Asistenti na radnom mjestu predstavljaju ključnu podršku zaposlenicima s invaliditetom omogućavajući im veću učinkovitost pri obavljanju i organizaciji radnih zadataka te lakšu integraciju u radno okruženje
Poslušaj članak
Njihova uloga obuhvaća širok spektar aktivnosti koje osobi s invaliditetom osiguravaju neometan rad. Bilo da se radi o podršci arhitektonske prirode odnosno fizičke mobilnosti od točke stanovanja do točke radnog mjesta ili pak o socijalnoj integraciji unutar kolektiva, važno je da se svi segmenti potrebni za uspješnu radnu produktivnost međusobno nadopunjuju.
Međutim, voljela bih ovom prilikom otvoriti temu postavljanja izuzetno tanke granice između tehničke podrške koja omogućuje da zaposlenik s invaliditetom, brže, efikasnije i kvalitetnije odradi svoje dnevne radne zadatke i iskorištavanja asistenta koji će nešto odraditi umjesto nas.
Kako bih se unaprijed ogradila od reakcija koje će, vjerujem, ovaj tekst izazvati, želim naglasiti da pišem isključivo iz svoje perspektive i u skladu s vlastitim mogućnostima, odnosno nemogućnostima. S obzirom na to da se ne mogu postaviti u cipele čitatelja, ma koliko se trudila, želim reći da je za mene uistinu tanka granica između podrške i pomoći.
Što zapravo to znači?
Ako sam ja zaposlenik koji se izuzetno dobro izražava slažući svoje misli, stavove i mišljenja u jedan ovakav smislen i konzistentan tekst, no zbog moga mi je stanja onemogućeno brzo i efikasno tipkanje ili pisanje što me dodatno usporava i onemogućuje odrađivanje većeg broja zadataka u jednom radnom danu, logično je da će mi podrška druge osobe osigurati potreban ‘vjetar u leđa’. Svojom će brzinom tipkanja po tastaturi brže prenijeti moje misli na papir, a ja ću dobiti više vremena za fokus na druge poslovne izazove. Tako bi to barem u teoriji trebalo biti – no je li u praksi zaista tako?
Promatrajući situaciju koju sam ranije opisala iz svoje točke gledišta, osoba koja bi mi pružala podršku ne smije imati znanja o navedenoj vještini pisanja ili bi svoje potencijalno znanje o istom trebala zatomiti za vrijeme rada kako ne bi došlo do distrakcije u tijeku moje spisateljske misli koja se isprepliće s mišlju moga asistenta. Znam što ćete sada reći – ‘važna je komunikacija i jasno postavljanje granica’. No što je s onima koji ne znaju ili ne mogu odrediti granicu? Kako će je tek poslodavac moći odrediti?
Nadalje, važno mi je da znate da suradnja s osobom koja pruža podršku u izvršavanju zadataka koji su isključivo i samo vaši, zahtjeva dodatnu pripremu kao i detaljne upute o tome kako i oko čega konkretno trebate, odnosno želite podršku. To znači da svaki radni zadatak stavljen pred nas zahtjeva prethodnu pripremu oko načina izvršavanja istog, koju je također potrebno dobro verbalizirati.
Jasno je da svaki zaposlenik, neovisno o tome imao ili ne radnog asistenta, mora planirati izvršavanje zadatka, no potencijalna opasnost leži u prenošenju želja o realizaciji na drugu osobu. Činjenica je da takva priprema zahtjeva dodatno uloženo vrijeme te može, ali i ne mora, uzrokovati potencijalne šumove u komunikaciji, odnosno nerazumijevanje.
S druge pak strane, ukoliko sam ja osoba kojoj asistent na radnom mjestu treba pružiti podršku prilikom uključivanja zaposlenika u kolektiv zbog otežane komunikacije, malo je vjerojatno da će se ostali članovi kolektiva obraćati isključivo svom kolegi ili kolegici s invaliditetom. Vjerujem da ste mnogo puta doživjeli da svi razgovaraju s vašom pratnjom umjesto s vama, iako ste prisutni te možda čak i nemate teškoća u komunikaciji.
Iako su, dakle, ranije navedene situacije razlozi mog osobnog opreza kada govorimo o asistentima na radnom mjestu, treba reći da usluga podrške unutar radne okoline uvelike može doprinijeti profesionalnom rastu i razvoju zaposlenika s invaliditetom te omogućiti vlastiti iskorak u karijeri, a time i iskorak društva u pogledu na zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom.
Također, činjenica je da u Republici Hrvatskoj još uvijek imamo izraženu stopu nezaposlenosti među populacijom osoba s invaliditetom te je najprije taj izazov potrebno riješiti kako bismo mogli govoriti o svojevrsnoj nadogradnji po pitanju radnih asistenata.
O politikama i mjerama za zapošljavanje već sam govorila u prijašnjim tekstovima, no mi smo očigledno društvo kojemu bitne stvari treba ponavljati; kako odgovornima za zapošljavanje ove ciljane skupine, tako i samim osobama s invaliditetom.
Priča o mogućnostima i zastupljenosti radnih asistenata i dalje je ‘level up’.
Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom okuplja 48 udruga članica, tako da je stekao titulu najvećeg saveza udruga osoba s invaliditetom
Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) jučer je u zagrebačkom Hotelu Diplomat upriličio završnu konferenciju za voditelje udruga osoba s invaliditetom. Konferencija je organizirana u sklopu treće godine provedbe trogodišnjeg programa ‘Podrška prava – inkluziju olakšava’, koji Savez provodi uz podršku Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Konferenciju je otvorila Jozefina Kranjčec, predsjednica Saveza, koja je u svom govoru istaknula važnost zajedničkog djelovanja u stvaranju inkluzivnog društva i osiguravanju jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom.
Neizostavno pitanje za predsjednicu Kranjčec, u kratkom razgovoru za In Portal, bilo je vezano za probleme u financiranju stručnih suradnika unutar udruga koje okupljaju osobe s invaliditetom, te na šlamperaj oko isplate inkluzivnih naknada.
– Znate zašto imamo taj problem u financiranju? Zato što su se osobni dohodci znatno povećali u državnim ustanovima i institucijama, a mi nismo sposobni našim djelatnicima s tim financijskim sredstvima koje dobivamo ponuditi jednaku plaću. I zato naši stručni suradnici odlaze, naime na bolje plaćena mjesta. Nisu ljudi krivi, naprosto traže bolji život – kaže nam predsjednica Kranjčec.
Na pitanje kako tumači najavu uvođenja tzv. socijalnih iskaznica za korisnike inkluzivnog dodatka, predsjednica Kranjčec kaže kako ne podržava taj prijedlog jer ljudi naprosto imaju pravo trošiti novac, koji im zakonski pripada, onako kako oni najbolje znaju.
– No problem s inkluzivnim dodatkom je pretrpanost
Zavoda za vještačenje zahtjevima za priznanje prava na dodatak. Ako žele profesionalno odraditi posao, njihovi stručnjaci mogu obraditi pet ili šest slučajeva, a Zavod za vještačenje dnevno primi i po petsto zahtjeva za inkluzivni dodatak! Ljudi traže inkluzivni dodatak i za liječenje karijesa na zubu i slične gluposti, i tako su zakrčili sustav. Ja sam ogorčena! Jasno je zašto se taj kaos, dakle, događa. Imamo nelojalne građane koji samo brinu o svojim interesima – kategorična je predsjednica HSTUI-ja.
Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom okuplja 48 udruga članica, tako da je stekao titulu najvećeg saveza udruga osoba s invaliditetom.
Kako je to objavio HSUTI, rečena je konferencija okupila predstavnike udruga i saveza, stručnjake i relevantne institucije s ciljem razmjene iskustava, informiranja i zajedničkog traženja rješenja za aktualne izazove s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i organizacije koje ih zastupaju. Doprinos ugodnoj atmosferi dao je i stand-up nastup komičara Vlatka Štampara, koji je svojim humorom zaokružio program i nasmijao okupljene sudionike.
Povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ističe da Republika Hrvatska unatoč godinama upozoravanja, preporuka i različitih strateških dokumenata i dalje nema uspostavljen funkcionalan sustav skrbi za osobe s poremećajima iz spektra autizma. Priopćenje prenosimo u cijelosti
Poslušaj članak
‘Roditelji djece s autizmom prepušteni su samima sebi, osobito u najranijoj dobi djeteta, kada bi podrška sustava trebala biti najintenzivnija. Primjena Nacionalnog okvira za probir i dijagnostiku i rana intervencija ne provode se sustavno, čime se propušta ključna prilika za razvoj djeteta i dugoročno smanjuju njegovi životni izgledi.
U području odgoja i obrazovanja izostaju stvarne prilagodbe i inovativni modeli rada i kurikuluma, pri čemu se djecu pokušava uklopiti u sustav koji nije spreman za njih, umjesto da se sustav prilagodi njihovim potrebama. Istovremeno, proširenje kapaciteta i transformacija centara za autizam i dalje se odvija presporo i bez jasne vizije, iako bi upravo te specijalizirane ustanove, temeljem svojeg znanja i iskustva, trebale biti nositelji osiguravanja kontinuirane podrške osobama s autizmom i nakon završetka obrazovanja. Nakon završetka obrazovanja, osobe s autizmom gotovo u potpunosti nestaju iz sustava podrške. Socijalne usluge za odrasle su nedostatne, neadekvatne ili uopće ne postoje, zbog čega velik broj osoba ostaje u obiteljima bez ikakve stručne podrške ili završava u neprimjerenim oblicima skrbi.
Ovakvo stanje rezultat je nedostatka odlučnosti i odgovornosti u uspostavi cjelovitog i međuresorno usklađenog sustava. Umjesto toga, i dalje se nude parcijalna i kratkoročna rješenja koja ne rješavaju problem, već ga odgađaju.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2025. godinu, u Hrvatskoj je evidentirano oko 6900 osoba s poremećajima iz spektra autizma, a procijenjena prevalencija iznosi približno 2 na 1000 stanovnika. U dječjoj populaciji (0–19) registrirano je nešto manje od 3700 djece s poremećajem iz spektra autizma. Prema službenim podatcima, riječ je o populaciji čije potrebe Republika Hrvatska objektivno može obuhvatiti, no izostanak sustavnog i pravodobnog djelovanja pokazuje da problem nije u brojevima, već u nedostatku organiziranog, odgovornog i obvezujućeg pristupa skrbi za osobe s autizmom.
Stoga Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ponovno poziva nadležna tijela da bez daljnjeg odgađanja osiguraju hitnu uspostavu nacionalnog okvira dijagnostike, dostupnu i pravovremenu ranu intervenciju u svim dijelovima Hrvatske, razviju fleksibilne i individualizirane modele odgoja i obrazovanja, uspostave kontinuitet podrške nakon završetka školovanja, osiguraju dostupne i prilagođene usluge za odrasle osobe s autizmom i donesu i provedu cjelovit, međuresorni model skrbi za osobe s autizmom.
Ovo je pitanje odgovornosti države prema jednoj od najranjivijih skupina građana. Vrijeme za deklarativnu podršku je prošlo, a daljnje odgađanje učinkovitih mjera nije prihvatljivo. Potrebne su konkretne, mjerljive i održive promjene koje će osobama s autizmom omogućiti dostojanstven život i stvarno uključivanje u zajednicu. Svako daljnje izostajanje konkretnih mjera znači nastavak prakse u kojoj se teret skrbi prebacuje na obitelji, a osobe s autizmom ostaju na marginama društva.+
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja
Poslušaj članak
U sklopu provedbe ITU projekta ‘Izgradnja četiri vanjska bazena’, na Gradskim bazenima ‘Marija Ružić’ u Čakovcu održana je prošli tjedan edukacija posvećena unapređenju komunikacije i odnosa prema osobama s invaliditetom, čime je još jednom potvrđena predanost Grada Čakovca stvaranju inkluzivnog i pristupačnog okruženja za sve korisnike.
Iako su čakovečki bazeni već prepoznati na nacionalnoj razini kao primjer dobre prakse u skrbi o osobama s invaliditetom, Grad kao nositelj projekta, uz podršku gradskog poduzeća Ekom, nastavlja sustavno ulagati u dodatno podizanje kvalitete usluge, prateći pritom suvremene europske smjernice koje naglašavaju važnost univerzalnog dizajna i jednakog pristupa javnim sadržajima.
Za provedbu edukacije angažirane su iskusne stručnjakinje Tatjana Žižek i Jelena Lakuš Maček, koje kroz dugogodišnji rad s osobama s invaliditetom donose vrijedno znanje i praktična iskustva. Edukaciji su, uz djelatnike GP Ekom, prisustvovali i spasitelji, zaposlenici tvrtke Petar Zrinski d.o.o. te predstavnici udruga osoba s invaliditetom, čime je osigurana razmjena iskustava između stručnjaka, zaposlenika i samih korisnika usluga.
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja.
Poseban naglasak stavljen je na razumijevanje potreba osoba s tjelesnim invaliditetom, osoba iz spektra autizma, slijepih i slabovidnih te gluhih i nagluhih osoba, pri čemu su sudionici upoznati s osnovnim principima inkluzivne komunikacije, poput prilagodbe načina obraćanja, poštivanja osobnog prostora i pružanja pomoći na način koji uvažava individualne potrebe svake osobe.
Dodatnu vrijednost edukaciji dale su predstavnice udruga osoba s invaliditetom, Marija Ciglar i Anica Jambrošić, koje su kroz vlastita iskustva ponudile konkretne savjete i prijedloge za daljnje unaprjeđenje usluga, naglašavajući koliko je važno uključiti same korisnike u proces oblikovanja pristupačnih rješenja.
Ovakav pristup u skladu je s modernim praksama upravljanja javnim prostorima, koje sve više ističu važnost socijalne uključenosti i aktivnog sudjelovanja svih građana u društvenom životu. Pristupačni sportski i rekreacijski sadržaji ne doprinose samo kvaliteti usluge, već i kvaliteti života osoba s invaliditetom, omogućujući im ravnopravno sudjelovanje u zajednici.
Sljedeća edukacija planirana je za 9. travnja 2026. godine, čime se potvrđuje kontinuitet ulaganja u znanje i kompetencije zaposlenika, a cijeli projekt sufinanciran je putem ITU mehanizma u okviru Integriranog teritorijalnog programa, što dodatno naglašava njegov značaj u širem regionalnom i europskom kontekstu.
in MREŽAPrije 4 dana
in MREŽAPrije 6 dana
VijestiPrije 3 dana
in MREŽAPrije 4 dana
in MREŽAPrije 3 dana
Košarka u kolicimaPrije 6 dana
VijestiPrije 6 dana