Poveži se s nama

Komentar

Raditi da bismo živjeli ili živjeti da bismo (samo) radili ?!

Objavljeno

/

Prošli puta obećali smo nešto napisati o ‘iskustvima s raznih strana svijeta, i onim dobrim, i onim lošima’.

Postoje dva modela četverodnevnog radnog tjedna. Skraćeni radni tjedan u kojem zaposlenici rade 8 sati dnevno 4 dana, a slobodna su im 3 dana (petak, subota i nedjelja) i komprimirani radni tjedan u kojem zaposlenici rade 10 sati dnevno 4 dana, a slobodna su im 3 dana (petak, subota i nedjelja). 

Prednosti skraćenog radnog tjedna: bolja ravnoteža između privatnog i poslovnog života, manje stresa, veća produktivnost i viši stupanj kreativnosti, manji gubitak vremena na  putovanje na posao i s posla i financijska ušteda, privlačenje i zadržavanje kvalitetnog kadra.

Nedostaci skraćenog radnog tjedna: potencijalna mogućnost smanjenja plaća te dodataka na plaće, poteškoće u planiranju i izradi rasporeda radnog vremena, lošija i manje ažurna komunikacija s klijentima koji žele brze odgovore. 

Prednosti komprimiranog radnog tjedna: dodatni slobodni dan, bolja ravnoteža privatnog i poslovnog vremena, zaposlenik zadržava punu plaću i beneficije, manji gubitak vremena na  putovanje na posao i s posla i financijska ušteda.

 Nedostaci komprimiranog radnog tjedna: znatno niža produktivnost na kraju radnog dana, veća iscrpljenost zaposlenika, određena radna mjesta nisu prikladna za ovakav model rada, nedostatak osoblja u određenom periodu. 

Vele da je Novi Zeland među prvima posegnuo za eksperimentalnim uvođenjem četverodnevnog skraćenog radnog tjedna s pozitivnim rezultatima: unapređenje poslovanja, bolji rezultati rada i povećano zadovoljstvo radnika.

Belgija je u sklopu svoje ekonomske reforme tržišta rada, predložila komprimirani radni tjedan, uz napomenu da taj model ne bi bio obvezatan i uz očekivanje da će ova mjera belgijsku ekonomiju učiniti produktivnijom i dinamičnijom.

Island je testirao model skraćenog radnog tjedna prvo u javnom sektoru, skraćujući broj radnih sati s 40 na 35 ili 36 sati, bez smanjivanja plaća. Produktivnost je ostala ista ili se povećala, izvršene usluge nisu gubile niti na kvaliteti niti na količini, a zadovoljstvo radnika znatno je poraslo. Od 2019. islandski su sindikati uspjeli postići trajno smanjenje radnih sati za nekoliko desetaka tisuća svojih članova tako da je čak 86% radne populacije na Islandu iskoristilo mogućnost skraćenog radnog tjedna.

U Hrvatskoj je ovaj model poslovanja prva uvela konzultantska tvrtka za poslovno savjetovanje imena ‘Logička matrica’, započevši 2018. šestomjesečni pilot-projekt pod motom ‘plaća je bitna, ali slobodno vrijeme je neprocjenjivo’. U početku je samo jedan zaposlenik, rotacijom po abecednom redu, odrađivao 4 dana u tjednu, a kako su rezultati bili jako dobri, cijeli se posao potom organizirao po tom modelu. U tvrtki ‘LQ’ uvođenje skraćenog radnog tjedna povećalo je produktivnost za 40% uz veliki porast zadovoljstva zaposlenika.

Ali kao što to u životu obično biva, ništa crno-bijelo nije, niti se samo pravocrtnom putanjom kreće. Stoga se niti jednu odluku, pa tako i ovu, ad hoc i naprečac ne smije donijeti. Jedan od prvih savjeta, koji dolazi sa svih strana svijeta, jest provesti pilot-projekt na malom broju ispitanika, provjeriti financijske, komercijalne i ine pokazatelje jer iako bi radni tjedan potencijalno bio skraćen, posao se mora jednako kvalitetno i u zadanom roku odraditi. 

A kako svaki put počinje prvim korakom, je li ovo možda novi izazov za zaštitne i integrativne radionice jer osobe s invaliditetom zapošljavaju, što dodatnu potrebu i evaluaciju nekog od oblika skraćivanja radnog tjedna zahtijeva?!

Bilo bi dobro pilot-projekt po nekom od opisanih obrazaca (ili nekom nespomenutom, a fleksibilnijem i osobama s invaliditetom primjerenijem) kreirati, implementirati i rezultate pratiti, (kao što smo desetljećima vrlo uspješno činili i ‘onima gore’, kao modele za cijelu Lijepu našu uspješno predlagali), jer i ovo je, možda, jedan od puteva ka održivosti ovog sustava.

‘Tko hoće, nađe način, a tko neće traži izgovor’, običavali smo govoriti ‘Sljeme pokrećući’, jer preživljavaju oni koji se na vrijeme prilagode, a ne oni koji samo ‘manu s neba’ čekaju.

in MREŽA

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Obiteljsko srebro

Objavljeno

/

Ova slika prikazuje nož i vilicu vezane zeleno-žutom kariranom trakom na drvenoj površini. Traka je zavezana u mašnu, dajući postavci dekorativan ili svečani izgled. Postavljeni su na drvenu površinu koja ima vidljive žitke i teksture.
Foto: Pixabay

U vremenima između dva svjetska rata, a i puno prije, imućnije građanstvo kupovalo za sebe, al’ još više za generacije koje dolaze, pribore za jelo, ‘beštek’ zvane, pladnjeve i još koješta drugo od srebra izrađeno

Na selu zemlja i dukati puno važniji bili. Kupovalo se i dokupljivalo, a onda s oca i majke na potomke išlo.

Poslije drugoga rata u Zagrebu, na Heinzelovoj ulici preko puta Veterinarskog fakulteta, stajali u ono vrijeme ‘nepoćudni’ kojima imovinu oduzeli. Prodavali srebrninu i što je još od vrijednosti ostalo, kako bi koji dinar namaknuli. A na selu zemlju u zadruge valjalo udruživati, što seljaku srce iz njedara otkidalo.

I jednima i drugima muka do grla bila jer ‘obiteljsko srebro’ svetinja je obitelji svake, pa bila to zemlja, dukati il’ posuđe srebrno, il’ nešto drugo što je u amanet i zalog na čuvanje generacijama ostavljeno, poput zavjeta danog precima svojim.

Tako se vremena čas gore, čas dolje obrću, a s njima i ljudi čas ‘poćudni’, čas ‘nepoćudni’ bivaju.

Al’ jedno bi za svagda trebalo ostati nepromijenjeno – sačuvati ‘obiteljsko srebro’ i predati ga generacijama koje dolaze.

Nastavi čitati

in MREŽA

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Prisjetimo se URIHO-ve gastro povijesti

Objavljeno

/

Krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila

Nakon svih ovotjednih degutantnih i gadljivih ‘čašćenja’ i nezdrave verbalne političke hrane, vratimo se našim ‘povjesticama’ i vremenima opuštenijim i jednostavnijim, u kojima ljudima za zadovoljstvo puno manje i duhovne i jestive hrane trebalo, a komunikacija ipak zer’cu uljuđenija bila.

I zato, krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila.

Zaštitne radionice Osvit i ZIRI osamdesetih godina prošloga stoljeća DIOZ-u u integracijski miraz donijele i svoje uhodane kuhinje i restorane društvene prehrane, kako se to tada zvalo.

Na Kajzerici Osvitova velika kuhinja i restoran bili u prostorima gdje je sada keramika. Odatle se hrana odvozila i u Masarykovu 15 gdje se u malom podrumskom, čistom i ugodnom restorančiću servirala i za vrijedne ruke radnica iz dječje konfekcije (Gundulićeva 14 – 16) i vezilja s te lokacije. U restoranu na Kajzerici imali i velike zborove radnih ljudi, a i Djeda Mraza s dječicom našom dočekivali.

U Držićevoj ZIRI-eva kuhinja i restoran bili na katu prve zgrade (desno), gdje je sada dio komercijale. Do današnjih me dana na salatu od cikle podsjeća, jer su je kuharice na poseban, vrlo ukusan način spravljale, ali iznad svega na nezaboravne proslave Dana žena nakon kojih smo dobivenim poklonom svake godine dopunjavali svoje kristalne zbirke.

Za radnike modne obuće i ortopedije, koji su radili na lokaciji Vlaška 52 (nekada pripadalo DES-u), gdje je sada veliki trgovački centar, restoran je otvoren 1984. godine. Zorno se sjećam otvorenja i govora tadašnjeg direktora (onoga kojega sam već spominjala kao jednoga od najuspješnijih u povijesti Ustanove). Bilo mu je to i prvo javno upoznavanje s radnicima jer je nedugo prije toga stupio na dužnost. Kao i većina (normalnih?!) žena, pamtim i boju njegove košulje, što je ‘vrlo bitan povijesni detalj, danas od nemjerljive važnosti’.

Sve ove kuhinje i restorani imali su svoje mirise, svoju dušu, svoje priče i svoju važnu svrhu jer mnogim zaposlenicima ovo je bio jedini topli obrok u danu. Bilo je to gotovo jednako važno kao i plaća, a zaštitna radionica pomogla subvencionirajući dio cijene…

A onda, devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su smijenili onog uspješnog direktora, ‘velikom mudrošću’ novopečenog rukovodstva prvo su stečajno ugašene upravo kuhinje i restorani.

I – čekalo se sve do 2015. godine kada je započeo projekt URIHO-ve Službe za rehabilitaciju, financiran sredstvima Europske Unije, naziva ‘Program osposobljavanja na radnom mjestu za dugotrajno nezaposlene osobe s invaliditetom – pilot projekt za pomoćne kuhare’. Bio je to novi početak, a ujedno i nastavak gastro povijesti URIHO-a i njegovih pravnih prethodnika.

Iza toga, 2019. godine, slijedio je nastavak i novi EU projekt ‘Model aktivacije dugotrajno nezaposlenih osoba s invaliditetom kroz razvoj i provedbu prilagođenih programa osposobljavanja i radnog treninga’ za pomoćne kuhare i čistačice. Oba projekta, kreirana i realizirana u URIHO-voj Službi za rehabilitaciju, svojim su sadržajem i rezultatima, kao i mini kuhinjom i restoranom u Radnom centru Službe za rehabilitaciju (u Gundulićevoj 14 – 16), stvorili realan zametak i podlogu za URIHO-v inkluzivni restoran otvoren 2022. u Držićevoj 1.

Moji su preci u dragome mi Hrvatskom zagorju pola stoljeća imali gostionu, iliti krčmu, kako su dedek povedali. I tako birtaška unuka već godinama živi za dan kada će se URIHO-v restoran otvoriti za javnost, kako bi za šankom popila nešto, onako za dušu, i za uspomene mnoge na sve dane i ljudske priče, ali samo one lijepe…

Nastavi čitati

Komentar

ANITA BEZ CENZURE Vrijeme je da prozborim o top temama

Objavljeno

/

Foto: Pixabay

Doneseni zakoni nisu savršeni, ali nisu ni loši. Temelj postoji, a potrebno je vrijeme i provođenje da se vidi pravo stanje.  Jesu li svi zadovoljni? Nisu. I nikad neće biti svi zadovoljni, to je kod nas ljudi jednostavno tako

Moram priznati da ne pamtim kad je zadnji put nešto toliko zaokupilo osobe s invaliditetom kao što to čini Zakon o osobnoj asistenciji i Zakon o inkluzivnom dodatku. Tu je još i Zakon o povlasticama u prometu, ali oko njega za sad nema neke frke.

Dakle, za početak moram naglasiti da sve što ću dalje napisati ne odražava stavove In Portala, niti URIHO-a, već su to samo moja zapažanja kao također korisnika ovih prava i osobe s invaliditetom cijeli život.

Hajdemo redom i prvi neka bude Zakon o osobnoj asistenciji. To je zakon koji se spremao i čekao 15-ak godina i nije savršen, ali nije ni loš. Prva stvar koju želim raščistiti, a koja se često čuje u medijima, je da ovaj ili onaj gubi pravo na asistenta.

 Nitko ne gubi pravo jer do sad prava nije ni bilo. Radi se o tome da će po zakonu netko dobiti manje ili više sati nego što bi htio dobiti. I jasno da to svima ne paše, ne paše ni meni što su za 8 sati stavili uvjet malodobnog člana i vlastito kućanstvo ako je Barthelov indeks veći od 20 bodova i više se ne nadam da ću dobiti punih 8 sati, ali bude kako bude jer nije uklesano u kamen i svaki zakon se da promijeniti ako ispadne jako loš.

Što se tiče malodobnog člana u kućanstvu, u mom slučaju je to moja kćer koju ja s njenih 18 godina neću upregnuti da brine o meni, ima i imat će svoj život i ne planiram joj to uskratiti bez obzira na sve.

Satnica ide na 4, 8, 16 sati, ali mogu dobiti i 6 sati što je nezgodno jer asistent radi ili dva korisnika po 4 sata ili jednog od osam. Ako ja dobijem npr. 6 sati, hoće li udruga asistentu platiti 6 sati ili 8? Ili će asistent trčati od mene nekom drugom da odradi još dva sata? Malo je nezgodno za izvesti da bude vuk sit i koza cijela.

Sljedeće što me je zažuljalo je Barthelov indeks i ne smatran ga pravim mjerilom svojega, ili bilo čijega stanja. Ima 11 stavki koje se odnose na higijenu, transfere, jelo, oblačenje, WC i on baš ništa ne govori o mom funkcioniranju izvan vlastitoga stana.

 Ja s indeksom većim od 20 bodova i netko indeksom do 20 bodova smo u vlastitim domovima nebo i zemlja, ali ako nas staviš na cestu, ja sam bespomoćna kao i netko s nulom i ne mogu sama gotovo ništa. Samo sjediti i plakati.

Sljedeća činjenica vezana za Barthel je da pojma nemam što bi uopće bilo pravo mjerilo nečijeg stanja i može li išta biti pravo mjerilo…

Za 16 sati kažu da treba Barthelov indeks od 0 – 20 i samac. Osobno ne poznajem nikoga takvog, a ako i ima ljudi, mali je to broj i mislim da je ovaj ‘samac’ smišljeno stavljen pa će ljudi koji imaju nulu pa do svega nekoliko bodova automatski biti u kategoriji od 8 sati, premda možda žive s nekim tko već jedva brine sam o sebi.

Najveći raspon Barthela i mogućnosti je i dalje na 4 sata asistencije pa sam mišljenja da će upravo ta satnica i dalje prevladavati.

Sad idemo na vještačenje jer mi je i samoj trebalo. Imala sam nalaz i mišljenje iz 2004. godine i to nije moglo proći jer nisam imala upisan stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti.  Sve je išlo samo, jedino sam novije nalaze odnijela socijalnoj radnici. Novi nalaz i mišljenje sam dobila u roku neka 3 mjeseca, a kako ste vi prošli slobodno pišite u komentarima.

Ostalo je još da mi odrede satnicu, komisiju imam 19.2. i da napišu rješenje.

Točan iznos plaće asistentima je još zagonetka i o tome puno toga ovisi. Ako ne budu zadovoljni plaćom opet će se smjenjivati kao na traci. Zadovoljan radnik=dobar radnik.

Ovim zakonom su jako nezadovoljni roditelji njegovatelji jer po zakonu status roditelja njegovatelja i asistent zajedno idu samo kod najtežeg invaliditeta, u jednoroditeljskoj obitelji i još nekim iznimkama,  na 4 sata. Ove dvije usluge su prema EU fondovima slične i nema financiranja za jedno i drugo.

 Isto tako, ne može mi nitko reći da je ista ona mama koja gura cijevi u svoje dijete svaki dan, barata medicinskim postupcima i aparatima, i ona koja, primjerice, u kolica potrpa cerebralca moje razine funkcionalnosti i ide s njim kud hoće.

Kad se to ovako napiše – pojedinci napadaju, vrijeđaju i slično, ali prvoj mami, onoj koja gura cijevi u dijete svaki dan, bih dala i 16 sati asistenta. Ona druga bi mogla i raditi pa bi dijete, zapravo, punoljetna osoba imalo asistenta. I moja mama je radila i još uvijek radi. Toliko o tome. Idemo dalje.

Mjesecima, tjednima, danima na Facebooku nailazim na pitanja po raznim grupama kome ide koliko inkluzivnog dodatka i moram priznati da me to već malo iritira. Svatko može prilično dobro znati koliko će dobiti. Znaju se iznosi potpora, a razinu i težinu invaliditeta valjda znate.

Evo, mislim da spadam u drugu razinu potpore, a dobro bi mi legla i prva razina, nećemo se lagati, ali neću ni suze roniti.

S jedne strane je super što će osobe s najtežim invaliditetom dobiti najviše, a s druge strane bi bilo dobro razmišljati da i mi mrvicu manje teški trebamo jako puno svega kupiti pa bi eto bilo dobro da ti iznosi u budućnosti rastu s vremena na vrijeme, život i potrebe se mijenjaju, cijene svega rastu.

I za Boga miloga, omogućite ljudima u stambenim zajednicama barem dio inkluzivnog dodatka jer je džeparac od 30-ak eura zaista ponižavajući. Moj račun za internet je veći.

 Za kraj, stigle su mi Nacionalna, Europska iskaznica i Europska parkirališna karta. Za sad mogu reći samo da lajkam automatizam po kojem su stigle, a da ja nisam morala prstom mrdnuti, i moglo bi se to preslikati na sva druga prava, barem kod nas s prastarim, nepromjenjivim i trajnim stanjima.

Nastavi čitati

U trendu