Asistenti na radnom mjestu predstavljaju ključnu podršku zaposlenicima s invaliditetom omogućavajući im veću učinkovitost pri obavljanju i organizaciji radnih zadataka te lakšu integraciju u radno okruženje
Njihova uloga obuhvaća širok spektar aktivnosti koje osobi s invaliditetom osiguravaju neometan rad. Bilo da se radi o podršci arhitektonske prirode odnosno fizičke mobilnosti od točke stanovanja do točke radnog mjesta ili pak o socijalnoj integraciji unutar kolektiva, važno je da se svi segmenti potrebni za uspješnu radnu produktivnost međusobno nadopunjuju.
Međutim, voljela bih ovom prilikom otvoriti temu postavljanja izuzetno tanke granice između tehničke podrške koja omogućuje da zaposlenik s invaliditetom, brže, efikasnije i kvalitetnije odradi svoje dnevne radne zadatke i iskorištavanja asistenta koji će nešto odraditi umjesto nas.
Kako bih se unaprijed ogradila od reakcija koje će, vjerujem, ovaj tekst izazvati, želim naglasiti da pišem isključivo iz svoje perspektive i u skladu s vlastitim mogućnostima, odnosno nemogućnostima. S obzirom na to da se ne mogu postaviti u cipele čitatelja, ma koliko se trudila, želim reći da je za mene uistinu tanka granica između podrške i pomoći.
Što zapravo to znači?
Ako sam ja zaposlenik koji se izuzetno dobro izražava slažući svoje misli, stavove i mišljenja u jedan ovakav smislen i konzistentan tekst, no zbog moga mi je stanja onemogućeno brzo i efikasno tipkanje ili pisanje što me dodatno usporava i onemogućuje odrađivanje većeg broja zadataka u jednom radnom danu, logično je da će mi podrška druge osobe osigurati potreban ‘vjetar u leđa’. Svojom će brzinom tipkanja po tastaturi brže prenijeti moje misli na papir, a ja ću dobiti više vremena za fokus na druge poslovne izazove. Tako bi to barem u teoriji trebalo biti – no je li u praksi zaista tako?
Promatrajući situaciju koju sam ranije opisala iz svoje točke gledišta, osoba koja bi mi pružala podršku ne smije imati znanja o navedenoj vještini pisanja ili bi svoje potencijalno znanje o istom trebala zatomiti za vrijeme rada kako ne bi došlo do distrakcije u tijeku moje spisateljske misli koja se isprepliće s mišlju moga asistenta. Znam što ćete sada reći – ‘važna je komunikacija i jasno postavljanje granica’. No što je s onima koji ne znaju ili ne mogu odrediti granicu? Kako će je tek poslodavac moći odrediti?
Nadalje, važno mi je da znate da suradnja s osobom koja pruža podršku u izvršavanju zadataka koji su isključivo i samo vaši, zahtjeva dodatnu pripremu kao i detaljne upute o tome kako i oko čega konkretno trebate, odnosno želite podršku. To znači da svaki radni zadatak stavljen pred nas zahtjeva prethodnu pripremu oko načina izvršavanja istog, koju je također potrebno dobro verbalizirati.
Jasno je da svaki zaposlenik, neovisno o tome imao ili ne radnog asistenta, mora planirati izvršavanje zadatka, no potencijalna opasnost leži u prenošenju želja o realizaciji na drugu osobu. Činjenica je da takva priprema zahtjeva dodatno uloženo vrijeme te može, ali i ne mora, uzrokovati potencijalne šumove u komunikaciji, odnosno nerazumijevanje.
S druge pak strane, ukoliko sam ja osoba kojoj asistent na radnom mjestu treba pružiti podršku prilikom uključivanja zaposlenika u kolektiv zbog otežane komunikacije, malo je vjerojatno da će se ostali članovi kolektiva obraćati isključivo svom kolegi ili kolegici s invaliditetom. Vjerujem da ste mnogo puta doživjeli da svi razgovaraju s vašom pratnjom umjesto s vama, iako ste prisutni te možda čak i nemate teškoća u komunikaciji.
Iako su, dakle, ranije navedene situacije razlozi mog osobnog opreza kada govorimo o asistentima na radnom mjestu, treba reći da usluga podrške unutar radne okoline uvelike može doprinijeti profesionalnom rastu i razvoju zaposlenika s invaliditetom te omogućiti vlastiti iskorak u karijeri, a time i iskorak društva u pogledu na zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom.
Također, činjenica je da u Republici Hrvatskoj još uvijek imamo izraženu stopu nezaposlenosti među populacijom osoba s invaliditetom te je najprije taj izazov potrebno riješiti kako bismo mogli govoriti o svojevrsnoj nadogradnji po pitanju radnih asistenata.
O politikama i mjerama za zapošljavanje već sam govorila u prijašnjim tekstovima, no mi smo očigledno društvo kojemu bitne stvari treba ponavljati; kako odgovornima za zapošljavanje ove ciljane skupine, tako i samim osobama s invaliditetom.
Priča o mogućnostima i zastupljenosti radnih asistenata i dalje je ‘level up’.
