SLAVEN ŠKROBOT Putovanjima ispitujem sebe, svoje granice i granice jedne osobe s invaliditetom

Putovanje u strane zemlje obogaćuje čovjeka. Zbog prirodnih ljepota, kulture i običaja svaka zemlja pruža novo nezaboravno iskustvo. Jedan od zaljubljenika u putovanja je Slaven Škrobot, kojeg tetraplegija ne sprečava da posjećuje čak i daleke i egzotične zemlje

Poslušaj članak

S obzirom na to da ste osoba s invaliditetom zbog nesretnog slučaja, kakav je vaš život bio prije kobnog događaja?

– Ljudi imaju potpuno krivu percepciju o nama, osobama s invaliditetom, misleći kako smo tek nakon ovakve nesreće odlučili živjeti ‘punim plućima’. To, barem kod mene, nije niti približno točno s obzirom na to da sam prije ozljede živio poprilično ispunjen život. Nastradao sam u 23. godini života, a do tada sam, na moju sreću, doživio i iskusio mnogo. Studirao sam ekonomiju, skijao, bordao, trenirao odbojku, igrao nogomet, ronio s bocama, obožavao voziti bicikl i bavio se mnogim vrstama ribolova. Bio sam poprilično hiperaktivan i aktivan, najviše se družeći s prijateljima ili se baveći nekom od navedenih aktivnosti.

Koliko vam je invaliditet promijenio život?

– Moj fizički aspekt života promijenjen je u potpunosti, što je logično jer sam se iz potpuno aktivnog života našao u pasivnom. Ispočetka sam trebao naučiti koristiti svoje ‘novo tijelo’ i osjećaje. Tu bih rekao da sam nakon ozljede u potpunosti morao promijeniti sve. Što se psihe i karaktera tiče, mislim da nisam puno odstupio od onoga što sam bio prije, a ako i jesam, vjerujem da je to bilo u pozitivnom smjeru.

Što vas je potaknulo na putovanja?

– Prvenstveno znatiželja i izazov. Kada sam nastradao, svi su od mene očekivali da se bavim sportom, što je bio logičan potez s obzirom na to da sam prije ozljede cijeli život bio prilično aktivan. Iako sam se okušao u sportu, točnije u stolnom tenisu, za mene je to nekako bio ‘najlakši izlaz’. Otputovavši u Maroko, shvatio sam da je putovanje na takve egzotične destinacije nešto što je u potpunosti neistraženo, nepoznato i nešto što ljudi u mojem stanju ne rade. To je ono što sam vidio kao istinski izazov i nešto što želim raditi, nešto što će me ispunjavati i činiti da se osjećam živim.

Što za vas putovanja znače u životu?

– Rekao bih – slobodu i period kada moj invaliditet pada u drugi plan. Znače mi izazov, jer na tim putovanjima ispitujem sebe, svoje granice i granice jedne osobe s invaliditetom. Ispunjavaju me i zadovoljavaju moje potrebe za istraživanjem, pustolovinom i adrenalinom. Putovanja su moja strast i daju mi osjećaj da sam živ.

Koliko ste do sada zemalja posjetili?

– Iskreno, ne znam. Ne vodim se baš tim brojkama i statistikama jer mislim da putnika ne definira broj zemalja koje je posjetio. Iskren sam prema sebi i znam da me ne zanima baš svaka zemlja, i mislim da nema osobe koju iskreno zanima baš svaka zemlja. Uzalud čovjek proputuje sve zemlje svijeta ako se u svakoj zadržao par dana. Bitnije mi je biti u nekoj zemlji duže i ući ‘dublje’ nego posjetiti više njih. Bitno mi je ono što vidim i doživim te ono što doma zauvijek ponesem sa sobom.

Koja vas se zemlja najviše dojmila i zašto?

– Uvijek biram zemlje koje mi se sviđaju i gdje ću doživjeti određenu dinamiku i iskusiti puno toga. S obzirom na to, sva su mi mjesta i zemlje koje sam posjetio jednako drage i u sve njih bih se jednog dana volio vratiti. Ipak, ako već nešto moram izdvojiti, bila bi to Australija. Jednostavno, životinjski i biljni svijet potpuno su drukčiji nego bilo gdje drugdje. S jedne strane imaš osjećaj da boraviš na mjestima na kojima nitko nikada nije kročio, dok s druge strane imaš gradove i mjesta s europskim standardima.

Koje biste zemlje voljeli posjetiti, a još niste?

– Postoji neki ‘popis’ zemalja koje želim posjetiti, a još nisam, poput Irana, Namibije, Indije, Saudijske Arabije, Mjanmara i Madagaskara. Osim toga, volio bih se vratiti u Indoneziju i Australiju. To su sve želje, a kada će se točno ostvariti – ne znam, putujem i biram po osjećaju, tako da vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme.

Putujete li uskoro u neku zemlju?

– Trenutno nemam nikakvih planova. Put u Južnu Ameriku iscrpio me do te mjere da sam poželio neko vrijeme mirovati i čekati da se probudi žeđ za nekom novom avanturom. Zaželio sam se mira, proljeća, ljeta, bicikliranja i prijatelja. Kada osjetim da želim na neki put, znat ću da je vrijeme za otići nekamo.

Čime se još bavite osim što putujete?

– Volim slušati glazbu, odlaziti na koncerte i festivale, čitati i istraživati, i generalno preispitivati sve – pa i sebe. Volim biciklirati i jedva čekam toplije vrijeme da mogu duže biti vani. Držim predavanja – kako putopisna, tako i edukativna te motivacijska. Pišem, za sebe i za druge, ovisno postoji li nekakva suradnja, kao što je trenutno slučaj s Belupom, na čijem portalu pišem dva bloga mjesečno. Ima toga čime se volim okupirati i što me zanima, a ljudi misle da ako sam nepokretan da mi je dosadno, što nikako nije točno.

Koji su vaši planovi u budućnosti?

– Volio bih postići potpunu financijsku neovisnost i djelomičnu fizičku neovisnost, tj. fizički napredovati do te razine da se, npr., mogu sam transferirati u krevet ili u auto. Volio bih nastaviti raditi ono što volim, ne u ovom ekstremnom obliku kao do sada. Volio bih osnovati obitelj, napisati knjigu i snimati dokumentarce.

Vaš životni moto i poruka mladima općenito te osobama s invaliditetom?

– Ne vodim se nekim motom posebno. Rekao sam sebi nakon nesreće da ću nastojati ovaj život živjeti na najbolji mogući način, iskoristivši što više mogu i na invaliditet ne gledati kao na nešto što me definira, već isključivo kao na izazov. Prihvativši ga takvim, u svakoj maloj pobjedi osjećam satisfakciju. Mislim da je vrlo važno u ovakvoj situaciji pronaći nekakav hobi i nešto što će nas ispunjavati i davati nam osjećaj da radimo nešto korisno.