Ovo otkriće predstavlja veliki zalog za prevenciju Alzheimerove bolesti, te uspješnije liječenje bolesti kada ona nastupi

Alzheimerova bolest, neurodegenerativna je bolest od koje u svijetu boluje više od 55 milijuna ljudi. Znanstvenici godinama pokušavaju otkriti uzrok ovog stanja, ali odgovor je još uvijek obavijen veom tajne.

Kada bi ljudi mogli na vrijeme otkriti da će u budućnosti oboljeti od ove bolesti, kvalitetnom prevencijom bi se vrlo vjerojatno moglo ublažiti ovo teško neurodegenerativno stanje. Nova istraživanja provode se kako bi se doskočilo tom problemu.

Naime, kako piše ScienceAlert, u novim istraživanjima koja provode američki znanstvenici iz iz bolnice Massachusetts General Brigham u SAD-u, otkriveno je da bi se pomoću biomarkera pod nazivom ‘pTau217’ mogao otkriti Alzheimerova bolest i prije nego se pojave prvi simptomi bolesti.

Ovaj biomarker mogao bi biti pokazatelj ranog nakupljanja amiloid-beta i tau proteina u mozgu, odnosno proteina koji se povezuju uz nastajanje Alzheimerove bolesti.

U današnje vrijeme za uočavanje spomenutih proteina u mozgu pacijenta koristi se PET sken mozga, međutim znanstvenici vjeruju  kako bi ‘pTau217’  krvni testovi mogli sa sigurnošću identificirati koje su osobe u visokom riziku od Alzheimerove bolesti.

-Nekada smo mislili da je PET skeniranje najraniji znak progresije Alzheimerove bolesti, otkrivajući nakupljanje amiloida u mozgu 10 do 20 godina prije pojave simptoma, ali sada vidimo da pTau217 može otkriti godinama ranije, mnogo prije nego što se jasne abnormalnosti pojave na amiloidnim PET snimkama – istaknuo je neurolog Hyun-Sik Yang, glavni autor ove studije.

U studiji je sudjelovalo 317 osoba u dobi od 50 do 90 godina. Svi sudionici imali su dobre kognitivne sposobnosti na početku studije, a znanstvenici sui h pratili u razdoblju od osam godina.

Tijekom vremena istraživači su prikupili i kombinirali podatke s PET skeniranja, beta-amiloida, kognitivnog testiranja, kao i razine pTau217 u krvi pacijenta.

Ispostavilo se da su rezultati PET-skenova bili skoro identični kao i rezultati pTau217 biomarkera u krvi.

Odnosno, istraživači su došli do zaključka da su visoke razine pTau217 povezane s većim rizikom od razvitka Alzheimerove bolesti, dok niske razine spomenutog biomarkera u krvi sugeriraju manji rizik od razvoja Alzheimera kod pacijenta u budućnosti. 

-Ono što smo primijetili u našoj studiji je to da čak i kada amiloidni skenovi izgledaju normalno, biomarker pTau217 može identificirati osobe koje kasnije postanu amiloid-pozitivne. Također, to pokazuje kako će oni s niskim razinama pTau217 vjerojatno ostati amiloid negativni nekoliko godina. – dodao je Yang.

 Isto tako, veće količine spomenutog biomarkera u krvi kod ljudi koji su prije početka studije imali znakove nakupljanja amiloid-beta proteina stanica sugerirao je veći kognitivni pad za vrijeme trajanja studije.

Rezultati ovog istraživanja, odnosno otkriće da bi veća razina pTau217 u krvi mogla biti znak razvijanja Alzheimerove bolesti, potvrda je prethodnih istraživanja koji su sugerirali da bi spomenuti biomarker mogao biti dobar ‘alat’ za predviđanje Alzheimerove bolesti.

Bilo kako bilo, istraživači sada žele prikupiti još informacija kako bi predviđanje uz pomoć ovog biomarkera bilo što točnija, ali za to je potrebno više različitih skupina ispitanika.

Ovo otkriće predstavlja veliki zalog za prevenciju Alzheimerove bolesti, te uspješnije liječenje bolesti kada ona nastupi.    

Studija je dokazala da smanjenje oštrine vida smanjuje sposobnost rješavanja problema, te je povezano sa lošijim pamćenjem i slabijom pažnjom

Demencija je neurodegenerativna bolest mozga kojoj su podložni ljudi starosne dobi iznad 65 godina života. Demencija drastično smanjuje kvalitetu života oboljelih jer oni počnu zaboravljati, često trajno izgube pamćenje, a ponekad se pamćenjem vraćaju u dane svog djetinjstva.

Prema posljednjim informacijama Svjetske zdravstvene organizacije, oko 50 milijuna ljudi pati od ove bolesti. Nagađa se kako bi broj oboljelih do 2050. godine mogao narasti na 115 milijuna ljudi. Iako lijek za demenciju još uvijek nije pronađen, postoji način kako se ovo stanje može predvidjeti.

Naime, kako piše ScienceAlert, pogoršanje oštrine vida može biti jedan od znakova da će osoba postati dementna u godinama koje slijede.

Kako su pokazale studije iz Velike Britanije i Australije, ljudi koji na testovima za vid postižu lošije rezultate imaju veću vjerojatnost od kognitivnog pada i razvoja demencije kasnije u životu.

U studiji provedenoj u Velikoj Britaniji prije dvije godine pokazano da će sudionici čiji je mozak imao sporiju brzinu vizualne obrade vrlo vjerojatno razviti demenciju u sljedećih 12 godina.

Studija koja je u međuvremenu provedena u Australiji otkrila je da je smanjenje oštrine vida jedna od naznaka da će osoba doživjeti neki oblik kognitivnog pada u navedenom razdoblju.

-Slabljenje vida može biti uzrokovano nizom čimbenika, od kojih se neki mogu liječiti. Na primjer, katarakta ili gubitak vida koji se može rješavati odgovarajućim naočalama. Istraživanje sada pokazuje da rano prepoznavanje tih promjena i njihovo rješavanje može pomoći u smanjenju rizika od razvoja demencije – istaknula je neuroznanstvenica Nikki-Anne Wilson iz Neuroscience Research Australia, koja je glavna autorica Australske studije.

Rezultate studije prihvatila je i Lancetova komisija za demenciju koja je sastavljena od niza medicinskih stručnjaka s ovog područja koji se bavi prevencijom demencije, prihvativši gubitak vida kao jednu od faktora rizika za kognitivni pad i razvitak demencije.

U australskoj studiji sudjelovalo je 2281 sudionik na kojem su znanstvenici proveli test oštrine vida i razine kognitivnog pada.

Studija je dokazala da smanjenje oštrine vida smanjuje sposobnost rješavanja problema, te je povezano s lošijim pamćenjem i slabijom pažnjom, odnosno kognitivnim padom.

Tim rezultatima kumovala je i socijalno-društvena aktivnost osobe, odnosno što je društvena aktivnost osobe manja, to je gubitak vida i kognitivni pad jače izražen.

– Naši nalazi ukazuju na važnost održavanja društvenog kontakta, ne samo zato što je društvena izolacija faktor rizika za samu demenciju, već i zato što bi mogla pomoći u smanjenju utjecaja drugih faktora rizika, poput slabijeg vida.

U studiji provedenoj u Velikoj Britaniji sudjelovalo je 8000 osoba koji su podvrgnuti testu vida. Sudionici su dobili zadatak da pritisnu gum čim ispred sebe uoče trokut.

Osobe sa sporijom brzinom vizualne obrade imale su puno veću vjerojatnost da im bude dijagnosticirana demencija. Međutim, ovi testovi nisu mogli identificirati kojim bi se osobama dijagnosticirala demencija samo na temelju njihovih rezultata vida.

Mišljenje da je gubitak vida povezan s. demencijom, potvrđuje i nedavno provedena studija čiji rezultati sugeriraju da je jedan od pet slučajeva demencije među starijim osobama povezan s uobičajenim problemima s vidom.

Iako je demencije još uvijek neshvatljiva bolest i teško ju je povezati s bilo kojim rizikom faktora, ovi dokazi upućuju na to da bi gubitak vida mogao znatno pridonijeti tom stanju.

Stoga znanstvenici tvrde kako se liječenjem, odnosno sprječavanjem gubitka vida može uvelike smanjiti rizik od demencije, te poručuju kako bi liječenje vida trebalo biti omogućeno svima. Tako bi možebitno uspjeli usporiti razvoj demencije kod starijih ljudi.

Pokušajte koristiti neku od ovih tehnika i s vremenom ćete uvidjeti kako brže i bolje usvajate nova znanja

Poslušaj članak

Kako naše tijelo stari, usporedno s tim i naš mozak slabije počinje pamtiti informacije koje dolaze do njega. To je logično jer neuronske veze postaju sporije, a procesi prisjećanja zahtijevaju više vremena. Međutim, i za problem zvan zaborav postoji rješenje, odnosno nekoliko njih, i to jako jednostavnih rješenja za poboljšanje pamćenja.

Postoje tri različite vrste pamćenja – senzorna memorija, radno (kratkoročno pamćenje), te dugoročno pamćenje.

Senzorna memorija, koja traje samo nekoliko milisekundi, registrira sirove informacije poput vida, zvukova i mirisa. Njih prvo obrađuje pet primarnih senzornih korteksa mozga.

Radno ili kratkoročno pamćenje služi za pohranjivanje i obrađivanje male količine informacija u trajanju od nekoliko sekundi ili više. Radi se o mentalnom radnom prostoru mozga. Taj prostor u mozgu omogućuje računanje, praćenje uputa, kao i razumijevanje pročitanog teksta. Za ovu vrstu pamćenja koristi se prefrontalni korteks, odnosno prednji dio mozga koji podržava pažnju, donošenje odluka i rasuđivanje.

Nadalje, dugoročno pamćenje služi za pohranjivanje dugoročnih informacija koje čovjek pamti od nekoliko minuta pa sve do kraja života. Ono uključuje više vrsta sjećanja kao što su eksplicitna i implicitna sjećanja.

Eksplicitna sjećanja obuhvaćaju činjenice i životne događaje, dok implicitna služe za pamćenje vještina, navika i emocionalne asocijacije.

Za dugoročna sjećanja zaslužni su hipokampus i temporalni režnjevi oni pomažu da se čovjek sjeća činjenica i životnih događaja, dok amigdala potiče emocionalna ili proceduralna sjećanja.

Radno pamćenje često može pomoći pri dugoročnom pamćenju, međutim njegovi kapaciteti pamćenja informacija su ograničeni što dovodi do smanjenja učinkovitosti pamćenja.

No postoji nekoliko načina, odnosno radnji koje čovjek može preventivno napraviti da bi bolje pamtio.

Kako tvrde znanstvenici, jedan od načina da učinkovitije pamtimo je taj da od sebe maknemo svoj mobitel. Naime, kada je blizu nas, nebitno je li stišan ili nije, on itekako ometa pažnju i smanjuje produktivnost. To se događa jer jednim dijelom mozga nesvjesno čovjek i dalje prati što se događa u mobitelu. Čak i odupiranje želji da mobitel uzmete u ruke troši mentalnu snagu (resurse) pa čovjek ne može biti potpuno koncentriran na ono što radi. Preporuča se da se mobitel odnese u drugu prostoriju ako je čovjeku potrebno da se fokusira.

Nadalje, ako je osoba pod stresom ili je zbog određenog razloga anksiozna, to također može izazvati mentalni napor. To je zbog toga što, ako čovjek ima previše misli u glavi, njegova radna memorija već je u pogonu.

Taj problem može se riješiti vježbama svjesnosti te vježbama opuštanja jer smanjenjem razine stresa mozak bolje funkcionira. Jedna od vježbi je cikličko disanje kroz nos, a izdisaj na usta. Ta vježba pomaže otpuštanju stresa i smirivanju moždanih stanica što u konačnici može dovesti do boljeg pamćenja.

Isto tako, čovjekova radna memorija se može proširiti tehnikom grupiranja. Radi se o prikupljanju informacija u male grupe kako bi ih se mozak lakše prisjetio. Organiziranjem informacija u smislene obrasce smanjuje se kognitivno opterećenje te se informacije lakše pamte.

Još jedna od metoda je i pronalaženje informacija. Tu se radi o tome da mozak funkcionira na asocijacije. Koristite kartice, odgovorite na pitanja ili pokušajte objasniti gradivo naglas bez bilješki.

Pamćenje funkcionira putem asocijacija. Svaki put kada uspješno prizovete informacije, povezujete materijal s novim poticajima, primjerima i kontekstima. To stvara više znakova za pristup informacijama i jača svaki put pamćenja.

Isto tako, potrebna je pauza. Zna se da čovjek bolje pamti kada si rasporedi vrijeme učenja. Studije su pokazale da rasporedom učenja, odnosno uzimanjem odmora od učenja u intervalima, čovjek može bolje zapamtiti informacije.

Pokušajte koristiti neku od ovih tehnika i s vremenom ćete uvidjeti kako brže i bolje pamtite.