Sudska se trakavica u ovom sporu nastavlja i ne nazire joj se kraj, no otvara jedno bolno pitanje. Ako kronični stres kao oblik invaliditeta prihvate i druga europska zakonodavstva, koliko će u tom slučaju ostati radno sposobnih ljudi bez invaliditeta?
Broj ljudi koji za života steknu invaliditet u dramatičnom je porastu. Procjena Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) da svaki šesti stanovnik našeg napaćenog planeta ima neki oblik tjelesnog ili mentalnog oštećenja više ne korespondira sa stvarnim stanjem. Kako sada stvari stoje, invaliditet će biti trajni suputnik i onima koji su naizgled posve zdravi.
Tako bi se naime mogla protumačiti povijesna odluka sudskog vijeća u Cardiffu koje je utvrdilo da se stres može smatrati invaliditetom bez službene dijagnoze mentalnog zdravlja izdane od liječnika.
Sudsku je raspravu pokrenuo slučaj Martyna Paula Phillipsa koji je pokrenuo postupak protiv lokalnog zdravstvenog odbora Sveučilišta Aneurin Bevan.
Sukladno tamošnjem Zakonu o jednakosti iz 2010. godine, Phillips je podnio tužbu zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta, navodeći pritom i pritužbe na odbitke od plaća i regresa za godišnji odmor.
Kako bi sud utvrdio da je došlo do diskriminacije zbog invaliditeta, prvo mora razmotriti ispunjava li tužiteljevo oštećenje definiciju invaliditeta prema Zakonu o jednakosti: fizičko ili mentalno oštećenje koje ima znatan i dugoročan učinak na njegovu sposobnost funkcioniranja izvan dnevnih aktivnosti. Da bi se oštećenje smatralo dugoročnim, ono mora trajati – ili je vjerojatno da će trajati – najmanje dvanaest mjeseci.
Phillips je na sudu svjedočio da je doživio stres na poslu koji je za posljedicu imao dermatitis, za koji je tvrdio da se mogu smatrati invaliditetom. Njegova medicinska dokumentacija pokazala je nekoliko dijagnostičkih bilješki u kojima je proglašen nesposobnim za rad zbog stresa na poslu.
Tvrdio je da zbog toga ponekad nije mogao napustiti kuću i družiti se s članovima obitelji i prijateljima, te je naveo kako je to utjecalo na njegovu sposobnost koncentracije i uzrokovalo nesanicu.
Tribunal, specijaliziran za radne sporove, utvrdio je kako je sve to imalo značajne učinke na njegovu sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti, a trajalo je kroz dugo razdoblje. Pozivajući se na Zakon o jednakosti, sudsko je vijeće presudilo da zakon ne predviđa zahtjev za službenom dijagnozom mentalne bolesti kako bi se pouzdano utvrdilo da je Phillipsovo mentalno zdravlje imalo negativan učinak na njegov rad. Međutim, sud je utvrdio da se njegov dermatitis ne može smatrati invaliditetom. Phillips je rekao da je dermatitis nastao kao posljedica alergijske reakcije na rukavice od lateksa na poslu 2016., a nakon toga koristio je rukavice od vinila i nije trpio daljnje reakcije.
Međutim, kasnije mu je rečeno da više ne može na poslu koristiti rukavice od vinila i da mora isprobati druge vrste rukavica, no to je dovelo do razvoja drugih alergijskih reakcija.
Tribunal je utvrdio da je stanje donekle utjecalo na njegovu sposobnost obavljanja posla, ali to nije bilo značajno i moglo se riješiti korištenjem drugih vrsta rukavica. Sudac je odlučio da Phillips može pokrenuti tužbu zbog diskriminacije zbog invaliditeta u vezi sa stresom povezanim s poslom, ali nije donio pravorijek o tome je li do diskriminacije došlo.
Sudska se trakavica u ovom sporu nastavlja i ne nazire joj se kraj, no otvara jedno bolno pitanje. Ako kronični stres kao oblik invaliditeta prihvate i druga europska zakonodavstva, koliko će u tom slučaju ostati radno sposobnih ljudi bez invaliditeta?
