Šesto zlato Hrvatske, odnosno cijeli trnovit put do najsjajnijeg odličja na Deflimpijskim igrama, zaslužio je biti ovjekovječen kroz ovaj film

Poslušaj članak

Krajem rujna u kino dvorani Cineplexxa u City Centeru one East u Zagrebu, premjerno je prikazan film Tomislava Krnića pod nazivom „55 decibela”. To nije samo još jedan običan film, to je priča o pomicanju granica, upornosti i izvanrednom sportskim uspjehu jedne reprezentacije i njezinim igračima koji možda ne čuju, ali za njih je čuo cijeli svijet.

Film „55 decibela“ priča je o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji gluhih, najtrofejnijoj reprezentaciji u povijesti hrvatskog sporta. Priča prati njihov odlazak na Deflimpijske igre koje su se 2025. održale u Tokiju.

Kroz ovaj dokumentarac gledatelji se mogu pobliže upoznati sa reprezentacijom kojoj javnost unatoč njihovim kontinuiranim uspjesima nije pridavala previše pažnje. Ovim se filmom to htjelo promijeniti.

Naziv dokumentarnog filmskog ostvarenja nosi veliku simboliku jer prema pravilima sporta gluhih, za nastup u sportskim natjecanjima za gluhe sportaš mora imati gubitak sluha od najmanje 55 decibela na oba uha.

Deflimpijske igre svoj početak doživjele su u Parizu 1924. godine, tada pod nazivom Međunarodne tihe igre (International Silent Games). Danas su Deflimpijske igre puno više od pukog natjecanja.  

One otvaraju prostor sportašima s oštećenjem sluha da se dokažu, ali također i da se povežu s drugima te izbore ravnopravno mjesto u svijetu sporta. Bavljenje sportom također je jako dobar način za rušenje postavljenih barijera kao i stereotipa o gluhim osobama.

Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih velika je sportska sila koja svojim uspjesima dokazuje baš to, da ne postoji granica, te da oštećenje sluha ne mora biti prepreka za ostvarivanje svojih sportskih snova. Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih čist je primjer toga jer iza sebe ima šest deflimpijskih zlata.

Šesto zlato, odnosno cijeli trnovit put do najsjajnijeg odličja na Deflimpijskim igrama u Tokiju zaslužio je biti ovjekovječen kroz ovaj film. Tihi pakleni bili su pogođeni brojnim nedaćama pa je put do još jednog zlata izgledao kao neostvariv cilj. Ovaj film prikazuje trnovit put do uspjeha.

Naša reprezentacija bila je prokušana brojnim kušnjama. Od konstantnih ozljeda od početka prvenstva, do sumnje zbog smiraja karijere stožernih igrača koji su sumnjali da se mogu nositi s mlađim i poletnijim igračima protivničkih momčadi. Sve to uvuklo je crv sumnje u redove naše reprezentacije u to da mogu do zlata. Međutim, iz toga su izašli još jači i pobijedivši Njemačku u finalu 30:23 uzeli šesto deflimpijsko zlato.

Ovaj film prikazuje upravo ono što se događalo ondje gdje nitko drugi osim igrača nema pristup. Ekipa na čelu s redateljem filma Tomislavom Krnićem bila je s reprezentacijom kroz mjesec dana turnira. Snimili su sve trenutke. Kamera je bila uz njih i kad su se smijali nakon pobjede i kad su padali s nogu od bolova i skupljali snagu da još jednom izađu na teren i bore se do kraja.

Suze, krv, bol, sumnja, smjeh utjeha i nada, sve su to prolazili zajedno. Svaki težak trening, mentalni pad i dizanje iz istog uz pomoć suigrača kada je to bilo najpotrebnije, kada je trebalo stisnuti zube, izaći na teren i pobijediti.

Sve to ekranizira film „55 decibela“ donoseći gledateljima onu stranu priče koju nitko ne vidi, onu koja se događa iza kulisa velikog rezultata puno prije nego što se krajnji rezultat utakmice pojavi na semaforu. Film prikazuje snagu, karakter, hrabrost, ljubav i prijateljstvo iz kojeg je iskovana još jedna zlatna deflimpijska medalja, sada već legendarne hrvatske rukometne reprezentacije gluhih.

Njihova krilatica „Mi ne čujemo. Mi osjetimo“ najbolje opisuje njih, ali i ovaj vrhunski film koji, ako ćete ikada imati priliku, svakako vrijedi pogledati.

Donosimo ekskluzivni izvještaj s dočeka hrvatske reprezentacije. Novinar In Portala, Borna Ferdo Vukojević, bio je na licu mjesta gdje je u prvim redovima pratio naše rukometaše

Poslušaj članak

Jučer su u Zagreb iz Osla sletjeli srebrni hrvatski rukometaši, a hrvatski narod dočekao ih je kao pobjednike. Nakon mjesec dana borbe za naš dres, Hrvati su svojim rukometašima priredili doček za pamćenje.

Više od 70.000 ljudi jučer je na Trgu Bana Jelačića pjevalo i veselilo se, te tako na lijep i dostojanstven način uveličalo proslavu novog velikog sportskog podviga hrvatske rukometne reprezentacije.

Na licima razdragane mase mogla se vidjeti čista emocija ljubavi i radost koja je ljudima silno nedostajala svih ovih godina.

Za dojmove pitali smo i navijače koji su došli dočekati svoje heroje.

– Naši rukometaši dali su nam razlog za slavlje u ovim teškim vremenima – kazala je Ema.

– Došao sam iz Metkovića, od tamo su naši reprezentativci Zvonimir Srna i Marin Jelinić. Jako sam ponosan na pobjedu u polufinalu protiv Francuza. Poručio bih dečkima da ne smiju biti tužni radi poraza u finalu i da smo ponosni na njih – rekao je Filip koji je razvio veliki transparent u čast rukometaša koji dolaze iz Metkovića.

Cijeli program započeo je zagrijavanjem uz hrvatske navijačke pjesme, da bi potom na binu izašli Zaprešić Boysi, podignuvši atmosferu na viši nivo.

Poznati zagrebački rap sastav izveo je niz svojih navijačkih hitova kao neizostavan dio repertoara kada se slave hrvatske pobjede.

Uz Zaprešić Boyse nastupili su i sastav Sudar, Daleka obala te Prljavo kazalište.

Još veće ludilo na glavnom zagrebačkom trgu nastalo je kada je avion hrvatskih reprezentativaca, u pratnji Rafalea, preletio preko Trga bana Jelačića.

Euforija na glavnom zagrebačkom trgu eskalirala je kada su hrvatski rukometaši konačno stigli. Jednog po jednog voditelj je pozivao da mu se pridruže na bini, a ime svakog hrvatskog rukometaša popraćeno je pljeskom i usklicima hrvatskih navijača.

Tek što su se popeli na binu, nekoliko rukometaša, kao i izbornik Dagur Sigurdsson, uputili su nekoliko riječi okupljenima.

– Bez vas ne bi ušli u finale. Molim vas budite podrška ovim dečkima u budućnosti, navijajte za njih. Hvala Zagreb, hvala Hrvatska – poručio je kapetan Hrvatske rukometne reprezentacije Domagoj Duvnjak, koji je nastupom na Svjetskom prvenstvu zaključio svoju reprezentativnu karijeru.

Da je vrijeme za oproštaj od ‘svetog dresa’ odlučili su i dokapetan reprezentacije Igor Karačić te vratar Ivan Pešić.

– Nadmašili ste sve do sad, mislio sam da je iza mene najluđa ekipa, ali vi ste najluđi! Ljubav, zajedništvo i vjera nas spaja, neka tako ostane do kraja – kazao je Karačić koji je s reprezentacijom od 2006. godine ostvarivao veličanstvene pobjede u najdražem dresu.

Ivan Pešić kazao je kako su i navijači zaslužni za ovaj veličanstveni uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu.

– Želio bih vam zahvaliti, bez vas ovo ne bismo mogli napraviti. Još ne vjerujem što smo napravili, vjerojatno ću za 10 dana biti svjestan! Dule, ja i Kara smo odlučili reći da je dosta. Hvala vam svima na podršci – rekao je Pešić.

Dagur Sigurdsson kazao je okupljenima kako je hrvatski narod totalno lud, ali i da ih voli takve kakvi jesu. Izbornik hrvatske nacionalne vrste ranije je u medijima kazao kako nastavlja voditi reprezentaciju i nakon ovog fantastičnog podviga.

Totalno ludilo na trgu nastalo je nakon što je na binu izašao Marko Perković Thompson koji je zajedno s igračima, čak dva puta, zapjevao svoj hit ‘Ako ne znaš šta je bilo’.

Kapetan Domagoj Duvnjak zahvalio se svima na dočeku.

– Hvala ovim divnim ljudima na dočeku, hvala igračima, stožeru, savezu, hvala svima što sam doživio ovo na kraju moje reprezentativne karijere. Nadam se da će ovo što se danas dogodilo biti poticaj mladim igračima da shvate da je hrvatski dres najljepši dres na svijetu.

– Stvarno nismo ovo očekivali, ovo nas je sve iznenadilo. Hvala ovim predivnim ljudima. Hvala im što su prepoznali naš trud i borbu – kazao je Zvonimir Srna za In Portal.

Svoje dojmove s nama podijelio je i Dominik Kuzmanović.

– Lijepo je biti Hrvat danas. Ovo nam daje najveća krila na svijetu. Vrijedi se žrtvovati svaki dan, ma godinama, za ovo. Za ovo svi živimo – rekao je Dominik Kuzmanović.

– Rekli su nam da će biti doček, ali nisam znao da će biti ovakav. Prvi put da sam se ukipio da nisam znao što mislit, što reći. Hvala Thompsonu što je došao. On je za nas veliki domoljub. Njegova pjesma iskristalizirala se kao himna, a mislim da će tako i ostati – istaknuo je Mateo Maraš.

Glavaš i Šoštarić zahvalili su se ljudima koji su došli rekavši da su im pokazali ljubav te da su oni dokaz da smo na Svjetskom prvenstvu napravili veliku stvar.

Nakon puno godina naši su rukometaši vratili Hrvatsku tamo gdje pripada, u sam vrh svjetskog rukometa, a ovakav doček je najmanje što su mogli dobiti zauzvrat.

Hrvatska muška rukometna reprezentacija plasirala se u finale Svjetskog prvenstva 31-28 (18-11) pobjedom protiv Francuske u punoj zagrebačkoj Areni. Hrvatska je prvi put u svjetskom finalu nakon 2009. godine

Zvonimir Srna je postigao 7 golova i proglašen je za igrača utakmice.

– Nisam još svjestan što smo napravili. Ključan je bio naš ulazak u utakmicu s 5-1 obranom gdje su oni imali velikih problema. Obrana je bila ključ. Imamo medalju i idemo se odmoriti za nedjelju u Oslu. Želimo zlato – poručio je Srna.

– Ova ekipa je na ovom prvenstvu sazrila, dobila iskustvo i karakter. Bili smo kritizirani od svih zbog loših rezultata, i to s razlogom. Dagur nam je donio mirnoću, dosta napredovali u igri, pa je ova pobjeda i za njega. Ako ovako uđemo u utakmicu, i s ovakvom obranom, i Danci će imati problema – kazao je.

Domagoj Duvnjak će se oprostiti od hrvatskog dresa s medaljom i nastupom u finalu, a nije mogao suzdržati suze jer je nakon teške ozljede protiv Argentine mislio da je sve gotovo.

– Opraštam se s medaljom, veliko hvala dečkima, ali i publici. Mi smo danas odigrali fenomenalno, ona obrana 5-1 iz prvog dijela je pravo savršenstvo. U drugom dijelu su nam oni nekom divljom obranom radili probleme.  Spavamo s medaljom, ovo su mladi dečki, ali su igrali hrabro i pametno. Nakon pet godina imamo medalju i nadam se da nećemo više toliko čekat. Imamo problema, ali se nitko nije žalio, jedva su čekali utakmicu, čak sam se bojao i da ne pregore. Hrvatski rukomet ima budućnost – kazao je Duvnjak, koji je odigrao zadnju domaću utakmicu.

– Čak mi je i svejedno tko nas čeka u finalu, Danska ili Portugal. Sutra letimo za Oslo i dobro će nam doći taj dan odmora. Nakon ozljede protiv Argentine meni se svijet srušio, hvala Daguru što drži ozlijeđenog igrača na klupi, a zdravi su na tribinama.

Dominik Kuzmanović je skupio 15 obrana, a njegova obrana kod 25-29, kada je uspio izvući loptu iz praznih vrata, prelomila je utakmicu.

– Uživat ćemo dugo zbog ove utakmice. Sanjali smo finale, a danas je sve bilo savršeno, od samog početka. Kad smo imali ispraćaj s hotela u Karlovcu, masa ljudi nas je došla podržati. Karačić je tad u autobusu kazao – mi ovo ne možemo izgubiti. 

– Svi su večeras bili heroji. Od igrača, do stožera do navijača. Bilo nam je teško, u drugom dijelu smo zbog njihova presinga morali uvesti brže igrače. Ovo ćemo baš pošteno proslaviti -kazao je izbornik Dagur Sigurdsson.

Ovom pobjedom Hrvatska je osigurala svoju šestu medalju sa svjetskih prvenstava u povijesti, a prvu nakon 12 godina kada je bila brončana u Španjolskoj. Za Hrvatsku je ovo peti ulazak u finale, dosada je osvojila jedno zlato (2003. u Portugalu) te tri srebra (Island 1995., Tunis 2005. i Hrvatska 2009.) i jednu broncu.

Hrvatska će u finalu u nedjelju u Oslu od 18 sati igrati protiv pobjednika susreta Danska – Portugal koji je na programu u petak.