Moja želja za budućnost? Da moja ekipa osvoji medalju na velikom šahovskom turniru. I znam da hoćemo, poručuje Anamarija

Poslušaj članak

Anamarija Vlašić, djevojačko Vučak, rođena je 29. siječnja 1993. godine u Banja Luci, a 1995. godine je s obitelji preselila u Hrvatsku. Od rođenja je nagluha, ali njezini su to otkrili tek kada je imala tri godine.

– U pubertetu su počeli problemi sa štitnjačom – Hashimotova bolest. A onda, 2018. godine, stigla je još teža dijagnoza – multipla skleroza. Prvi simptom bio je privremeni gubitak vida na desnom oku. Godinu kasnije saznala sam da imam zloćudni tumor na štitnjači. Zbog toga mi je štitnjača potpuno uklonjena, s tridesetak limfnih čvorova na vratu. Danas, nakon svega, držim sve pod kontrolom i idem naprijed – priča Anamarija.

– Kad su moji shvatili da slabije čujem, krenula sam na logopedske vježbe i deset godina svakodnevno radila na govoru. Preporučili su mi redovni vrtić radi bolje socijalizacije. Iskreno, malo se sjećam tog razdoblja, ali imam samo lijepe uspomene. Djeca su me prihvaćala, nisam osjećala razliku. Ono čega se dobro sjećam je da nisam voljela jesti, pa su me tete u vrtiću švercale u kuhinju da sama biram hranu – preslatka uspomena.

Sljedeća borba bila su slušne pomagala. Moji su se s njima stalno mučili jer bih ih gubila, skrivala, pa čak i bacala negdje na ulici. Bilo mi je jako neugodno nositi ih, a i nisu bila ni najbolje namještena – pištala su, smetala mi, a ja nisam znala objasniti što mi točno smeta – prisjeća se Anamarija.

Za osnovnu školu u Dragaliću kaže da joj je to bilo jedno od najljepših razdoblja.

– Početak je bio težak – u prvi razred krenula sam s govorom djeteta od dvije i pol godine. Ali, uz trud, podršku logopeda i prijatelja, brzo sam napredovala. Imala sam sreću jer nas je u razredu bilo samo devetero i učitelj mi se jako posvetio. Veći problem od škole bili su roditelji nekih učenika kojima je bilo čudno kako mogu imati odlične ocjene, a ne čujem. Moj trik? Svakodnevno sam kod kuće čitala sve što smo taj dan radili u školi.

Srednja škola donijela je veliki preokret. Iz malog mjesta preselila sam u Zagreb i počela život u učeničkom domu u Klaićevoj. U domu sam se brzo prilagodila – imala sam divne cimerice i sjajnu odgajateljicu – kaže Anamarija, a ondje je otkrila i ljubav prema šahu i počela osvajati medalje na natjecanjima Domijade.

– Išla sam u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, bila sam zatvorena i povučena. Najviše me brinulo hoće li me prihvatiti. No ispalo je da mi to nije bio problem. Teže mi je bilo pratiti rasprave između profesora i učenika. Pomagali su mi i profesori i kolege iz razreda, pa nemam nikakvih loših iskustava. Sjećam se koliko sam voljela lektire – imala sam strogu profesoricu iz hrvatskog jezika, a kako sam uvijek bila spremna, znala je reći: ‘Tko je pročitao lektiru osim Vučak?’. Uvijek mi je to bilo simpatično – kaže Anamarija kroz smijeh.

Na fakultetu se najviše plašila državne mature i prijamnog ispita, ali sve je položila iz prve.

– Upisala sam kiparstvo na Likovnoj akademiji, smjer konzervacije i restauracije umjetnina. Na faksu sam izbjegavala govoriti profesorima da ne čujem. Htjela sam da vrednuju moje znanje, a ne moj nedostatak. Sve sam ispite položila u roku i diplomirala u pet godina – kaže Anamarija, a samo dva mjeseca nakon diplome dobiva najvažniju ulogu u životu.

– Rodila sam predivnu djevojčicu, Gabrijelu. Bila sam u braku, ali sada sam rastavljena. Nakon porodiljnog bilo mi je jako teško pronaći posao u struci. Poslodavci su uvijek našli neki izgovor – ili problem s mojim sluhom ili to što imam malo dijete.

Radila sam u udrugama kao prevoditeljica HZJ-a, ali sebe nikada nisam vidjela u toj ulozi. Moja ljubav je umjetnost. Napokon sam pronašla posao u HNK kao majstorica izrade rekvizita i u tome zaista uživam – kaže nam i dodaje da privatno radi restauracije i planira otvoriti vlastiti obrt. Ima još, kaže, puno planova – završiti izobrazbu nastavnika, razvijati svoj posao, a najvažnije – biti tu za kćer Gabrijelu.

– Kroz život sam se naučila nositi s predrasudama. Ljude i danas ćudi kako mogu normalno razgovarati i biti uspješna, a ne čujem dobro. Smiješno mi je kako nitko ne postavlja takva pitanja osobama koje nose naočale. Zato se volim zezati na svoj račun – kažem im da trošim previše novca da bih ih slušala – govori Anamarija.

Kad je saznala da je trudna, bilo ju je, kaže, strah – hoće li biti dobra mama, hoće li moći sve to?

– Neki su pitali hoće li Gabrijela čuti ili ne. Meni to nije bilo važno. Ako sam ja mogla, moći će i ona. Bilo je teško, ali smo zajedno prošle sve prepreke. Danas uživam u majčinstvu i uz nju stalno učim – kaže nam ova neustrašiva mlada žena.

Osim umjetnosti, Anamarijina velika strast je šah. Igra za gluhe, ide na turnire i vježba kad god može. Šah joj je terapija – kad igra, misli joj se smire.

– Nemojte odustati. Plakati je u redu, ljutiti se također. Ali sutra je novi dan. Možda ne uspijem danas ili sutra, ali odustati? To ne postoji u mom rječniku. Moja želja za budućnost? Da moja ekipa osvoji medalju na velikom šahovskom turniru. I znam da hoćemo – poručuje Anamarija za kraj, a mi joj želimo da ostvari sve što je naumila.

Ovaj izlet pruža priliku svima, bez obzira na invaliditet, da uživaju u prirodi, druženju i zajedničkom savladavanju planinarskih staza uz odgovarajuću podršku

Poslušaj članak

Planinarsko društvo Željezničar Zagreb organizira inkluzivni planinarski izlet na vrh Vis u Moslavačkoj gori, koji će se održati u subotu, 1. ožujka 2025. godine.

Ovaj izlet, u sklopu projekta Pruži mi ruku – OSI, pruža priliku svima, bez obzira na invaliditet, da uživaju u prirodi, druženju i zajedničkom savladavanju planinarskih staza uz odgovarajuću podršku.

Okupljanje je kod jezera Mikleuška, odakle će sudionici automobilima krenuti prema vrhu Humka (488 m n/v), gdje će ostaviti vozila. Nakon otprilike sat vremena hoda, stići će do vrha Vis (437 m n/v), a potom nastaviti preko vidikovca do ruševina Pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije, poznatog kao Bela crkva, gdje će biti organiziran odmor. Povratak do vrha Humka predviđen je šumskom stazom uz potok Crkveni jarak, a ukupno će se hodati oko tri sata.

Nakon planinarskog dijela, sudionici će se vratiti automobilima u selo Mikleuška, gdje će biti organiziran ručak, odmor i druženje te podjela priznanja. Planinarski vodiči i članovi HPD Željezničar Zagreb i PD Yeti Kutina bit će prisutni kako bi osigurali pomoć i podršku svim sudionicima.

Prijave se primaju do 25. veljače 2025. godine putem emaila ema.jurkin@gmail.com.

Prilikom prijave potrebno je navesti vrstu invaliditeta, informacije o pratnji te interes za organizirani ručak.

Izlet je tehnički i kondicijski lagan te je potrebna osnovna planinarska oprema, uključujući čvrste cipele, ruksak s hranom i pićem, zaštitu od kiše i vjetra te rezervnu odjeću. Sudionici trebaju ponijeti osobnu i zdravstvenu iskaznicu, a po mogućnosti i planinarsku iskaznicu za 2025. godinu.

Koordinator izleta je Željko Brdal (091/517-1747), a vodiči su Ana Milin i Zvonko Kolić, uz podršku Eme Jurkin, Hrvoja Mihelja i Jovice Janjatovića. Svaki sudionik sudjeluje na vlastitu odgovornost i dužan je pridržavati se uputa vodiča i koordinatora, koji zadržavaju pravo izmjene plana ovisno o uvjetima na terenu.

Izlet je prilika za stvaranje novih prijateljstava, razmjenu iskustava i uživanje u prirodi, a svi sudionici su dobrodošli u opuštenom i podržavajućem okruženju.

Grad Bjelovar osigurao je 17 tisuća eura za kupnju tog kombija, a pomogla je i Bjelovarsko-bilogorska županija s 12 tisuća eura. Ostatak novca udruga je prikupila donacijama i prodajom svojih rukotvorina

Poslušaj članak

Udruga osoba s intelektualnim teškoćama OSIT Bjelovar s velikim je zadovoljstvom uspješno privela kraju akciju nabave novog kombi vozila vrijednog nešto više od 44.000 eura. Time je ostvaren petogodišnji san članova i vodstva udruge, a u njegovoj realizaciji značajnu podršku pružili su Grad Bjelovar i Bjelovarsko-bilogorska županija.

Grad Bjelovar osigurao je 17.000 eura za kupnju vozila, dok je Županija pridonijela s 12.000 eura. Preostali iznos udruga je prikupila donacijama i prodajom svojih rukotvorina.

– Danas smo sretni, ponosni i zahvalni jer je ovo vozilo bilo prijeko potrebno našim članovima. Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su sudjelovali u prikupljanju sredstava i donacija, a posebno gradonačelniku Bjelovara i županu Bjelovarsko-bilogorske županije – istaknula je predsjednica udruge Edita Bohaček. Dodala je kako će novo vozilo svakodnevno koristiti dvadesetak korisnika.

– Mnogi naši korisnici nisu u mogućnosti sami dolaziti u udrugu, stoga ih naši vozači svakodnevno prevoze do udruge i natrag kući. Osim toga, vozilo će nam poslužiti i za nabavu potrebnih materijala te za organizaciju izleta – pojasnila je Bohaček.

Zahvalu svim donatorima uputio je i tajnik udruge Mario Blaha, istaknuvši da je akcija trajala dugo, ali da se za dobre stvari uvijek vrijedi boriti.

Čestitke udruzi na uspješnoj akciji uputili su župan Marko Marušić i gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak.

– Sve što radi Udruga OSIT iznimno je vrijedno i hvale vrijedno jer ni država, ni Grad, ni Županija ne mogu pružiti toliko kvalitetnu i posvećenu skrb osobama s intelektualnim teškoćama kao što to može Udruga OSIT – rekao je gradonačelnik Hrebak, izrazivši zadovoljstvo što je Grad, u suradnji sa Županijom, mogao pomoći u nabavi kombi vozila.

Jednako zadovoljan bio je i župan Marušić.

– Drago mi je što smo realizirali ovu zajedničku akciju i zahvaljujem Udruzi OSIT, Gradu Bjelovaru i svima koji su sudjelovali u kupnji kombija. Nismo se ni trenutka dvoumili oko pomoći jer je ovo vozilo doista prijeko potrebno i vjerujem da će uvelike olakšati svakodnevni život korisnicima – rekao je župan, podsjetivši da je Županija prošle godine omogućila nabavu desetak kombi vozila namijenjenih školarcima.

Suradnja Udruge OSIT, Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije nastavlja se i dalje, i to na još jednom iznimno važnom projektu – pronalasku većeg i adekvatnijeg prostora za rad udruge. Plan je da se novi prostor osigura u suradnji s Domom za odrasle osobe Bjelovar kroz rekonstrukciju objekta u Frajtićevoj ulici.