Amputacija predstavlja veliku životnu promjenu i izaziva različite emocionalne reakcije. Unatoč psihičkim posljedicama koje su i neminovne, bitno je da osobe s amputacijom shvate kako život ne prestaje. Stoga možemo svjedočiti uspjesima ovih osoba u sportu, umjetnosti i drugim područjima
Poslušaj članak
Predsjednica Nadzornog odbora Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije Anita Lauri Korajlija rekla je da je prihvaćanje amputacije iznimno individualno i ovisi o mnogim čimbenicima – uzroku amputacije, dobi, osobnosti, prethodnim iskustvima i dostupnoj podršci.
– Za mnoge osobe amputacija predstavlja duboki gubitak – ne samo dijela tijela, već i osjećaja cjelovitosti, identiteta, funkcionalnosti i neovisnosti. Neki ljudi brzo razviju prilagodbu i fokusiraju se na oporavak i rehabilitaciju, dok se drugi bore s osjećajima tuge, ljutnje, srama ili čak depresije. Jednom kad do prihvaćanja dođe, a opskrba pomagalima i protezom bude optimalna s obzirom na aktivnost, dob i potrebe korisnika, osoba može voditi život koji se minimalno razlikuje u odnosu na život prije amputacije – pojasnila je Korajlija.
Naglasila je kako je prilagodba proces koji može trajati mjesecima, a ponekad i godinama. U prvim fazama najizraženije su emocionalne reakcije povezane s gubitkom, dok kasnije dolazi do prihvaćanja nove stvarnosti i stvaranja novih načina funkcioniranja.
– Neki se korisnici brzo prilagode uz dobru rehabilitaciju, protezu i podršku, dok drugi prolaze kroz duži proces, osobito ako su prisutne dodatne poteškoće poput fantomskih bolova, slabije mobilnosti ili psihološke traume – objasnila je Korajlija.
Navela je da najčešće emocionalne reakcije osoba s amputacijom uključuju tugu i žalovanje za izgubljenim dijelom tijela, ljutnju i frustraciju (često prema sustavu, okolnostima amputacije ili sebi), strah od budućnosti i nesigurnost oko svakodnevnog funkcioniranja, osjećaj srama zbog izgleda tijela i doživljaja vlastite vrijednosti te povlačenje iz društva, osobito ako izostaje podrška ili osjećaj razumijevanja. S vremenom, osobe često razviju i snagu, otpornost i nove strategije prilagodbe.
– Amputacija značajno mijenja svakodnevicu – fizička ograničenja, izazovi u mobilnosti, ovisnost o pomagalima i pomoći drugih, financijski troškovi i često dugotrajan proces rehabilitacije utječu na kvalitetu života. Uz to, psihološki učinci poput osjećaja gubitka kontrole, promjene slike o sebi, smanjenog samopouzdanja i socijalne izolacije mogu dodatno otežati funkcioniranje. Mnoge osobe izvještavaju o osjećaju da su postale ‘drugorazredni građani’ jer im sustav ne omogućuje ravnopravan pristup potrebnim pomagalima – rekla je Korajlija. Upravo zbog toga je adekvatna protetička opskrba jedan od ključnih elemenata prilagodbe.
Što se tiče utjecaja amputacije na obitelj, činjenica je da amputacija jedne osobe mijenja dinamiku cijele obitelji. Korajlija je istaknula da članovi obitelji često postaju neformalni njegovatelji, što može dovesti do emocionalnog stresa, osjećaja preopterećenosti, promjena u obiteljskim ulogama i financijskog pritiska. Istovremeno, obitelj može biti snažan izvor podrške i motivacije za oporavak. Međutim, bez adekvatne podrške i za članove obitelji, i oni mogu razviti simptome emocionalnog iscrpljenja, anksioznosti ili depresije.
– Nažalost, psihološka podrška osobama s amputacijom još uvijek nije sustavno osigurana. U mnogim slučajevima ona ovisi o inicijativi pojedinaca, udrugama i projektima, a ne o jasnoj institucionalnoj podršci. Psihološka pomoć bi trebala biti sastavni dio rehabilitacije, uključujući i podršku obitelji, što nažalost nije slučaj u Hrvatskoj. Unutar zdravstvenog sustava na psihološku pomoć se dugo čeka, a nekad se osobe s amputacijama za nju prijavljuju tek kada su problemi već izraženi – rekla je Korajlija.
Naglasila je kako sustavno uključivanje psihološke i emocionalne podrške može značajno doprinijeti bržem oporavku, boljoj kvaliteti života i manjoj izolaciji obitelji.
– Nažalost, u Hrvatskoj je situacija još daleko od one koja bi bila u skladu ne samo sa suvremenim standardima, već i s poštivanjem ljudskih prava. Pristup tehnologijama koje omogućuju mobilnost nije luksuz – to je temeljna ljudska potreba. Uskraćivanje prikladnog pomagala ne znači samo manju udobnost, već i smanjenje autonomije, ograničeno sudjelovanje u društvu te manje šanse za zaposlenje i uključenost. U tom kontekstu, mi smo daleko od pravednog sustava koji osigurava temeljnu kvalitetu života za sve građane, uključujući osobe s amputacijom – zaključila je Korajlija.
O psihološkim aspektima prilagodbe na amputaciju može se naći više u publikaciji Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije, čija je autorica upravo Anita Lauri Korajlija. Publikacija se nalazi na poveznici: https://amputirani.com.hr/uaz-kako-sad-džepno-izdanje/.
Povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ističe da Republika Hrvatska unatoč godinama upozoravanja, preporuka i različitih strateških dokumenata i dalje nema uspostavljen funkcionalan sustav skrbi za osobe s poremećajima iz spektra autizma. Priopćenje prenosimo u cijelosti
Poslušaj članak
‘Roditelji djece s autizmom prepušteni su samima sebi, osobito u najranijoj dobi djeteta, kada bi podrška sustava trebala biti najintenzivnija. Primjena Nacionalnog okvira za probir i dijagnostiku i rana intervencija ne provode se sustavno, čime se propušta ključna prilika za razvoj djeteta i dugoročno smanjuju njegovi životni izgledi.
U području odgoja i obrazovanja izostaju stvarne prilagodbe i inovativni modeli rada i kurikuluma, pri čemu se djecu pokušava uklopiti u sustav koji nije spreman za njih, umjesto da se sustav prilagodi njihovim potrebama. Istovremeno, proširenje kapaciteta i transformacija centara za autizam i dalje se odvija presporo i bez jasne vizije, iako bi upravo te specijalizirane ustanove, temeljem svojeg znanja i iskustva, trebale biti nositelji osiguravanja kontinuirane podrške osobama s autizmom i nakon završetka obrazovanja. Nakon završetka obrazovanja, osobe s autizmom gotovo u potpunosti nestaju iz sustava podrške. Socijalne usluge za odrasle su nedostatne, neadekvatne ili uopće ne postoje, zbog čega velik broj osoba ostaje u obiteljima bez ikakve stručne podrške ili završava u neprimjerenim oblicima skrbi.
Ovakvo stanje rezultat je nedostatka odlučnosti i odgovornosti u uspostavi cjelovitog i međuresorno usklađenog sustava. Umjesto toga, i dalje se nude parcijalna i kratkoročna rješenja koja ne rješavaju problem, već ga odgađaju.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2025. godinu, u Hrvatskoj je evidentirano oko 6900 osoba s poremećajima iz spektra autizma, a procijenjena prevalencija iznosi približno 2 na 1000 stanovnika. U dječjoj populaciji (0–19) registrirano je nešto manje od 3700 djece s poremećajem iz spektra autizma. Prema službenim podatcima, riječ je o populaciji čije potrebe Republika Hrvatska objektivno može obuhvatiti, no izostanak sustavnog i pravodobnog djelovanja pokazuje da problem nije u brojevima, već u nedostatku organiziranog, odgovornog i obvezujućeg pristupa skrbi za osobe s autizmom.
Stoga Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ponovno poziva nadležna tijela da bez daljnjeg odgađanja osiguraju hitnu uspostavu nacionalnog okvira dijagnostike, dostupnu i pravovremenu ranu intervenciju u svim dijelovima Hrvatske, razviju fleksibilne i individualizirane modele odgoja i obrazovanja, uspostave kontinuitet podrške nakon završetka školovanja, osiguraju dostupne i prilagođene usluge za odrasle osobe s autizmom i donesu i provedu cjelovit, međuresorni model skrbi za osobe s autizmom.
Ovo je pitanje odgovornosti države prema jednoj od najranjivijih skupina građana. Vrijeme za deklarativnu podršku je prošlo, a daljnje odgađanje učinkovitih mjera nije prihvatljivo. Potrebne su konkretne, mjerljive i održive promjene koje će osobama s autizmom omogućiti dostojanstven život i stvarno uključivanje u zajednicu. Svako daljnje izostajanje konkretnih mjera znači nastavak prakse u kojoj se teret skrbi prebacuje na obitelji, a osobe s autizmom ostaju na marginama društva.+
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja
Poslušaj članak
U sklopu provedbe ITU projekta ‘Izgradnja četiri vanjska bazena’, na Gradskim bazenima ‘Marija Ružić’ u Čakovcu održana je prošli tjedan edukacija posvećena unapređenju komunikacije i odnosa prema osobama s invaliditetom, čime je još jednom potvrđena predanost Grada Čakovca stvaranju inkluzivnog i pristupačnog okruženja za sve korisnike.
Iako su čakovečki bazeni već prepoznati na nacionalnoj razini kao primjer dobre prakse u skrbi o osobama s invaliditetom, Grad kao nositelj projekta, uz podršku gradskog poduzeća Ekom, nastavlja sustavno ulagati u dodatno podizanje kvalitete usluge, prateći pritom suvremene europske smjernice koje naglašavaju važnost univerzalnog dizajna i jednakog pristupa javnim sadržajima.
Za provedbu edukacije angažirane su iskusne stručnjakinje Tatjana Žižek i Jelena Lakuš Maček, koje kroz dugogodišnji rad s osobama s invaliditetom donose vrijedno znanje i praktična iskustva. Edukaciji su, uz djelatnike GP Ekom, prisustvovali i spasitelji, zaposlenici tvrtke Petar Zrinski d.o.o. te predstavnici udruga osoba s invaliditetom, čime je osigurana razmjena iskustava između stručnjaka, zaposlenika i samih korisnika usluga.
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja.
Poseban naglasak stavljen je na razumijevanje potreba osoba s tjelesnim invaliditetom, osoba iz spektra autizma, slijepih i slabovidnih te gluhih i nagluhih osoba, pri čemu su sudionici upoznati s osnovnim principima inkluzivne komunikacije, poput prilagodbe načina obraćanja, poštivanja osobnog prostora i pružanja pomoći na način koji uvažava individualne potrebe svake osobe.
Dodatnu vrijednost edukaciji dale su predstavnice udruga osoba s invaliditetom, Marija Ciglar i Anica Jambrošić, koje su kroz vlastita iskustva ponudile konkretne savjete i prijedloge za daljnje unaprjeđenje usluga, naglašavajući koliko je važno uključiti same korisnike u proces oblikovanja pristupačnih rješenja.
Ovakav pristup u skladu je s modernim praksama upravljanja javnim prostorima, koje sve više ističu važnost socijalne uključenosti i aktivnog sudjelovanja svih građana u društvenom životu. Pristupačni sportski i rekreacijski sadržaji ne doprinose samo kvaliteti usluge, već i kvaliteti života osoba s invaliditetom, omogućujući im ravnopravno sudjelovanje u zajednici.
Sljedeća edukacija planirana je za 9. travnja 2026. godine, čime se potvrđuje kontinuitet ulaganja u znanje i kompetencije zaposlenika, a cijeli projekt sufinanciran je putem ITU mehanizma u okviru Integriranog teritorijalnog programa, što dodatno naglašava njegov značaj u širem regionalnom i europskom kontekstu.
Jasna Čapo smjestila je nastajanje ove knjige na standardnom tisku u društveni kontekst sredine 1990-ih, kada je ta publikacija polučila veliki uspjeh
Poslušaj članak
Hrvatska knjižnica za slijepe (HKZASL), nekoliko dana uoči Uskrsa, upriličila je promociju zvučnog izdanja knjige ‘Hrvatski uskrsni običaji’ autorice Jasne Čapo. Autorica je ugledna hrvatska etnologinja s međunarodnom akademskom karijerom.
Knjiga je na standardnom tisku prvi put objavljena prije gotovo trideset godina, a njena je zvučna inačica snimljena i pripremljena u studijima Hrvatske knjižnica za slijepe prema prijedlogu Instituta za etnologiju i folkloristiku.
Jasna Čapo smjestila je nastajanje ove knjige na standardnom tisku u društveni kontekst sredine 1990-ih, kada je ta publikacija polučila veliki uspjeh.
Objasnila je kako su u fokusu knjige zapravo korizmeno-uskrsni običaji koji se protežu na razdoblje od dva mjeseca. S brojnim primjerima je ilustrirala raznorodnost pučkih tradicija na području cijele Hrvatske koje u konačnici čine jedan vrlo raznolik kolaž događanja, liturgijskih rituala i pučkih igara. Bilo je zanimljivo čuti kako životna, odnosno narodna interpretacija liturgijskih propisa te ljudi koji prakticiraju takve običaje oblikuju zajednicu i kreiraju jedan velik dio narodne kulture.
Dugogodišnja naratorica HKZASL koje je sudjelovala i u nastajanju zvučnog izdanja, Ljiljana Lež-Drnjević, pročitala je dijelove iz knjige vezane uz specifične običaje na samu Cvjetnicu i na Veliki petak.
Publika se nadovezivala komentarima i primjerima iz vlastitih obitelji. Osim Jasne Čapo, prisutnima se obratio Goran Skrbin, voditelj odjela zvučnih izdanja HKZASL objasnivši produkcijski tijek i posebnosti vezane uz dodavanje autentičnih glazbenih primjera koje je publika mogla djelomice i poslušati.
Događanje se upriličilo u tematski zaokruženom tjednu jer se nekoliko dana ranije u knjižnici odvijala i radionica izrade pisanica, a postavljena je i mala izložba ‘Uskrs u zagrebačkoj obitelji 1930-ih’.
Za kraj se okupljenima obratila Anamarija Starčević Štambuk, jedna od autorica navedene izložbe, koja je i inicijatorica suradnje između HKZASL i Instituta za etnologiju i folkloristiku.
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
in MREŽAPrije 3 dana
KulturaPrije 3 dana
VijestiPrije 7 dana
VijestiPrije 2 dana