Dobivanjem uloge u seriji Bridgerton, Gracie McGonigal otvorila je nova vrata, vrata inkluzivne glumačke industrije dostupne svakom glumcu
Poslušaj članak
Danas u svijetu kinematografije svjedočimo brojnim novim trendovima koji predstavljaju moderno doba filmova i serija. Ono što se nekada smatralo nepojmljivim na malim ekranima, sada je postalo normalno. Sve je postalo normalno osim jednoga – glumaca s invaliditetom.
Ova skupina glumaca još je uvijek slabo zastupljena u kinematografiji, ali i taj trend se polako mijenja. Zaslužna za mijenjanje slike, ili stava ljudi prema osobama s invaliditetom u glumačkoj industriji, je jedna od najvećih streaming platformi, popularni Netflix.
Naime, kako piše BBC, kada je mlada britanska glumica s invaliditetom Gracie McGonigal započinjala svoju glumačku karijeru nisu joj predviđali uspjeh. Pošto je Gracie rođena bez podlaktice lijeve ruke, većina kolega smatrala je kako će uvijek nailaziti na prepreke pri pronalasku glumačkog angažmana i da zbog toga nikada neće biti uspješna u tom poslu.
Kako tvrdi mlada glumica, ona nikada nije sebe gledala kao osobu s invaliditetom, nije uopće shvaćala da ga ima dok se nije počela profesionalno baviti glumom.
– Ja nisam ni znala da imam invaliditet, znam da to zvuči ludo jer doslovno nemam jednu ruku, ali kad sam počela raditi u kazalištu, shvatila sam da drugi ljudi vide moj invaliditet, a ne mene kao glumicu – ispričala je za podcast BBC Access All .
McGonigal je htjela postati glumica još od srednje škole pa je u šestoj godini srednje škole pohađala Brit School, instituciju za izvedbene i kreativne umjetnosti. Nakon što je stekla sveučilišnu diplomu dramske umjetnosti, kazala je da zbog invaliditeta nije mogla dobiti kvalitetnu glumačku ulogu.
– Dobivala sam prilično beskorisne razgovore o kastingu i o tome bih li bila dobra opcija za studenticu, znajući da možda neću imati posla u budućnosti jer možda neće biti uloge za mene – kazala je Gracie.
Kako bi se svidjela drugima, na audicijama je počela nositi protezu jer je smatrala kako će ljudi napokon početi cijeniti njezinu glumu, a ne gledati njezin invaliditet. Međutim, jedan od njezinih prijatelja nagovorio ju je da skine protezu.
– Samo sam pokušavala ugoditi drugim ljudima, umjesto da radim stvari koje su me činile sretnom.
Od kada je počela glumiti bez proteze, publika ju je prihvatila te je počela dobivati razne uloge, a proslavila ju je uloga koju je dobila u četvrtoj sezoni Netflixove hit serije Bridgerton. Ona je prva glumica s invaliditetom koja glumi u nekoj Netflixovoj seriji, prije nje to nikome nije pošlo za rukom.
Pridruživanje glumcima na setu ove serije za nju je bilo više od same glume. Kazala je kako ju je na početku bilo strah zato što su se mnogi glumci na setu poznavali iz prijašnjih sezona, dok ona nije poznavala nikoga.
– Za mene je to bilo više od samo dobivene uloge. Bili su tako ljubazni i divni, prihvatili su me raširenih ruku. Bilo je stvarno lijepo upoznati ih sve.
Gracie u seriji utjelovljuje lik sluškinje Hazel, a njezina uloga između ostalog zahtijeva nošenje velikih srebrnih pladnjeva te košara s poslasticama, međutim, kako kaže, pazila je da nosi predmete odgovarajuće veličine kako joj ne bi ispali tijekom snimanja scena.
– Pazila sam da nosim stvari odgovarajuće veličine koje ne mogu ispustiti u scenama, pazeći na ruku kako ne bih slučajno pokvarila nijedan snimak – istaknula je McGonigal.
Fizički nedostatak njenog lika spominje se kratko u seriji u razgovoru između dvoje likova, Benedicta i njegove majke Violet, gdje ga majka pita predstavlja li Hazelina skraćena ruka problem, na što joj on odgovara da nije problem dokle god ona može obavljati svoj posao.
Glumački kostimi za lik sluškinje bili su u potpunosti prilagođeni njoj.
– Moja ruka je dio mene, ona jest moj produžetak ali nije sve što ja jesam – naglasila je McGonigal.
Reakcije publike na lik sluškinje Hazel, ali i na cijelu četvrtu sezonu, od samog njezinog izlaska bile su fantastične.
– Na internetu se stvaralo toliko sadržaja o ljudima s različitim udovima ili općenito s invaliditetom, toliko im se svidjelo, bilo je nevjerojatno.
Gracie kaže kako je sretna što svojom glumom utiru put drugim osobama s invaliditetom u glumačku industriju.
– Kad bi se više osoba s invaliditetom usudilo ući u svijet glume bilo bi više posla za svakoga od nas. Zato osobe s invaliditetom ne bi trebale biti obeshrabrene nego se samo trebaju usuditi, proći obuku i početi se baviti se glumom – zaključila je McGonigal.
Dobivanjem uloge u seriji Bridgerton, Gracie McGonigal otvorila je nova vrata, vrata inkluzivne glumačke industrije dostupne svakom glumcu bez obzira na njihove različitosti, odnosno invaliditet.
Ana Kanjera, stručna suradnica HSUCDP-a, posebno je istaknula program koji Savez već treći ciklus provodi u suradnji sa svojim udrugama članicama diljem Lijepe naše, a riječ je o projektu Klub aktiv
Poslušaj članak
Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize (HSUCDP) nastavlja djelovati na promicanju uključivog društva, jednakih mogućnosti i aktivnog sudjelovanja osoba s invaliditetom u svim područjima života.
Poruka je to jučerašnjih Dana otvorenih vrata, događanja koje je Savez upriličio na svojoj zagrebačkoj adresi.
Ana Kanjera, stručna suradnica HSUCDP-a, posebno je istaknula program koji Savez već treći ciklus provodi u suradnji sa svojim udrugama članicama diljem Lijepe Naše, a riječ je o projektu Klub aktiv.
Usto, naglasila je važnost projekta Eduka – edukacijom protiv nasilja, koji je Savez proveo među učenicima osnovnih škola s područja Zagreb. Rečeni je projekt proveden uz financijsku podršku Grada Zagreba, koji je također novčano podržao i projekt ‘4 kampanje za cerebralnu i dječju paralizu’.
Kroz petnaest godina djelovanja, naglasila je Ana Kanjera, Savez je odigrao važnu ulogu u zagovaranju prava osoba s invaliditetom, pružanju podrške članicama te unapređenju kvalitete života osoba s cerebralnom i dječjom paralizom i njihovih obitelji.
Poseban dio programa bio je namijenjen učenicima trećeg razreda Gimnazije Lucijana Vranjanina, koji su sudjelovali u edukativnim aktivnostima o ulozi udruga i saveza u hrvatskom društvu, s naglaskom na organizacije koje djeluju u području zaštite i promicanja prava osoba s invaliditetom.
Na događanju su sudjelovali predstavnici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Društva osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb CeDePe, Saveza društava distrofičara Hrvatske, Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida te Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, čime je dodatno potvrđena važnost međusektorske suradnje u području podrške osobama s invaliditetom.
Imaginacija može biti i puno snažnija kod osoba koje, recimo, ne vide, koje su slabovidne ili imaju oštećenje sluha, ili se možda kreću u invalidskim kolicima, kaže nagrađivani književnik
Poslušaj članak
Hrvatska knjižnica za slijepe ponovno je na svojoj književnoj tribini ugostila plodnog i nagrađivanog autora. Ovog puta riječ je o Ivici Prtenjači, pjesniku, piscu i radijskom uredniku koji iza sebe ima sedam romana i tko zna koliko zbirki poezije i kratkih priča.
Na ovoj tribini bila je i ekipa In Portala koja je kratki razgovor s Prtenjačom – uzgred, dvostrukim laureatom VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman – započela s ovim pitanjem: može li književnost u ovo digitalno doba, kad je čovjek dušu prodao tehnologiji, i dalje biti tumač stvarnosti u kojoj živimo?
– Može i mora! Život bez književnosti, bez umjetnosti, nije ljudski život – kategoričan je Prtenjača.
– Meni je apsolutno nezamisliv svijet bez književnosti i mislim da postoji jako mnogo ljudi koji možda nisu svjesni koliko bi ljudski život bez pisane riječi bio isprazan. Dakle, bez književnog teksta koji mijenja naš odnos spram stvarnosti, naše osjećaje, koji nas nakratko spašava od besmisla života.
No, pitamo Prtenjaču, koliko vrijedi književni tekst ukoliko autor kao alat koristi umjetnu inteligenciju, antitezu kreativnosti i mašte. Tvrdi se naime da je među književnicima sve više onih koji kreativne blokade rješavaju oslanjajući se na Chat GPT ili neke slične oblike digitalnih pomagala.
– Ne poznajem nikoga takoga, ili bari meni nisu ljudi priznali. Ja, recimo, ne znam koristiti umjetnu inteligenciju ni zašto. No svijet se jako brzo mijenja, svakodnevno se događa neka mala apokalipsa, a kako će u svemu tome proći književnost to ne mogu projicirati – kaže Prtenjača.
Može li književnost, umjetnost općenito, odigrati značajnu ulogu u integraciji osoba s invaliditetom u svekolike društvene procese te, možda, biti jedna od grlatijih zagovornica društva jednakih mogućnosti?
– Apsolutno može! Mislim da su u tom smislu ljudi s invaliditetom u istoj pozici kao i oni bez invaliditeta, isto mogu čitati, mogu slušati audio knjige, mogu doći na ovakvu književnu tribinu – veli Prtenjača.
– Ljudska imaginacija nije ograničena na invaliditet bilo koje vrste. Ja kada pišem, recimo, uvijek razmišljam o tom svom čitatelju koji je dobronamjeran, koji je zainteresiran, koji će mi dopustiti da ga začaram svojim tekstom. A tu nema razlike između invalidne osobe ili čitatelja koji nema te tegobe. Dapače, imaginacija može biti i puno snažnija kod osoba koje, recimo, ne vide, koje su slabovidne ili imaju oštećenje sluha, ili se možda kreću u invalidskim kolicima. Jer čovjek je prilagodljiv i čovjek se razvija, a upravo u tom smislu književnost može imati važnu i plemenitu ulogu u životu osoba s invaliditetom – zaključuje Prtenjača.
Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom
Poslušaj članak
Dvodnevni stručni skup ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’ održan je krajem svibnja na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu, okupivši stručnjake iz sustava visokog obrazovanja i studentske predstavnike koji su raspravljali o inkluziji, različitosti, mentalnom zdravlju te podršci studentima u akademskom okružju.
Skup je otvorio prorektor Sveučilišta u Zagrebu Boris Brkljačić, istaknuvši važnost razvoja dostupnijeg i uključivijeg visokog obrazovanja te naglasivši kako inkluzija podrazumijeva uklanjanje fizičkih, ali i društvenih prepreka poput predrasuda, stereotipa i osjećaja nepripadanja.
Tijekom prvoga dana sudionici su kroz predavanja i radionice raspravljali o intersekcionalnosti u visokom obrazovanju, održivim modelima podrške studentima, ulozi supervizije u radu nastavnika te načinima pružanja podrške studentima s disleksijom. Poseban naglasak stavljen je na potrebu stvaranja sigurnog i podržavajućeg akademskog okruženja u kojem studenti mogu ravnopravno sudjelovati u svim aspektima studiranja.
Drugi dan skupa, održan na Filozofskom fakultetu, bio je posvećen mentalnom zdravlju studenata, ulozi nastavnika u pružanju podrške te izazovima s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom i kroničnim bolestima.
Sudionici su istaknuli važnost sustavne edukacije nastavnika, razvoja komunikacijskih kompetencija i stvaranja akademske kulture oslobođene stigme i predrasuda. Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom.
Na skupu je zaključeno kako su inkluzija i različitost temelj kvalitetnog visokog obrazovanja te da razvoj uključivog akademskog okruženja zahtijeva trajno unapređivanje sustava podrške, međuinstitucionalnu suradnju i aktivno uključivanje studentske perspektive u oblikovanje politika i praksi. Naglašeno je i da podrška studentima treba biti institucionalno utemeljena, dostupna i usmjerena na potrebe svakog pojedinca, uz osiguravanje odgovarajućih resursa i kontinuirane stručne podrške zaposlenicima.
U završnom dijelu skupa dodijeljeno je priznanje za najbolji poster studentima Franu Matiji Krasniću i Leonu Benkoviću s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za rad ‘SIADUS – System of Inclusive Assistance for Disabled University Students’.
in MREŽAPrije 4 dana
in MREŽAPrije 6 dana
Vaše pričePrije 5 dana
in MREŽAPrije 3 dana
Moderna vremenaPrije 6 dana
Civilno društvoPrije 4 dana
RibolovPrije 5 dana
Osobe s invaliditetomPrije 6 dana