Jučer je u zagrebačkoj Maloj sceni bila pomalo naelektrizirana atmosfera pred izvođenje kazališne predstave na znakovnom jeziku ‘I anđeli imaju etički kodeks’.
Ništa neobično, budući da cijeli glumački ansambl čine isključivo naturščici – gluhoslijepe osobe i njihovi komunikacijski posrednici. Uglavnom je riječ o članovima i suradnicima Saveza gluhoslijepih osoba Dodir. Pozitivna trema i uzbuđenje pred samu premijeru glumcima je očito pomogla, budući da je njihovu izvedbu publika honorirala glasnim pljeskom.
Scenarij potpisuje Elizabeta Tarczay, koja se u predstavi ponajprije bavi etičkim kodeksom koji vrijedi za komunikacijske posrednike, a uz ostalo tumači i zašto gluhoslijepe osobe te prevoditelje zovu ‘anđeli u crnom’.
Bilo je poprilično izazovno na kazališne daske postaviti tekst koji glumci izvode na znakovnom jeziku. No ne i za mladu kazališnu redateljicu Niku Bokić, koja je predstavu podijelila u nekoliko vinjeta iz života komunikacijskog posrednika za gluhoslijepe osobe. Predstava na šaljiv način ukazuje na greške koje ponekad čine komunikacijski posrednici, a u ponovljenin scenama pokazuje način na koji se pravilno komunicira s korisnikom.
Redateljicu Bokić pitamo gdje je našla inspiraciju za predstavu i na koji je način komunicirala s glumcima, budući da sama nije posve usvojila znakovni jezik.
– Znakovni jezik samo natucam. No iz čisto lingvističke perspektive bili su mi fascinantni znakovni jezici općenito, pa sam u Savezu Dodir upisala tečaj znakovnog jezika, koji sam ljetos i završila. Glumce u ovoj predstavi, dakle komunikacijske posrednike i korisnike njihovih usluga, upoznala sam ranije volontirajući u Dodiru. U ovoj predstavi glume tri čujuće i tri gluhe i nagluhe osobe, tako da teret rada s glumcima nije bio samo na meni, što je jako dobro funkcioniralo – kaže redateljica Bokić.
Na kazališnim se daskama po prvi puta okušala i Mateja Tutiš, koja je u stvarnom životu stručni komunikacijski posrednik jednoj gluhoj učenici.
– Naš cilj je kroz ovu predstavu pokazati koliko je posao komunikacijskog posrednika važan. Jer bez nas gluhoslijepe osobe teško bi se snalazile u svakodnevnom životu, u društvu općenito. No naš se posao nerijetko podcjenjuje i prolazi ispod radara javnosti. Osjećam veliku odgovornost dok radim u školi, jer trudim se da moja korisnica dobije isto znanje i informacije kao i njezini čujući razredni kolege, a to nije uvijek jednostavan zadatak – veli nam Mateja.
