Pravo na zdravstvenu zaštitu jedno je od temeljnih ljudskih prava koje pripada svakom čovjeku, neovisno o spolu, dobi, imovinskom stanju ili tjelesnim i intelektualnim sposobnostima
Ipak, u praksi se osobe s invaliditetom – a osobito žene – svakodnevno susreću s nizom prepreka koje im otežavaju ili čak onemogućuju ostvarivanje tog prava u punom opsegu. Jedno od ključnih područja u kojem dolazi do izražene diskriminacije su preventivni ginekološki i mamografski pregledi.
Promatrajući pravni okvir vidljivo je da se, prema međunarodnim dokumentima kao što je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, države potpisnice obvezuju osigurati pristupačnu, kvalitetnu i pravovremenu zdravstvenu skrb osobama s invaliditetom, uključujući i preventivne preglede. U članku 25. Konvencije jasno se navodi da države moraju pružiti istu razinu zdravstvene zaštite osobama s invaliditetom kao i drugima, bez diskriminacije.
Na nacionalnoj razini, pravni okvir u Hrvatskoj obuhvaća Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zdravstvenoj zaštiti te Zakon o suzbijanju diskriminacije. Osim toga, Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom dodatno naglašava važnost uklanjanja prepreka u zdravstvenom sustavu.
Međutim, iako zakonski okvir postoji, praksa pokazuje da je implementacija još uvijek daleko od zadovoljavajuće. Tome u prilog idu i specifični problemi prilikom samog pristupanja pregledu s kojima se žene s invaliditetom svakodnevno susreću.
Osim što se suočavaju sa višestrukom diskriminacijom-kao osobe s invaliditetom, ali i kao žene, kada govorimo o ginekološkim i mamografskim pregledima, riječ je o niz tehničkih, komunikacijskih i društvenih prepreka.
Prva od njih je često i najvidljivija, a radi se o fizičkoj nepristupačnosti ordinacija i uređaja. Naime, mnoge zdravstvene ustanove nemaju prilagođene ginekološke stolove koji omogućuju pristup osobama u invalidskim kolicima, niti imaju dizala ili pristupne rampe. Mamografi su često postavljeni tako da se pregled može obaviti samo u stojećem položaju, što isključuje žene koje ne mogu stajati.
Nedostatak edukacije zdravstvenih djelatnika još je jedna od ‘boljki’ našeg zdravstvenog sustava i stavova društva po pitanju jednakog prava na zdravlje svih pacijenata. Medicinsko osoblje često nema dovoljno znanja ni senzibiliteta za pristup pacijenticama s invaliditetom. Nerazumijevanje i ne znanje o njihovim potrebama dva su ključna elementa koja mogu dovesti do neprofesionalnog ponašanja, neugodnosti ili čak odbijanja pregleda.
Nažalost, svjedoci smo brojnih primjera da žene s oštećenjem sluha, vida ili intelektualnim poteškoćama često ne dobivaju potrebne informacije na njima razumljiv način, što umanjuje njihovu sposobnost da donose adekvatne odluke o vlastitom zdravlju.
S obzirom na sve ranije navedeno poražavajući su, ali i razumljivi statistički podaci koji kažu da žene s invaliditetom rjeđe odlaze na preventivne preglede, iako imaju veći rizik od određenih bolesti, uključujući karcinom dojke i vrata maternice. Nije potrebno puno mudrosti, stručnosti i logičkog prosuđivanja koje nas dovodi do zaključka kako se ovdje radi o začaranom krugu.
Manja arhitektonska pristupačnost te needuciranost, nerazumijevanje i neznanje znače manji odaziv i pristup pregledima žena s invaliditetom. S druge strane, nemogućnost pristupa pregledima dovodi do kasnijeg otkrivanja potencijalnih bolesti, odnosno povećava stopu smrtnosti te dodatno opterećuje zdravstveni sustav.
U posljednje vrijeme kroz medije, ali i brojene društvene kampanje, čujemo o važnosti prevencije, podizanju razine svijesti te o važnosti brige za svoje zdravlje, no znamo li uistinu što prevencija znači i je li jednaka za sve?
Dokle god postoje infrastrukturne barijere, a ne rješenja, nedostatak adekvatne, stručne, moderne i svima dostupne opreme, nedostatak educiranih i stručnih medicinskih djelatnika koji se kontinuirano usavršavaju, kao i nedostatak alternativnih mogućnosti pristupu informacijama u obliku znakovnog jezika, audio formata ili pojednostavljenog teksta za osobe s intelektualnim teškoćama, ne možemo govoriti da smo kao društvo ili kao država potpisnica UN-ove Konvencije zadovoljili, a još manje primijenili ijednu stavku navedenog međunarodnog dokumenta.
Pravo na ginekološki i mamografski pregled u Republici Hrvatskoj stoga još uvijek je privilegija za žene bez invaliditeta u pojedinim ordinacijama, glavama, stavovima i zastarjelim praksama medicinskih djelatnika.
Iako je riječ o osnovnom pitanju zdravstvene jednakosti, dostojanstva i poštovanja ljudskih prava, sve dok se ženama s invaliditetom sustavno uskraćuje pristup tim uslugama, društvo ne može tvrditi da je pravedno i inkluzivno.
Potrebna je politička volja, financijska ulaganja i promjena svijesti kako bi se ovo pravo pretvorilo u stvarnost za sve žene – bez iznimke.
