Amputacija predstavlja veliku životnu promjenu i izaziva različite emocionalne reakcije. Unatoč psihičkim posljedicama koje su i neminovne, bitno je da osobe s amputacijom shvate kako život ne prestaje. Stoga možemo svjedočiti uspjesima ovih osoba u sportu, umjetnosti i drugim područjima
Predsjednica Nadzornog odbora Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije Anita Lauri Korajlija rekla je da je prihvaćanje amputacije iznimno individualno i ovisi o mnogim čimbenicima – uzroku amputacije, dobi, osobnosti, prethodnim iskustvima i dostupnoj podršci.
– Za mnoge osobe amputacija predstavlja duboki gubitak – ne samo dijela tijela, već i osjećaja cjelovitosti, identiteta, funkcionalnosti i neovisnosti. Neki ljudi brzo razviju prilagodbu i fokusiraju se na oporavak i rehabilitaciju, dok se drugi bore s osjećajima tuge, ljutnje, srama ili čak depresije. Jednom kad do prihvaćanja dođe, a opskrba pomagalima i protezom bude optimalna s obzirom na aktivnost, dob i potrebe korisnika, osoba može voditi život koji se minimalno razlikuje u odnosu na život prije amputacije – pojasnila je Korajlija.
Naglasila je kako je prilagodba proces koji može trajati mjesecima, a ponekad i godinama. U prvim fazama najizraženije su emocionalne reakcije povezane s gubitkom, dok kasnije dolazi do prihvaćanja nove stvarnosti i stvaranja novih načina funkcioniranja.
– Neki se korisnici brzo prilagode uz dobru rehabilitaciju, protezu i podršku, dok drugi prolaze kroz duži proces, osobito ako su prisutne dodatne poteškoće poput fantomskih bolova, slabije mobilnosti ili psihološke traume – objasnila je Korajlija.
Navela je da najčešće emocionalne reakcije osoba s amputacijom uključuju tugu i žalovanje za izgubljenim dijelom tijela, ljutnju i frustraciju (često prema sustavu, okolnostima amputacije ili sebi), strah od budućnosti i nesigurnost oko svakodnevnog funkcioniranja, osjećaj srama zbog izgleda tijela i doživljaja vlastite vrijednosti te povlačenje iz društva, osobito ako izostaje podrška ili osjećaj razumijevanja. S vremenom, osobe često razviju i snagu, otpornost i nove strategije prilagodbe.
– Amputacija značajno mijenja svakodnevicu – fizička ograničenja, izazovi u mobilnosti, ovisnost o pomagalima i pomoći drugih, financijski troškovi i često dugotrajan proces rehabilitacije utječu na kvalitetu života. Uz to, psihološki učinci poput osjećaja gubitka kontrole, promjene slike o sebi, smanjenog samopouzdanja i socijalne izolacije mogu dodatno otežati funkcioniranje. Mnoge osobe izvještavaju o osjećaju da su postale ‘drugorazredni građani’ jer im sustav ne omogućuje ravnopravan pristup potrebnim pomagalima – rekla je Korajlija. Upravo zbog toga je adekvatna protetička opskrba jedan od ključnih elemenata prilagodbe.
Što se tiče utjecaja amputacije na obitelj, činjenica je da amputacija jedne osobe mijenja dinamiku cijele obitelji. Korajlija je istaknula da članovi obitelji često postaju neformalni njegovatelji, što može dovesti do emocionalnog stresa, osjećaja preopterećenosti, promjena u obiteljskim ulogama i financijskog pritiska. Istovremeno, obitelj može biti snažan izvor podrške i motivacije za oporavak. Međutim, bez adekvatne podrške i za članove obitelji, i oni mogu razviti simptome emocionalnog iscrpljenja, anksioznosti ili depresije.
– Nažalost, psihološka podrška osobama s amputacijom još uvijek nije sustavno osigurana. U mnogim slučajevima ona ovisi o inicijativi pojedinaca, udrugama i projektima, a ne o jasnoj institucionalnoj podršci. Psihološka pomoć bi trebala biti sastavni dio rehabilitacije, uključujući i podršku obitelji, što nažalost nije slučaj u Hrvatskoj. Unutar zdravstvenog sustava na psihološku pomoć se dugo čeka, a nekad se osobe s amputacijama za nju prijavljuju tek kada su problemi već izraženi – rekla je Korajlija.
Naglasila je kako sustavno uključivanje psihološke i emocionalne podrške može značajno doprinijeti bržem oporavku, boljoj kvaliteti života i manjoj izolaciji obitelji.
– Nažalost, u Hrvatskoj je situacija još daleko od one koja bi bila u skladu ne samo sa suvremenim standardima, već i s poštivanjem ljudskih prava. Pristup tehnologijama koje omogućuju mobilnost nije luksuz – to je temeljna ljudska potreba. Uskraćivanje prikladnog pomagala ne znači samo manju udobnost, već i smanjenje autonomije, ograničeno sudjelovanje u društvu te manje šanse za zaposlenje i uključenost. U tom kontekstu, mi smo daleko od pravednog sustava koji osigurava temeljnu kvalitetu života za sve građane, uključujući osobe s amputacijom – zaključila je Korajlija.
O psihološkim aspektima prilagodbe na amputaciju može se naći više u publikaciji Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije, čija je autorica upravo Anita Lauri Korajlija. Publikacija se nalazi na poveznici: https://amputirani.com.hr/uaz-kako-sad-džepno-izdanje/.
