Naziv Fregoli sindroma dolazi od talijanskog glumca Leona Fregolija, poznatog po svojim nevjerojatnim sposobnostima preoblačenja, jer pacijenti doživljavaju da se ljudi oko njih neprestano transformiraju ili skrivaju svoj pravi identitet

Fregoli sindrom je rijedak neuropsihijatrijski poremećaj u kojem osoba vjeruje da su različite osobe zapravo jedna te ista osoba koja se samo stalno maskira ili mijenja svoj identitet. Osobe pogođene ovim sindromom često doživljavaju da ih ta ‘jedinstvena osoba’ progoni, manipulira ili na neki način kontrolira.

Naziv sindroma dolazi od talijanskog glumca Leopolda Fregolija, poznatog po svojim nevjerojatnim sposobnostima preoblačenja, jer pacijenti doživljavaju da se ljudi oko njih neprestano transformiraju ili skrivaju svoj pravi identitet.

Simptomi Fregoli sindroma uključuju intenzivne paranoične misli, stalni osjećaj da ih netko prati, sumnju prema poznanicima i strancima te u ekstremnim slučajevima agresivno ili obrambeno ponašanje.

Osobe pogođene ovim poremećajem često gube osjećaj sigurnosti u identitet ljudi oko sebe, a stanje se često javlja zajedno s drugim psihičkim poremećajima poput shizofrenije, bipolarnog poremećaja ili teške depresije.

Neurolozi vjeruju da Fregoli sindrom može nastati zbog oštećenja frontalnog i temporalnog režnja mozga, područja koja su odgovorna za prepoznavanje lica i emocionalnu povezanost s ljudima. Iako je izuzetno rijedak i do sada je zabilježeno tek nekoliko desetaka slučajeva, sindrom fascinira kako znanstvenike, tako i pisce i filmaše jer pokazuje koliko mozak može stvoriti vlastitu verziju stvarnosti.

Osobe pogođene Fregolijem ponekad istovremeno pate i od Capgras sindroma, u kojem vjeruju da su bliske osobe zamijenjene dvojnicima, što dodatno ilustrira koliko percepcija identiteta može biti lomljiva i kontradiktorna.

Nakon traumatske povrede frontalnog režnja, jedan pacijent je postao uvjeren da ga ista osoba progoni i da se ta osoba prerušava u različite ljude koje sreće u bolnici – medicinske sestre, posjetitelje, pa čak i druge pacijente.

Drugi pacijent je je vjerovao da se njegov susjed ‘pretvara’ u različite članove obitelji kako bi ga nadzirao. Tvrdio je da prepoznaje ‘iste oči’ ili ‘isti izraz lica’ bez obzira na spol ili dob osobe.

Jedna je pak žena s uznapredovalom demencijom mislila da su zdravstveni radnici stalno ‘isto lice koje se samo preoblači’, što je značajno otežavalo njenu saradnju s osobljem.

Fregoli sindrom je, osim znanstveno zanimljiv, i duboko uznemirujući jer osobi koja ga doživljava svijet oko nje postaje labirint maski i neprepoznatljivih lica.

Trenutno ne postoji specifičan lijek, a terapija se uglavnom temelji na antipsihoticima i psihoterapiji usmjerenoj na smanjenje paranoje i tjeskobe.

Ovaj sindrom pokazuje koliko je ljudska percepcija krhka i koliko mozak može manipulirati stvarnošću, stvarajući iskustva koja su istovremeno fascinantna i jeziva.

Chronomedicina nas tako podsjeća da zdravlje nije samo u onome što jedemo, pijemo ili radimo – već i u tome kada to radimo

Chronomedicina je područje koje proučava kako naš unutarnji biološki sat – cirkadijski ritam – utječe na zdravlje, raspoloženje, energiju i način na koji reagiramo na lijekove, prehranu i svakodnevne aktivnosti.

Iako zvuči kao nešto vrlo znanstveno, ideja je zapravo jednostavna: naše tijelo ne funkcionira jednako u svako doba dana. Postoje trenuci u danu kada smo prirodno koncentriraniji, kada se bolje probavlja hrana ili kada se tijelo najbrže oporavlja.

Naš cirkadijski ritam traje oko 24 sata i reguliran je hormonima, živčanim sustavom i – najviše – izlaganjem svjetlu. Zato je jutarnje sunce toliko važno: ono daje tijelu signal da započne novi dan, podiže razinu energije i utječe na raspoloženje.

S druge strane, izlaganje plavom svjetlu ekrana kasno navečer može pomaknuti naš unutarnji sat i otežati uspavljivanje, što dugoročno može utjecati i na metabolizam, imunološki sustav i emocionalnu ravnotežu.

Chronomedicina se u praksi koristi na mnogo načina. Liječnici ponekad preporučuju uzimanje lijekova u određeno doba dana jer tada djeluju učinkovitije ili imaju manje nuspojava. Kod alergija, primjerice, simptomi su često najjači rano ujutro, pa se i terapija može prilagoditi tom ritmu.

Sportaši prate svoj dnevni bioritam kako bi trenirali u razdoblju kada su najjači i najfokusiraniji. Čak i prehrana može biti usklađena s biološkim satom – mnogi bolje probavljaju obroke ranije tijekom dana, dok kasna večera može ometati san i oporavak.

Posebno je zanimljivo da chronomedicina sve češće pomaže ljudima koji rade u smjenama. Raspored koji je u suprotnosti s našim prirodnim ritmovima može voditi do umora, smanjenog imuniteta i problema sa spavanjem. Uz prilagođene rasporede spavanja, pravilno izlaganje svjetlu i planirane obroke, moguće je smanjiti negativne posljedice smjenskog rada.

A jedna zanimljivost pokazuje koliko je naš biološki sat moćan: ako putujemo kroz vremenske zone, naš cirkadijski ritam ne resetira se odmah. Potrebno mu je oko jedan dan za svaku promijenjenu vremensku zonu da se potpuno prilagodi. Upravo zato nastaje jet lag – tijelo se još uvijek ‘drži’ starog vremena, iako smo mi već negdje drugdje.

Chronomedicina nas tako podsjeća da zdravlje nije samo u onome što jedemo, pijemo ili radimo – već i u tome kada to radimo. Kad uskladimo navike sa svojim biološkim satom, osjećamo se bolje, imamo više energije, lakše spavamo i dugoročno čuvamo svoje zdravlje.

Ljudi nisu jedini koji osjećaju svrbež. I životinje se češu – psi i mačke, ali i majmuni, ptice pa čak i ribe. To je drevni refleks koji nam je svima ostao kao obrambeni mehanizam – način da se zaštitimo od parazita i drugih iritacija na koži

Svi znamo onaj osjećaj kad nas zasvrbi ruka, noga, uho ili leđa na mjestu do kojeg nikako ne možemo dohvatiti. Pogotovo mi nepokretni znamo kako je to pa hvatamo češalj ili bilo što drugo kao ‘produžetak ruke’ samo da riješimo svrab agoniju. Koje olakšanje… mislimo kad se napokon počešemo.

Svrbež (ili kako ga znanstvenici zovu – pruritus) je način na koji nam tijelo poručuje da se nešto događa na koži. To može biti ubod komarca, alergijska reakcija, suha koža, znoj, ili čak samo prašina.

U tim trenucima, posebni živčani završeci u koži šalju signal do mozga da se nešto događa

Mozak taj signal prepoznaje kao svrbež, a naš prirodni odgovor je – počešati se. Kada to učinimo, mozak istovremeno prima novi signal: laganu bol ili pritisak.

Taj novi osjećaj na trenutak ‘ugasí’ svrbež jer živci koji prenose bol mogu ‘nadglasati’ one koji prenose svrbež. Zato češanje donosi kratkotrajno olakšanje, a ponekad i osjećaj ugode.

Problem je što češanje često ne rješava uzrok svrbeža – naprotiv, može pogoršati stvar. Ako se previše grebemo, možemo oštetiti kožu, napraviti male ranice, a to onda otvara vrata bakterijama i upalama. Zato liječnici kažu: ‘Počeši se jednom-dvaput ako baš moraš, ali nemoj pretjerivati’.

Zanimljivo je da svrbež može biti ‘zarazan’, baš kao i zijevanje. Ako vidite nekoga tko se češe, velika je šansa da ćete i vi početi osjećati svrbež. To se događa zato što naš mozak koristi tzv. ‘zrcalne neurone’ – oni nas nesvjesno potiču da oponašamo tuđe geste i osjećaje.

Ljudi nisu jedini koji osjećaju svrbež. I životinje se češu – psi i mačke, ali i majmuni, ptice pa čak i ribe. To je drevni refleks koji nam je svima ostao kao obrambeni mehanizam – način da se zaštitimo od parazita i drugih iritacija na koži.

Dakle, sljedeći put kad vas zasvrbi, sjetite se: to je samo vaš mozak koji pokušava pomoći koži da se obrani. Češanje donosi kratko zadovoljstvo, ali prava pomoć dolazi kad otkrijemo što je svrbež uzrokovalo – i riješimo to.