za mene je to nekako bio ‘najlakši izlaz’. Otputovavši u Maroko, shvatio sam da je putovanje na takve egzotične destinacije nešto što je u potpunosti neistraženo, nepoznato i nešto što ljudi u mojem stanju ne rade. To je ono što sam vidio kao istinski izazov i nešto što želim raditi, nešto što će me ispunjavati i činiti da se osjećam živim.

Što za vas putovanja znače u životu?

– Rekao bih – slobodu i period kada moj invaliditet pada u drugi plan. Znače mi izazov, jer na tim putovanjima ispitujem sebe, svoje granice i granice jedne osobe s invaliditetom. Ispunjavaju me i zadovoljavaju moje potrebe za istraživanjem, pustolovinom i adrenalinom. Putovanja su moja strast i daju mi osjećaj da sam živ.

Mladić u invalidskim kolicima nasmiješeno pozira pored divovske kornjače u prirodnom okruženju s puno drveća i drvenim ogradama. Obučen je u crvenu majicu s palmama, bejzbol kapu i kratke hlače, a ispruženom rukom dodiruje kornjaču.
Koliko ste do sada zemalja posjetili?

– Iskreno, ne znam. Ne vodim se baš tim brojkama i statistikama jer mislim da putnika ne definira broj zemalja koje je posjetio. Iskren sam prema sebi i znam da me ne zanima baš svaka zemlja, i mislim da nema osobe koju iskreno zanima baš svaka zemlja. Uzalud čovjek proputuje sve zemlje svijeta ako se u svakoj zadržao par dana. Bitnije mi je biti u nekoj zemlji duže i ući ‘dublje’ nego posjetiti više njih. Bitno mi je ono što vidim i doživim te ono što doma zauvijek ponesem sa sobom.

Koja vas se zemlja najviše dojmila i zašto?

– Uvijek biram zemlje koje mi se sviđaju i gdje ću doživjeti određenu dinamiku i iskusiti puno toga. S obzirom na to, sva su mi mjesta i zemlje koje sam posjetio jednako drage i u sve njih bih se jednog dana volio vratiti. Ipak, ako već nešto moram izdvojiti, bila bi to Australija. Jednostavno, životinjski i biljni svijet potpuno su drukčiji nego bilo gdje drugdje. S jedne strane imaš osjećaj da boraviš na mjestima na kojima nitko nikada nije kročio, dok s druge strane imaš gradove i mjesta s europskim standardima.

Koje biste zemlje voljeli posjetiti, a još niste?

– Postoji neki ‘popis’ zemalja koje želim posjetiti, a još nisam, poput Irana, Namibije, Indije, Saudijske Arabije, Mjanmara i Madagaskara. Osim toga, volio bih se vratiti u Indoneziju i Australiju. To su sve želje, a kada će se točno ostvariti – ne znam, putujem i biram po osjećaju, tako da vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme.

Putujete li uskoro u neku zemlju?

– Trenutno nemam nikakvih planova. Put u Južnu Ameriku iscrpio me do te mjere da sam poželio neko vrijeme mirovati i čekati da se probudi žeđ za nekom novom avanturom. Zaželio sam se mira, proljeća, ljeta, bicikliranja i prijatelja. Kada osjetim da želim na neki put, znat ću da je vrijeme za otići nekamo.

Mladić u invalidskim kolicima sjedi nasmijan na pješčanoj plaži, okružen grupom nasmijane djece koja skaču i podižu ruke u zrak. Djeca su bosa i djelomično prašnjava, a atmosfera je vesela i razigrana, s plavim nebom u pozadini.
Čime se još bavite osim što putujete?

– Volim slušati glazbu, odlaziti na koncerte i festivale, čitati i istraživati, i generalno preispitivati sve – pa i sebe. Volim biciklirati i jedva čekam toplije vrijeme da mogu duže biti vani. Držim predavanja – kako putopisna, tako i edukativna te motivacijska. Pišem, za sebe i za druge, ovisno postoji li nekakva suradnja, kao što je trenutno slučaj s Belupom, na čijem portalu pišem dva bloga mjesečno. Ima toga čime se volim okupirati i što me zanima, a ljudi misle da ako sam nepokretan da mi je dosadno, što nikako nije točno.

Koji su vaši planovi u budućnosti?

– Volio bih postići potpunu financijsku neovisnost i djelomičnu fizičku neovisnost, tj. fizički napredovati do te razine da se, npr., mogu sam transferirati u krevet ili u auto. Volio bih nastaviti raditi ono što volim, ne u ovom ekstremnom obliku kao do sada. Volio bih osnovati obitelj, napisati knjigu i snimati dokumentarce.

Vaš životni moto i poruka mladima općenito te osobama s invaliditetom?

– Ne vodim se nekim motom posebno. Rekao sam sebi nakon nesreće da ću nastojati ovaj život živjeti na najbolji mogući način, iskoristivši što više mogu i na invaliditet ne gledati kao na nešto što me definira, već isključivo kao na izazov. Prihvativši ga takvim, u svakoj maloj pobjedi osjećam satisfakciju. Mislim da je vrlo važno u ovakvoj situaciji pronaći nekakav hobi i nešto što će nas ispunjavati i davati nam osjećaj da radimo nešto korisno.

Intervju

MARINA VIDOVIĆ Predsjednica Udruge Feniks

Objavljeno

/

Napisao/la:

Na fotografiji je osoba svijetle kose, koja nosi svijetlu odjeću i naslanja se na drvenu površinu. Metalni predmet s uzorkom nalazi se u prvom planu na donjem dijelu slike, dok je pozadina tamna, ističući osobu i predmet. Čini se da je fokus slike na kombinaciji osobe i detalja u prvom planu.
Foto: Marina Vidović

Cilj Udruge Feniks je razviti i provoditi projekte koji unapređuju mentalno zdravlje i kvalitetu života osoba s mentalnim teškoćama u Splitsko-dalmatinskoj županiji

Poslušaj članak
Kada i s kojim ciljem je osnovana Udruga Feniks Split?

– Udruga Feniks Split, odnosno Udruga za promicanje mentalnog zdravlja, osnovana je 2020. godine kao humanitarna i neprofitna organizacija. Iza osnutka stoji grupa osoba s vlastitim iskustvom mentalnih teškoća, koja je prepoznala nedostatke u postojećem sustavu podrške. Cilj nam je bio razviti i provoditi projekte koji unapređuju mentalno zdravlje i kvalitetu života osoba s mentalnim teškoćama u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

No, naša priča počinje još 2013. godine, kada smo djelovali kao neformalna inicijativa – organizirali smo prve grupe uzajamne podrške, javne akcije i prikazivali filmove o inovativnim pristupima mentalnom zdravlju. Prije pet godina, nas sedam odlučilo je formalizirati svoj rad i registrirati udrugu kako bismo mogli profesionalnije djelovati. Uskoro slavimo pet godina postojanja, i s ponosom možemo reći da smo napravili značajne pomake, posebice u promjeni percepcije osoba s mentalnim teškoćama.

Koje su glavne aktivnosti i programi koje provodite?

– Kroz sve godine rada proveli smo brojne besplatne aktivnosti za osobe s mentalnim teškoćama i njihove obitelji – s dijagnozom ili bez nje, s iskustvom hospitalizacije ili bez. Iako još uvijek nemamo vlastiti prostor, kontinuirano organiziramo grupe uzajamne podrške, treninge socijalnih vještina, predavanja, filmske večeri i javne tribine, druženja kroz Večeri društvenih igara (zahvaljujući Longfield pubu), Festival mentalnog zdravlja ‘DAN za MENTALNI PredaH’ – povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja

Organizirali smo i 12 javnih akcija, među kojima su humanitarne akcije, buvljaci, zagovaračke i volonterske inicijative poput akcije ‘(Mo)Mentalna čistka’, kao i simbolična podjela sukulenata na Dan prevencije suicida.

Također, kroz naš blog ‘S naše strane kauča’, naši članovi iskreno dijele osobna iskustva s anksioznošću, psihozom, depresijom, manijom i drugim stanjima – s ciljem razbijanja stigme i stvaranja mosta razumijevanja između ‘normalnih’ i ‘ludih’.

Koje projekte trenutno provodite?

– Trenutno provodimo dva važna programa.

‘Zasučimo rukave za mentalno zdravlje’ – trogodišnji program podržan od Ministarstva rada, Grada Splita i Županije, koji uključuje razne psiho-socijalne radionice, edukacije, kreativne aktivnosti i grupe podrške. Partneri su nam Obiteljski centar Split i Udruga Permakultura Dalmacija.

‘Puna mi je kapa!’ – projekt psihosocijalne podrške studentima Sveučilišta u Splitu, koji se fokusira na destigmatizaciju i pružanje sigurnog prostora mladima. Održavamo radionice, žive knjižnice, savjetovanja i volonterske akcije. Projekt financira HBOR i Zaklada Solidarna.

Kako se zainteresirani mogu uključiti u rad udruge ili postati članovi?

– Svi koji žele sudjelovati mogu nas kontaktirati putem emaila: udruga.feniks.st@gmail.com, Facebook stranice, Instagram profila i web stranice.

Većinu aktivnosti moguće je posjetiti bez najave, a sve informacije objavljujemo na našim društvenim mrežama.

Koje su mogućnosti volontiranja i trebaju li posebne kvalifikacije?

– Volontirati se može na različite načine – u organizaciji javnih akcija, vođenju društvenih mreža, promociji aktivnosti, ili jednostavno kao podrška na događanjima. Nisu potrebne posebne kvalifikacije – dovoljno je malo vremena i volje. Svi zainteresirani mogu ispuniti upitnik za volontere na web stranici: https://udrugafenikssplit.com/upitnik-za-volontere.

Kako financirate projekte i kako građani mogu podržati vaš rad?

– Najveći dio financiranja dolazi iz nacionalnih i lokalnih natječaja. Međutim, ti izvori ne pokrivaju sve potrebe, pa se velik dio aktivnosti provodi volonterski – uključujući deset terapeuta u edukaciji koji besplatno pomažu našim članovima. Donacije građana i poslovnog sektora (poput Kauflanda i Studenca) također su nam iznimno važne. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva ove nam je godine dala vjetar u leđa odobrivši nam financijska sredstva za Institucionalnu podršku stabilizaciji i/ili razvoju udruga u području demokratizacije i društvenog razvoja koja će nam omogućiti ulaganje u ljudske potencijale, unaprijediti naš organizacijski razvoj, doprinijeti financijskoj održivosti naše udruge ali, zaista nam je potrebno puno više sredstava nego ih trenutno imamo.

Donacije možete uplatiti na naš račun: Udruga Feniks Split, IBAN: HR8124840081135155359

Koje aktivnosti trenutno provodite?

– Grupe uzajamne podrške – petkom u MKC, od 19 do 21 sat, zatim Večeri društvenih igara – utorkom u Longfield pubu, od 19 do21 sat. Tu je i besplatna individualna psihoterapija za članove, kao i trening socijalnih vještina, rekreacija na svježem zraku – četvrtkom na Marjanu, zatim psihoedukativne radionice za studente koje su održane kroz veljaču/ožujak na Filozofskom fakultetu i radno-okupacijske radionice u OŠ Skalice – u suradnji s Permakulturom Dalmacija.

Kako surađujete s drugim organizacijama i institucijama?

Naša snaga leži u zajedništvu – aktivno surađujemo s brojnim lokalnim i nacionalnim organizacijama, institucijama i školama. Multimedijalni kulturni centar nam ustupa prostor, a Help, Most, Info Zona i Liga za prevenciju ovisnosti podržavaju nas od početka. Također, s KBC-om Split imamo odličnu suradnju, kao i s centrima za socijalnu skrb i drugim udrugama.

Članovi smo SUMEZ-a – nacionalnog saveza udruga za mentalno zdravlje. Uspješno gradimo mrežu suradnika koji dijele našu viziju – da mentalno zdravlje postane dostupno, razumljivo i prihvaćeno svima.

Na koji način udruga pruža podršku obiteljima i prijateljima osoba s mentalnim teškoćama?

– Obitelji i prijatelji osoba s mentalnim teškoćama obraćaju nam se pisanim i telefonskim putem kad trebaju savjet, preporuku dobrih stručnjaka ili podršku za svoje voljene, ali često pritom zaborave na sebe, te ih nastojimo usmjeriti da je važno da i oni potraže i dobiju adekvatnu podršku. Dobro došli su na dio naših aktivnosti poput edukacija, javnih akcija, festivala, rekreacije, radionica i radno-okupacijskih aktivnosti i slično. Ponekad dođu sa svojim bližnjima i na naše grupe uzajamne podrške, no za dugoročnu i baš za njih skrojenu podršku ih upućujemo kolegama iz Udruge obitelji osoba s duševnim smetnjama Lica duše, koji su se specijalizirali baš za takav vid podrške.

Koji su najveći izazovi s kojima se udruga susreće u svom radu i kako ih prevladavate?

– Slično kao i druge udruge borimo se s nedostatkom kontinuiranog i adekvatnog financiranja. Udruga se u svom radu oslanja na projektno financiranje i donacije građana i poslovnog sektora. No to nije dovoljno za stvarni trošak plaća za naš radni tim i stručne suradnike. Taj izazov zasad nadvladavamo zahvaljujući velikom entuzijazmu i iznimnom trudu naše 3 zaposlenice, ali i velikom angažmanu brojnih volontera (197 volontera i 9884 volonterska sata u 2024. godini).

Bojimo se da to zaista nije dugoročno održivo.

Veliki nam je problem od osnutka nedostatak vlastitog prostora za rad, što znatno otežava provođenje aktivnosti i traži izniman dodatni angažman našeg malog radnog tima. Zahvalni smo svim suradnicima koji su nam od osnutka posudili svoje prostore za naše aktivnosti, no zaista je vrijeme da se negdje skućimo i da naši članovi dobiju trajni prostor.

Također, svakodnevno se naš radni tim, kao i naši članovi i korisnici, moraju suočavati s još uvijek prisutnom velikom stigmom i predrasudama prema osobama s mentalnim oboljenjima u društvu. Na tome radimo upravo i kroz ovakve intervjue, stoga hvala na ovoj prilici.

Koji su ključni izazovi s kojima se suočavaju korisnici udruge?

– Socijalna izolacija i odbačenost u društvu radi velike stigme i predrasuda vezanih uz osobe s mentalnim teškoćama i s tim vezane dodatne prepreke i diskriminacija u pristupu obrazovanju i tržištu rada. Također nedostatak prevencije i adekvatne podrške prije nego dođe do pogoršanja i pojave bolesti, posebice besplatnih psihoterapijskih i psiholoških usluga, jer su unutar sustava nedostatne za potrebe korisnika te su redovi čekanja dugački. Dominantan biomedicinski model i farmakoterapijski tretman osoba s mentalnim oboljenjima, bez komplementarne socijalne, psihološke, socio-pedagoške, radno-terapijske, psihoterapijske i ine podrške koja bi bila usmjerena prema oporavku i poštivanju ljudskih prava a ne isključivo eliminaciji simptoma. Nedostatak adekvatne podrške u zajednici nakon bolničkog (psihijatrijskog) liječenja što dovodi do ponavljanih i dugotrajnijih hospitalizacija.

Koji su planovi udruge za budući razvoj i proširenje aktivnosti?

– Nadamo se u što skorijem roku dobiti u najam gradski prostor za djelovanje naše udruge što će znatno olakšati naš rad i dati nam priliku za proširenje aktivnosti i zapošljavanje više osoba, uključujući osobe s mentalnim poteškoćama kao peer stručnjake i mentore oporavka.

San nam je i otvaranje Feniks Kluba za osobe s teškoćama mentalnog zdravlja, u kojem bi naši članovi mogli svakodnevno provoditi slobodno vrijeme, družiti se, posuditi knjigu, odigrati druš-tvenu igru, doći na radionice i sl.

Planiramo nastaviti međuresorne suradnje s institucijama i organizacijama civilnog društva u zemlji i inozemstvu te nastaviti s aktivnostima lobiranja i zagovaračke aktivnosti za utjecaj na zakonsku regulativu i provedbu Nacionalne strategije za razvoj mentalnog zdravlja 2030., osobito uključivanje peer stručnjaka u zdravstveni/socijalni sustav, kao i kreiranje multidisciplinarnih mobilnih timova mentalnog zdravlja u zajednici i u našem gradu i županiji.

I dalje planiramo razvijati naše volonterske programe, kontinuirano se educirati i uključivati nove volontere u naš rad, osobito edukante različitih psihoterapijskih škola. U planu nam je i pokretanje socijalnog poduzetništva kroz naše gospodarske djelatnosti kako bismo osigurali dodatne izvore financiranja za naš svakodnevan rad, imamo brojnu opremu (zvučnike, mixetu, agregat, projektor, stolarske i vrtlarske alate i sl.) koju smo stekli kroz projekte koju planiramo dati u najam drugim privatnim osobama ili organizacijama.

Što biste poručili svim osobama s mentalnim teškoćama, a što njihovim obiteljima?

– Osobama s mentalnim teškoćama: niste sami u svojoj borbi. Postoje ljudi poput vas koji se bore sa sličnim izazovima, u našoj udruzi možete pronaći suputnike u toj borbi i besplatnu podršku i razumijevanje. Prijateljstvo je lijek. Oporavak je moguć. I vi zaslužujete kvalitetan i ispunjen život, problemima unatoč. Vaše iskustvo, premda bolno, je i vrijedno i može pomoći drugima u sličnim situacijama. Javite nam se!

Obiteljima: vaša uloga u podršci vašim bližnjima je neprocjenjiva. Educiranje o mentalnom zdravlju i uključivanje u grupe podrške za obitelji može vam pomoći da se bolje nosite s izazovima, jer ste i vi često nevidljiva žrtva bolesti vaših najmilijih. Zajedno možemo raditi na smanjenju stigme i stvaranju inkluzivnijeg društva za sve.

Nastavite čitati

Intervju

DAVOR BERNARDIĆ Servus Zagreb će raditi na Akcijskom planu za osobe s invaliditetom

Objavljeno

/

Napisao/la:

Davor Bernardić, odjeven u plavu jaknu s natpisom "Servus Zagreb", stoji nasmijan ispred plavog promo zida svoje gradske platforme i grli tri žene. Svi zajedno poziraju za fotografiju. Žene su nasmiješene, a dvije nose bedževe s porukom podrške. U pozadini se vidi skupina ljudi i gradska ulica s prometnim znakovima, zgradama i drvećem bez lišća. Promo zid iza njih sadrži tekst: "Servus Zagreb – Gradska platforma" i "Nezavisni kandidat Davor Bernardić", uz simbol ruke s dva podignuta prsta u obliku znaka mira.
Foto: Ivana Vranješ

Za manje od dva mjeseca održat će se lokalni izbori. S konkretnim projektima za unapređenje grada Zagreba odlučno u bitku za čelnog čovjeka grada krenuo je nezavisni kandidat Davor Bernardić

Poslušaj članak
Zašto ste se odlučili kandidirati za gradonačelnika Zagreba?

– Imam znanje, iskustvo, energiju, najbolje godine i najbolji tim. Želim to staviti na raspolaganje gradu u kojem sam rođen i u kojem sam napravio prve korake, a koji, nažalost, propada, koji je pun smeća, zatrpan gužvama, u kojem ljudi teško žive, ne mogu do stana, do nekretnine. Umirovljenici su prisiljeni kopati po kontejnerima umjesto da imaju pomoć i njegu u kući, ne mogu čak dobiti smještaj u domu za starije jer je velika navala. Apsolutno ništa ne funkcionira, ljudima se mažu oči, a uvijek sam bio borac protiv licemjerja, laži i prevara.

Tko čini vaš tim okupljen oko platforme Servus Zagreb?

– Platforma Servus Zagreb okuplja sve dobre ljude koji žele pomoći ovom gradu da bude bolji. Od stručnjaka su tu Zoran Veršić s Arhitektonskog fakulteta, za pitanje socijale defektologinja Ines Kovačević, za pitanje imovine Željko Uhlir, za pitanje rješavanja otpada i energetsku učinkovitost zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Mirko Budiša, za projekt Grada na Savi Zdravko Jurčec, za projekt gradske željeznice i metroa Stanislav Frančisković-Bilinski, za pitanje priuštivog stanovanja Gabriela Bošnjak, za pitanje projekta sporta, potplaćenosti trenera i izgradnju nove sportske infrastrukture bivši rukometni reprezentativac i rukometni trener Vlado Šola, bivši vaterpolski reprezentativac Ratko Štritof, a za mlade sportaše i sportašice zadužena je višestruka svjetska prvakinja u boksu Ivana Habazin. Radi se o osposobljenom timu koji treba pružiti besplatne i dostupne dječje vrtiće te sportske sadržaje za djecu, pogotovo za djecu s invaliditetom.

Kakva je vaša vizija Zagreba?

– Vizija je da grad Zagreb bude moderan europski grad poput Kopenhagena i Münchena, da ne bude siroče, da ne bude kao Napulj. Želim da Zagreb bude jedan od najmodernijih gradova u jugoistočnoj Europi. To je moja vizija.

Koji su vam ključni projekti kao budućeg gradonačelnika?

– ‘Cug u krug’, projekt kružne gradske željeznice, priuštivo stanovanje, projekt izgradnje stanova za najam od 5 eura po m² i za prodaju od 1700 eura po m² za sve koji nemaju prvu nekretninu te izgradnja domova za starije osobe po priuštivim cijenama. Grad bez smeća omogućit ćemo izgradnjom sustava gospodarenja otpadom: kompostana, sortirnica i energana. Projektima denivelacije ostvarit ćemo grad bez prometnih gužvi: denivelirat ćemo Slavonsku aveniju od Savske do Kruga, raskrižje Držićeve i Ulice grada Vukovara, Medpotoke, raskrižje Mandlove i Branimirove, pružni prijelaz Trnava, izmjestit ćemo terminal Črnomerec u Vrapče i izgraditi tramvajsku prugu do Vrapča, most od Trnja do Novog Zagreba, tramvajsku prugu Šuškova – produžena Kolakova i tramvajsku prugu u Ulici SR Njemačke. Otvorit ćemo jedan ured za sve poduzetnike i obrtnike da u najkraćem roku realiziraju svoje zahtjeve.

Koji su najveći izazovi za osobe s invaliditetom u Zagrebu?

– Previše toga u Zagrebu nije prilagođeno osobama s invaliditetom. Od svakodnevnog kretanja gradom do pristupa osnovnim uslugama. Veliki dio gradske infrastrukture nije prilagođen. Stari tramvaji i autobusi, tramvajska stajališta bez rampi ili signalizacije za slijepe i slabovidne osobe te javne ustanove koje nemaju pristupne rampe – sve to onemogućava samostalno kretanje i sudjelovanje u životu grada. Osobe s invaliditetom teško pronalaze adekvatne stanove. Gotovo da ne postoji sustavna gradnja stanova prilagođenih osobama u kolicima ili s teškoćama.

Pristup osobnoj asistenciji i tuđoj njezi često je kompliciran i spor, a domovi s prilagodbom za odrasle osobe s invaliditetom imaju preduge liste čekanja. Zagreb mora osigurati podršku u zajednici, a ne poticati institucionalizaciju.

Premalo škola ima osigurane asistente i pristupačne prostore za djecu s invaliditetom. Mnogi fakulteti također nisu prilagođeni, a osobe s invaliditetom nerijetko su isključene s tržišta rada – ne zbog nedostatka kompetencija, već zbog nedostatka prilika. Grad mora postati partner i poslodavac koji otvara vrata, a ne da ih zatvara.

Osobe s invaliditetom rijetko imaju priliku sudjelovati u procesima donošenja odluka, iako ih se mnoge politike izravno tiču. Zagreb ih mora stvarno uključivati u procese planiranja, izgradnje i donošenja odluka. Njihovo mišljenje treba biti ravnopravno zastupljeno. Zagreb mora biti grad svih svojih građana – bez iznimke. Brojne i ozbiljne prepreke moramo rješavati sustavno i odlučno ako želimo grad jednakih mogućnosti. Grad u kojem pristup uslugama, javnom prijevozu, radu i obrazovanju ne ovisi o tome imate li invaliditet. Grad u kojem su prepreke uklonjene, a dostojanstvo svakog čovjeka zajamčeno. Vrijeme je da Zagreb postane grad jednakih mogućnosti.

Što ćete učiniti za osobe s invaliditetom?

– Puno toga. Posebno ćemo raditi na Akcijskom planu za osobe s invaliditetom. Osim uklanjanja prepreka na cestama, radit ćemo i na uklanjanju prepreka u glavama ljudi. Postavit ćemo okvir za zapošljavanje i integraciju osoba s invaliditetom u društvo. Osigurat ćemo i poticati osobne asistente koji trebaju pomoći djeci s invaliditetom – roditelji ne mogu sami i treba im pomoći cijelo društvo. Roditeljima osoba s invaliditetom pomoći ćemo kroz institucionalnu potporu.

Vaša poruka biračima?

– Glasajte za poštene, pametne i stručne. U ovom trenutku smo jedina alternativa koja može osigurati promjene u gradu. Gradska platforma Servus Zagreb ima najbolji tim, najbolji program i vrijeme je da Zagreb opet postane najbolji.

Nastavite čitati

in MREŽA

INTERVJU, KSENIJA GRAONIĆ Meni je pisanje kao disanje

Objavljeno

/

Napisao/la:

Fotografija prikazuje skupinu ljudi koji sjede za stolom u knjižnici, a pozadina je ispunjena policama prepunim knjiga. Na gornjoj polici istaknute su dječje knjige s različitim naslovima poput Uho, Tajne svemira, Geronimo, i Ja sam mala princeza. Na stolu ispred ljudi nalaze se dvije knjige, nekoliko čaša i papiri. Publika u prostoru sjedi i plješće, stvarajući atmosferu zajedničkog okupljanja i sudjelovanja.
Foto: Ksenija Graonić

‘Dvorci do neba’ zbirka je pjesama nastalih tijekom 30 godina, a u njima se osjeća razvoj od mlade djevojke do zrele žene spremne na životne izazove, rekla nam je Ksenija

Poslušaj članak
Poštovana Ksenija, na Valentinovo ste predstavili zbirku pjesama ‘Dvorci do neba’. Što stoji iza tog naslova?

– Za predstavljanje svoje zbirke prigodno sam izabrala Valentinovo. U Gradskoj knjižnici Tina Ujevića, 14. veljače 2025., predstavljena je zbirka pjesama ‘Dvorci do neba’, točno 14 mjeseci nakon predstavljanja knjige ‘365 puzli – jedna godina kroz labirint autizma’ u istoj knjižnici. Naziv ‘Dvorci do neba’ metafora je životnih želja, nadanja i ostvarenja. Zbirka je podijeljena na dva dijela: ‘Temelji’ i ‘Dvorci’. Prvi dio obuhvaća pjesme mladenaštva, prvih ljubavi, ali i osobnog sazrijevanja u vrijeme rata. Drugi dio, ‘Dvorci’, donosi pjesme nastale od vremena studiranja, osnivanja obitelji do profesionalnog ostvarenja. 

Istovremeno, ‘Dvorci’ su za mene i sinonim nečega vrlo potrebnog, realnog i materijalnog – Centra za osobe s teškoćama. O mojoj obitelji prije pet godina snimljen je dokumentarni film ‘Eugen, što želiš?’, koji prikazuje život obitelji djeteta s poremećajem iz spektra autizma, terapije senzorne integracije, uvođenje komunikacijskog sustava i sinov napredak. Tijekom filma govorila sam o najvećem strahu roditelja djece s teškoćama: ‘Što će biti s mojim djetetom kada mene ne bude?’. Većini roditelja cilj je podići vlastito dijete, školovati ga i osigurati mu budućnost u smislu samostalnog života. Pitam se, strepe li roditelji djece urednog razvoja u istoj mjeri kao mi? Sanjam ‘dvorce sigurnosti’ koje bih, uz pomoć drugih roditelja, našoj djeci mogla izgraditi.

Jedan od prvih koraka prema tom cilju je osvještavanje i educiranje javnosti o našim životima. Autizam u 21. stoljeću više ne bi trebao biti tabu. Upravo zato sam otvorila Instagram stranicu i Facebook profil ‘Dvorci do neba’, na kojima dijelim iskustva života s autizmom, objavljujem postove i videozapise koji prate terapije i sinov napredak. Stranica je nastala s željom da naše iskustvo pomogne drugima te da doprinesem podizanju svijesti o autizmu.

O čemu progovarate kroz ovu zbirku pjesama? Postoji li središnja tema koja povezuje sve pjesme?

– Zbirka je plod cjeloživotnog stvaranja i odražava duboko promišljanje o životu. Njezina središnja tema jest potraga za smislom i pronalaženje rješenja u različitim životnim situacijama. U nju je uvršteno stotinjak pjesama raznovrsnih motiva, dok još barem toliko čeka svoj trenutak.

Koja Vam je pjesma najdraža i zašto? 

– Ne mogu odgovoriti na to pitanje, jer bi to značilo da biram koje mi je dijete najdraže.

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Pišete li u trenutku inspiracije ili imate određeni ritual? 

– Pišem neprestano, bez striktno određenog vremena, vođena trenutkom inspiracije. Ponekad u jednom danu nastane nekoliko pjesama, stihova ili metafora, a ponekad prođe i mjesec dana bez ijedne napisane riječi. Ne ograničavam se formom niti ulažem svjestan napor – stihovi i ideje dolaze sami, najčešće potaknuti osjećajem ili događajem.

Koliko dugo je nastajala zbirka i tko su bili Vaši suradnici?

– Po struci sam diplomirani ekonomist, zaposlena u banci kao risk manager. Ipak, obožavam književnost, čitanje i stvaranje – pisanje mi je poput disanja. Pišem odmalena, a educirala sam se i na radionicama kreativnog i terapijskog pisanja.

Prvijenac, knjiga ‘365 puzli – jedna godina kroz labirint autizma’, nastala je kao dnevnički zapis majke koja svakodnevno bilježi aktivnosti i promišljanja. Tijekom pisanja knjige nastajale su i pjesme, a upravo tada se rodila ideja o izdavanju zbirke. Za odabir pjesama, njihovu obradu i uređivanje, upisala sam radionicu poezije te surađivala s urednikom.

Veliku podršku u uređivanju dala mi je Vedrana Grgić, koja je uz sve svoje obveze prihvatila ovaj izazov. Vedrana, majka troje djece, od kojih jedno ima teškoće, diplomirala je arhitekturu, no sada se bavi logoterapijom i vodi seminare za roditelje djece s teškoćama. Administrira Facebook grupu s više od 11.000 članova, gdje su roditelji, stručnjaci i terapeuti.

Naslovnicu zbirke ilustrirala je Jelena Grgić, koja je mladenačkim entuzijazmom u kolaž prenijela viziju ‘dvoraca do neba’. Njezina ilustracija ostvarila je moju želju za naslovnicom upravo onakvom kakvu sam zamislila.

Na promociji zbirke bile su obje, a pridružili su nam se i Vitomir Stanek, izdavač iz nakladničke kuće Sakcinski-media, dramska umjetnica Suzana Brezovec, psihologinja Jasminka Jelčić te Igor Ružić, kazališni kritičar i predsjednik Udruge za autizam Zagreb.

Kakve su reakcije čitatelja? 

– Premda je knjiga tek izašla iz tiska, prvi dojmovi su izuzetno pozitivni. Istaknuta je terapijska vrijednost zbirke, iako ona nije nastajala s tom namjerom. No, prava validacija doći će s vremenom.

Nastavite čitati

U trendu