Pravo na zdravstvenu zaštitu jedno je od temeljnih ljudskih prava koje pripada svakom čovjeku, neovisno o spolu, dobi, imovinskom stanju ili tjelesnim i intelektualnim sposobnostima
Poslušaj članak
Ipak, u praksi se osobe s invaliditetom – a osobito žene – svakodnevno susreću s nizom prepreka koje im otežavaju ili čak onemogućuju ostvarivanje tog prava u punom opsegu. Jedno od ključnih područja u kojem dolazi do izražene diskriminacije su preventivni ginekološki i mamografski pregledi.
Promatrajući pravni okvir vidljivo je da se, prema međunarodnim dokumentima kao što je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, države potpisnice obvezuju osigurati pristupačnu, kvalitetnu i pravovremenu zdravstvenu skrb osobama s invaliditetom, uključujući i preventivne preglede. U članku 25. Konvencije jasno se navodi da države moraju pružiti istu razinu zdravstvene zaštite osobama s invaliditetom kao i drugima, bez diskriminacije.
Na nacionalnoj razini, pravni okvir u Hrvatskoj obuhvaća Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zdravstvenoj zaštiti te Zakon o suzbijanju diskriminacije. Osim toga, Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom dodatno naglašava važnost uklanjanja prepreka u zdravstvenom sustavu.
Međutim, iako zakonski okvir postoji, praksa pokazuje da je implementacija još uvijek daleko od zadovoljavajuće. Tome u prilog idu i specifični problemi prilikom samog pristupanja pregledu s kojima se žene s invaliditetom svakodnevno susreću.
Osim što se suočavaju sa višestrukom diskriminacijom-kao osobe s invaliditetom, ali i kao žene, kada govorimo o ginekološkim i mamografskim pregledima, riječ je o niz tehničkih, komunikacijskih i društvenih prepreka.
Prva od njih je često i najvidljivija, a radi se o fizičkoj nepristupačnosti ordinacija i uređaja. Naime, mnoge zdravstvene ustanove nemaju prilagođene ginekološke stolove koji omogućuju pristup osobama u invalidskim kolicima, niti imaju dizala ili pristupne rampe. Mamografi su često postavljeni tako da se pregled može obaviti samo u stojećem položaju, što isključuje žene koje ne mogu stajati.
Nedostatak edukacije zdravstvenih djelatnika još je jedna od ‘boljki’ našeg zdravstvenog sustava i stavova društva po pitanju jednakog prava na zdravlje svih pacijenata. Medicinsko osoblje često nema dovoljno znanja ni senzibiliteta za pristup pacijenticama s invaliditetom. Nerazumijevanje i ne znanje o njihovim potrebama dva su ključna elementa koja mogu dovesti do neprofesionalnog ponašanja, neugodnosti ili čak odbijanja pregleda.
Nažalost, svjedoci smo brojnih primjera da žene s oštećenjem sluha, vida ili intelektualnim poteškoćama često ne dobivaju potrebne informacije na njima razumljiv način, što umanjuje njihovu sposobnost da donose adekvatne odluke o vlastitom zdravlju.
S obzirom na sve ranije navedeno poražavajući su, ali i razumljivi statistički podaci koji kažu da žene s invaliditetom rjeđe odlaze na preventivne preglede, iako imaju veći rizik od određenih bolesti, uključujući karcinom dojke i vrata maternice. Nije potrebno puno mudrosti, stručnosti i logičkog prosuđivanja koje nas dovodi do zaključka kako se ovdje radi o začaranom krugu.
Manja arhitektonska pristupačnost te needuciranost, nerazumijevanje i neznanje znače manji odaziv i pristup pregledima žena s invaliditetom. S druge strane, nemogućnost pristupa pregledima dovodi do kasnijeg otkrivanja potencijalnih bolesti, odnosno povećava stopu smrtnosti te dodatno opterećuje zdravstveni sustav.
U posljednje vrijeme kroz medije, ali i brojene društvene kampanje, čujemo o važnosti prevencije, podizanju razine svijesti te o važnosti brige za svoje zdravlje, no znamo li uistinu što prevencija znači i je li jednaka za sve?
Dokle god postoje infrastrukturne barijere, a ne rješenja, nedostatak adekvatne, stručne, moderne i svima dostupne opreme, nedostatak educiranih i stručnih medicinskih djelatnika koji se kontinuirano usavršavaju, kao i nedostatak alternativnih mogućnosti pristupu informacijama u obliku znakovnog jezika, audio formata ili pojednostavljenog teksta za osobe s intelektualnim teškoćama, ne možemo govoriti da smo kao društvo ili kao država potpisnica UN-ove Konvencije zadovoljili, a još manje primijenili ijednu stavku navedenog međunarodnog dokumenta.
Pravo na ginekološki i mamografski pregled u Republici Hrvatskoj stoga još uvijek je privilegija za žene bez invaliditeta u pojedinim ordinacijama, glavama, stavovima i zastarjelim praksama medicinskih djelatnika.
Iako je riječ o osnovnom pitanju zdravstvene jednakosti, dostojanstva i poštovanja ljudskih prava, sve dok se ženama s invaliditetom sustavno uskraćuje pristup tim uslugama, društvo ne može tvrditi da je pravedno i inkluzivno.
Potrebna je politička volja, financijska ulaganja i promjena svijesti kako bi se ovo pravo pretvorilo u stvarnost za sve žene – bez iznimke.
Povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ističe da Republika Hrvatska unatoč godinama upozoravanja, preporuka i različitih strateških dokumenata i dalje nema uspostavljen funkcionalan sustav skrbi za osobe s poremećajima iz spektra autizma. Priopćenje prenosimo u cijelosti
Poslušaj članak
‘Roditelji djece s autizmom prepušteni su samima sebi, osobito u najranijoj dobi djeteta, kada bi podrška sustava trebala biti najintenzivnija. Primjena Nacionalnog okvira za probir i dijagnostiku i rana intervencija ne provode se sustavno, čime se propušta ključna prilika za razvoj djeteta i dugoročno smanjuju njegovi životni izgledi.
U području odgoja i obrazovanja izostaju stvarne prilagodbe i inovativni modeli rada i kurikuluma, pri čemu se djecu pokušava uklopiti u sustav koji nije spreman za njih, umjesto da se sustav prilagodi njihovim potrebama. Istovremeno, proširenje kapaciteta i transformacija centara za autizam i dalje se odvija presporo i bez jasne vizije, iako bi upravo te specijalizirane ustanove, temeljem svojeg znanja i iskustva, trebale biti nositelji osiguravanja kontinuirane podrške osobama s autizmom i nakon završetka obrazovanja. Nakon završetka obrazovanja, osobe s autizmom gotovo u potpunosti nestaju iz sustava podrške. Socijalne usluge za odrasle su nedostatne, neadekvatne ili uopće ne postoje, zbog čega velik broj osoba ostaje u obiteljima bez ikakve stručne podrške ili završava u neprimjerenim oblicima skrbi.
Ovakvo stanje rezultat je nedostatka odlučnosti i odgovornosti u uspostavi cjelovitog i međuresorno usklađenog sustava. Umjesto toga, i dalje se nude parcijalna i kratkoročna rješenja koja ne rješavaju problem, već ga odgađaju.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2025. godinu, u Hrvatskoj je evidentirano oko 6900 osoba s poremećajima iz spektra autizma, a procijenjena prevalencija iznosi približno 2 na 1000 stanovnika. U dječjoj populaciji (0–19) registrirano je nešto manje od 3700 djece s poremećajem iz spektra autizma. Prema službenim podatcima, riječ je o populaciji čije potrebe Republika Hrvatska objektivno može obuhvatiti, no izostanak sustavnog i pravodobnog djelovanja pokazuje da problem nije u brojevima, već u nedostatku organiziranog, odgovornog i obvezujućeg pristupa skrbi za osobe s autizmom.
Stoga Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ponovno poziva nadležna tijela da bez daljnjeg odgađanja osiguraju hitnu uspostavu nacionalnog okvira dijagnostike, dostupnu i pravovremenu ranu intervenciju u svim dijelovima Hrvatske, razviju fleksibilne i individualizirane modele odgoja i obrazovanja, uspostave kontinuitet podrške nakon završetka školovanja, osiguraju dostupne i prilagođene usluge za odrasle osobe s autizmom i donesu i provedu cjelovit, međuresorni model skrbi za osobe s autizmom.
Ovo je pitanje odgovornosti države prema jednoj od najranjivijih skupina građana. Vrijeme za deklarativnu podršku je prošlo, a daljnje odgađanje učinkovitih mjera nije prihvatljivo. Potrebne su konkretne, mjerljive i održive promjene koje će osobama s autizmom omogućiti dostojanstven život i stvarno uključivanje u zajednicu. Svako daljnje izostajanje konkretnih mjera znači nastavak prakse u kojoj se teret skrbi prebacuje na obitelji, a osobe s autizmom ostaju na marginama društva.+
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja
Poslušaj članak
U sklopu provedbe ITU projekta ‘Izgradnja četiri vanjska bazena’, na Gradskim bazenima ‘Marija Ružić’ u Čakovcu održana je prošli tjedan edukacija posvećena unapređenju komunikacije i odnosa prema osobama s invaliditetom, čime je još jednom potvrđena predanost Grada Čakovca stvaranju inkluzivnog i pristupačnog okruženja za sve korisnike.
Iako su čakovečki bazeni već prepoznati na nacionalnoj razini kao primjer dobre prakse u skrbi o osobama s invaliditetom, Grad kao nositelj projekta, uz podršku gradskog poduzeća Ekom, nastavlja sustavno ulagati u dodatno podizanje kvalitete usluge, prateći pritom suvremene europske smjernice koje naglašavaju važnost univerzalnog dizajna i jednakog pristupa javnim sadržajima.
Za provedbu edukacije angažirane su iskusne stručnjakinje Tatjana Žižek i Jelena Lakuš Maček, koje kroz dugogodišnji rad s osobama s invaliditetom donose vrijedno znanje i praktična iskustva. Edukaciji su, uz djelatnike GP Ekom, prisustvovali i spasitelji, zaposlenici tvrtke Petar Zrinski d.o.o. te predstavnici udruga osoba s invaliditetom, čime je osigurana razmjena iskustava između stručnjaka, zaposlenika i samih korisnika usluga.
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja.
Poseban naglasak stavljen je na razumijevanje potreba osoba s tjelesnim invaliditetom, osoba iz spektra autizma, slijepih i slabovidnih te gluhih i nagluhih osoba, pri čemu su sudionici upoznati s osnovnim principima inkluzivne komunikacije, poput prilagodbe načina obraćanja, poštivanja osobnog prostora i pružanja pomoći na način koji uvažava individualne potrebe svake osobe.
Dodatnu vrijednost edukaciji dale su predstavnice udruga osoba s invaliditetom, Marija Ciglar i Anica Jambrošić, koje su kroz vlastita iskustva ponudile konkretne savjete i prijedloge za daljnje unaprjeđenje usluga, naglašavajući koliko je važno uključiti same korisnike u proces oblikovanja pristupačnih rješenja.
Ovakav pristup u skladu je s modernim praksama upravljanja javnim prostorima, koje sve više ističu važnost socijalne uključenosti i aktivnog sudjelovanja svih građana u društvenom životu. Pristupačni sportski i rekreacijski sadržaji ne doprinose samo kvaliteti usluge, već i kvaliteti života osoba s invaliditetom, omogućujući im ravnopravno sudjelovanje u zajednici.
Sljedeća edukacija planirana je za 9. travnja 2026. godine, čime se potvrđuje kontinuitet ulaganja u znanje i kompetencije zaposlenika, a cijeli projekt sufinanciran je putem ITU mehanizma u okviru Integriranog teritorijalnog programa, što dodatno naglašava njegov značaj u širem regionalnom i europskom kontekstu.
Jasna Čapo smjestila je nastajanje ove knjige na standardnom tisku u društveni kontekst sredine 1990-ih, kada je ta publikacija polučila veliki uspjeh
Poslušaj članak
Hrvatska knjižnica za slijepe (HKZASL), nekoliko dana uoči Uskrsa, upriličila je promociju zvučnog izdanja knjige ‘Hrvatski uskrsni običaji’ autorice Jasne Čapo. Autorica je ugledna hrvatska etnologinja s međunarodnom akademskom karijerom.
Knjiga je na standardnom tisku prvi put objavljena prije gotovo trideset godina, a njena je zvučna inačica snimljena i pripremljena u studijima Hrvatske knjižnica za slijepe prema prijedlogu Instituta za etnologiju i folkloristiku.
Jasna Čapo smjestila je nastajanje ove knjige na standardnom tisku u društveni kontekst sredine 1990-ih, kada je ta publikacija polučila veliki uspjeh.
Objasnila je kako su u fokusu knjige zapravo korizmeno-uskrsni običaji koji se protežu na razdoblje od dva mjeseca. S brojnim primjerima je ilustrirala raznorodnost pučkih tradicija na području cijele Hrvatske koje u konačnici čine jedan vrlo raznolik kolaž događanja, liturgijskih rituala i pučkih igara. Bilo je zanimljivo čuti kako životna, odnosno narodna interpretacija liturgijskih propisa te ljudi koji prakticiraju takve običaje oblikuju zajednicu i kreiraju jedan velik dio narodne kulture.
Dugogodišnja naratorica HKZASL koje je sudjelovala i u nastajanju zvučnog izdanja, Ljiljana Lež-Drnjević, pročitala je dijelove iz knjige vezane uz specifične običaje na samu Cvjetnicu i na Veliki petak.
Publika se nadovezivala komentarima i primjerima iz vlastitih obitelji. Osim Jasne Čapo, prisutnima se obratio Goran Skrbin, voditelj odjela zvučnih izdanja HKZASL objasnivši produkcijski tijek i posebnosti vezane uz dodavanje autentičnih glazbenih primjera koje je publika mogla djelomice i poslušati.
Događanje se upriličilo u tematski zaokruženom tjednu jer se nekoliko dana ranije u knjižnici odvijala i radionica izrade pisanica, a postavljena je i mala izložba ‘Uskrs u zagrebačkoj obitelji 1930-ih’.
Za kraj se okupljenima obratila Anamarija Starčević Štambuk, jedna od autorica navedene izložbe, koja je i inicijatorica suradnje između HKZASL i Instituta za etnologiju i folkloristiku.
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
KulturaPrije 3 dana
in MREŽAPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana