Film će se temeljiti na njezinoj autobiografiji ‘Being Heumann’, u kojoj opisuje svoju ključnu ulogu u borbi za građanska prava osoba s invaliditetom

Poslušaj članak

Apple Original Films najavio je produkciju igranog filma o Judy Heumann, poznatoj kao ‘majka pokreta za prava osoba s invaliditetom’. Film će se temeljiti na njezinoj autobiografiji ‘Being Heumann’, u kojoj opisuje svoju ključnu ulogu u borbi za građanska prava osoba s invaliditetom, uključujući vođenje prosvjeda 1977. godine u San Franciscu koji je trajao gotovo mjesec dana i doveo do provedbe Sekcije 504 Zakona o rehabilitaciji.

Judy Heumann, koja je preminula 2023. godine, oboljela je od dječje paralize u dobi od dvije godine, zbog čega je počela koristiti invalidska kolica. Unatoč preprekama, postala je prva učiteljica u invalidskim kolicima u državi New York. Također je igrala ključnu ulogu u razvoju i provedbi Zakona o obrazovanju osoba s invaliditetom (IDEA), Zakona o Amerikancima s invaliditetom (ADA) i Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom.

Film će režirati i producirati Siân Heder, dobitnica Oscara za film ‘CODA’, dok će glavnu ulogu tumačiti britanska glumica Ruth Madeley, koja ima spina bifidu i poznata je po ulogama u serijama poput ‘Doctor Who’.

Datum izlaska filma još nije objavljen.

Sada joj umjesto poštara koji doma donosi invalidninu, njezina djeca na grob donose cvijeće

Poslušaj članak

Patila je od zakrivljenosti kralježnice, dijagnosticirana joj je cista na mozgu, godinama se borila s kroničnom boli te razvila ovisnost o drogama. Njezino mentalno zdravlje bilo je u strmoglavom padu.

Posve je jasno da 42-godišnju Jodey Whiting iz engleskog gradića Stockton-on-Teesa život nije mazio, ali motiv da počini samoubojstvo nije bio njezin invaliditet, nego bezosjećajnost nadležnih institucija koje su joj uskratile pravo na egzistencijalni minimum. Tamošnje joj je Ministarstvo rada i mirovina, naime, ukinulo sve socijalne naknade, a kasnijom je istragom utvrđeno kako joj je invalidnina oduzeta zbog administrativne greške.

Dakle, nesretna je Jodey počinila suicid, ali ne svojom krivnjom. U oproštajnoj poruci svojim najmilijima napisala je kako nije mogla plaćati račune i često je gladovala. Takvu patnju više nije imala snage podnositi.

Bila je majka devetoro djece, uključujući dva para blizanaca, kojima je silno željela priuštiti dostojanstveno i zdravo odrastanje, dok se njezin život spuštao ispod donjeg praga dostojanstva. Nije to zapravo bio suicid, bio je to njezin način da skrati muke.

Mrtvozornik Clare Bailey kasnije je zaključio da njezino samoubojstvo treba staviti ‘u kontekstu pogoršanja mentalnog stanja, uzrokovanog ukidanjem državnih naknada’. Izvješće neovisnih, nevladinih tijela – o odluci o ukidanju naknada za Jodey Whiting – utvrdilo je da je napravljen niz pogrešaka te da njezine isplate nisu trebale biti ukinute.

Bila je to pravda koja je prekasno pokucala na vrata Jodey Whiting. Sada joj umjesto poštara koji doma donosi invalidninu, njezina djeca na grob donose cvijeće.

Sjajan je posao, dakle, Gillian odradila boreći se za pravo da i ona, baš kao i oni bez tjelesnih ograničenja, nesmetano uživa u koncertu svog glazbenog idola

Gillian Walker duboko je zakoračila u šesto desetljeće života i, unatoč brojnim zdravstvenim tegobama, ostala je žena zaigrana duha i zavidne vitalnosti. Nije to promijenila ni amputacija ispod koljena, u veljači ove godine, nakon koje je postala osoba s trajnim invaliditetom i počela se kretati u invalidskim kolicima.

No ovih je dana Gillian pokleknula i postala anksioznom zbog jedne naizgled beznačajne stvari. Već dugo se vremena, naime, veselila koncertu Robbieja Williamsa u Edinburghu, za koji je još lani kupila karte za sebe i prijateljice, a ispostavilo se da stadion Murrayfield nema pristup za osobe s invaliditetom. Malo je kazati da je Gillian bila shrvana od tuge.

Za nju je pop-ikona Robbie Williams utjelovljenje glazbenog božanstva, na njegovim je koncertima Gillian doživljavala nešto poput religijskog iskustva. Propustiti njegov koncert za Gillian je značilo priznati poraz pred svim izazovima koje nosi invaliditet.

Stoga se odlučila na borbu i prkos te sa svojim prijateljicama uputila prosvjednu notu organizatorima koncerta, apelirajući da se i osobama s invaliditetom osigura jedno od temeljnih prava, a to je pravo na pristupačnost.

I uspjela je! Nakon prve odbijenice i pravdanja da nemaju dovoljno vremena izgraditi potrebne rampe i tome slično, organizatori koncerta su joj kasnije javili da su ipak uspjeli osigurati potrebna sjedala prilagođena osobama s invaliditetom. Bio je to, bez pretjerivanja, trijumf njezine volje da ukaže na nepravednost s kojom se ljudi s invaliditetom često susreću kada je riječ o izgradnji inkluzivnog okruženja.

Gillian je tek prije par mjeseci stekla invaliditet, a već je spoznala grubu realnost onih koji se kreću u kolicima. Njezina je priča, možda i zbog toga što je u nju uključen Robbie Williams, izazvala pozitivne reakcije brojnih otočkih medija koji sada od nadležnih institucija traže da tu ‘grubu realnost’ pretvore u ‘realnu pristupačnost’.

Sjajan je posao, dakle, Gillian odradila boreći se za pravo da i ona, baš kao i oni bez tjelesnih ograničenja, nesmetano uživa u koncertu svog glazbenog idola. Na koncertu se ludo zabavila, Robbiju neprestano slala puse, ali on to nije vidio.