Prije 50 godina, u Vitezu (BiH), rođen je Stjepan Perković. Unatoč cerebralnoj paralizi, živi svoj san i pokazuje da se u životu sve može postići
Poslušaj članak
Stjepan je slikar koji stvara umjetnička djela vješto koristeći lijevo stopalo. Osim slikarstva, bavio se i pisanjem poezije. Objavio je zbirku poezije ‘Otisci dubine’, koju je i ilustrirao, te je ilustrirao i sedam knjiga drugih autora. Već pet godina svoja djela slika u ateljeu u prostoru koji unajmljuje od Grada Zagreba.
– Cerebralna paraliza je trajno stanje, ne mijenja se. O tome ne razmišljam, to je dio života. Zašto bih se time opterećivao? Kad čovjek previše razmišlja o svom invaliditetu, ništa neće postići. Ja sam umjetnik s tim tjelesnim stanjem i radim svoj posao. Prepreke koje postoje u društvu pokušavam preskočiti pomoću umjetnosti – rekao je Stjepan.
Osnovnu školu završio je u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Goljak’, srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Dubrava’, a potom je diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Član je Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama, kao i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb.
– Slikarstvom sam se počeo baviti jer sam osjetio unutarnji poriv, pa sam odlučio upisati Likovnu akademiju i, srećom, to mi je uspjelo. Jako mi je bitno što sam slikar s invaliditetom koji slika lijevim stopalom. Drago mi je što sam dio Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. Slikam apstraktna djela, portrete, a moji motivi su i pejzaži. Najčešće koristim tehniku akrila na platnu, to je zahvalna i kvalitetna tehnika – ispričao je Stjepan.
Spomenuo je da mu je teško izdvojiti jednog likovnog umjetnika kao uzor jer mnogi od njih stvaraju vrhunska djela.
Naglasio je da danas u Hrvatskoj, općenito, nije lako biti umjetnik koji živi isključivo od svog umjetničkog rada, pa tako ni umjetnik s invaliditetom. Zahvalan je što Međunarodna udruga slikara koji slikaju ustima i nogama pomaže u profesionalnom radu izdavanjem božićnih, novogodišnjih i uskrsnih čestitki s njegovim motivima, kao i motivima drugih slikara s invaliditetom.
Osim samostalnih, Stjepan je imao i skupne izložbe. Njegove slike izlagane su u Hrvatskoj i na skupnim izložbama u inozemstvu, a dobitnik je i nekoliko nagrada za svoj rad.
– Izlagao sam u Ljubljani, New Yorku, Parizu i Hong Kongu. Na izložbi u New Yorku sudjelovalo je nekoliko tisuća umjetnika iz cijelog svijeta. Tamo sam bio jedini umjetnik s invaliditetom, no posjetiteljima izložbe moj invaliditet nije bio bitan, zanimala su ih moja umjetnička djela. Poanta je da je umjetnički rad bitniji od načina na koji je nastao – rekao je Stjepan.
Svoj umjetnički talent rado dijeli s najmlađima. U dječjim vrtićima i osnovnim školama vodi likovne radionice, a vodio je i likovno-terapeutske radionice za djecu s teškoćama u razvoju. Jednom ili dvaput godišnje organizira likovne radionice za strane studente koji u Zagrebu borave preko programa Erasmus+ kako bi upoznali stvaralaštvo umjetnika s invaliditetom. Naglasio je da ga ipak najviše veseli rad s djecom.
– Djeca su najiskrenija – ili će vas prihvatiti ili neće. Njihov pokušaj da se uključe u moj rad i da slikaju lijevim stopalom otvara nove dimenzije i za mene i za njih. Nije bitno naučiti ih slikati, već im pokazati da kreativnost omogućava rješavanje mnogih prepreka na koje će naići u životu. Kreativno rješenje može se primijeniti na bilo koju prepreku – objasnio je Stjepan.
U životu i umjetničkom radu veliku podršku pruža mu supruga Kristina Šubašić, s kojom ima i zajedničke projekte.
– Supruga pjeva već nekoliko godina, pa smo spojili različite umjetnosti – dok ja imam likovne radionice, ona pjeva. Zajedno ćemo nastupiti 4. travnja u Kulturno-edukativnom centru Murai u Čakovcu – rekao je Stjepan. Njegova najnovija izložba i radionica održana je 8. ožujka u Centru za kulturu ‘Trešnjevka’.
Stjepanov plan za budućnost jest nastaviti uspješno umjetničko stvaralaštvo i stvarati djela u svom ateljeu. Stoga se nada da će mu Grad Zagreb produžiti najam ateljea za još pet godina.
– Danas je važno ostati na svijetloj strani, na sunčanoj strani svijeta, i raditi ono što se voli. Moje slike su pune svijetlih boja jer želim da svjetlo ostane u mom životu i životu drugih – poručio je Stjepan.
U ovom gradu, mom Zagrebu, osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda
Akademski slikar Tomislav Šilipetar ovih se dana ne bavi umjetničkim stvaralaštvom, opterećen je brigama, napet i uznemiren zbog rješenja o deložaciji iz ateljea u vlasništvu Grada Zagreba.
U tom je ateljeu na Jarunu ovaj 39-godišnji umjetnik s invaliditetom boravio cijelo jedno desetljeće i stvorio zavidan umjetnički opus. No s rješenjem o deložaciji, pita se Tomislav, što će biti s njegovim djelima i opremom, hoće li završiti na ulici, gdje će ubuduće stvarati umjetnička djela i na taj način, kao slikar s invaliditetom, pridonositi inkluzivnosti kulturne scene u metropoli?
– Najprije želim pojasniti kako u rješenju Grada Zagreba o deložaciji iz ateljea nema ništa skandaloznog, kako su to predstavili neki mediji. Od takvog senzacionalizma, neutemeljenog i štetnog, ograđujem se i kao čovjek i kao umjetnik – kaže nam Tomislav.
– Rješenje je izdano u skladu sa zakonom, to je posve jasno, no vjerovao sam, a i dalje vjerujem, u senzibiliziranost ove Gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem za probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Grad Zagreb dobitnik je brojnih priznanja kao mjesto inkluzivnosti i tolerancije, a da je to opravdano mogu i sam mogu posvjedočiti kao umjetnik s invaliditetom. U ovom gradu osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda. I na tome sam iskreno zahvalan! Stoga bih ovim putem uputio molbu gradskim vlastima da ponovno razmotre moj slučaj, pokažu empatiju kao i nebrojeno puta kada je riječ o osobama s invaliditetom, te iznađu rješenje za neki novi prostor u kojemu bih nastavio stvarati umjetnička djela. Uzgred, u zgradi u kojoj sam trenutačno nalaze se još dva prazna prostora u vlasništvu Grada, idealna za novi atelje.
Ne tražim milostinju, već samo pravo na rad i dostojanstvo koje mi kao umjetniku i osobi s invaliditetom pripada – zaključuje Tomislav.
Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju
Grad Poreč već godinama glasi za jedan od najinkluzivnijih gradova u Hrvatskoj. To je zato jer dugi niz godina radi na inkluzivnim projektima koji osobama s invaliditetom podižu kvalitetu života na razinu više. Jedan od takvih projekata je i projekt ‘Ja mogu trenirati’.
Ovaj projekt počeo je davne 2019. godine, kad je otvorena prva teretana prilagođena osobama s invaliditetom u Poreču, a sada se održava osmu godinu za redim pod nazivom ‘I ja mogu trenirati 6’.
Inkluzivno-sportski projekt ‘I ja mogu trenirati’ provodi Body building klub Veli Jože, u partnerstvu s Društvom invalida Poreč.
U ovom projektu naglasak je stavljen na poticanje zdravih životnih navika kroz sportske aktivnosti i aktivan način života. Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, te na taj način podići kvalitetu njihova života.
Projekt je financiran iz proračuna Grada Poreča, a za ovogodišnje aktivnosti izdvojeno je 10,650 eura. Potpisnici ugovora za financiranje aktivnosti projekta bili su predsjednik Body building kluba Veli Jože, Dalibor Jakovčić i gradonačelnik Grada Poreča Loris Peršurić.
Projekt ‘I ja mogu trenirati 6’ provodit će se kroz cijelu ovu godinu. Treninzi će se odvijati u teretani u potpunosti prilagođenoj osobama s invaliditetom, dva puta na tjedan od po dva sata.
Kroz trening se osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju pokušava razviti zdrava navika vježbanja i brige za svoje tijelo. Kako bi se sve vježbe pravilno odradile, te kako ne bi došlo do ozljeda, treninzi će se odvijati u prisustvu stručnog fitness trenera i fizioterapeuta.
Osim na sa mom vježbanju, fokus je također usmjeren na povezivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama s drugim članovima kluba ‘Body building kluba Veli Jože’, ali i sa drugim sportskim dionicima na području Grada Poreča.
Na taj način osobe s invaliditetom jačaju svoje socijalne vještine, smanjuje se rizik od njihove socijalne isključenost, te im se otvaraju vrata infiltraciju u druge sportske aktivnosti u Poreču, ali i veću integraciju u životnu zajednicu Grada Poreča u svim društvenim sferama.
‘Body building kluba Veli Jože’ poziva sve zainteresirane osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju da se priključe besplatnim treninzima u prostorima kluba (Vukovarska 4) i tako poboljšaju svoje zdravlje, razviju samopouzdanje i steknu neka nova iskustva.
Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest
Iako se 2. travnja obilježava Dan svjesnosti o autizmu Sisak je odlučio i dalje pričati i baviti se temom autizma.
Upravo zato, ove subote, 18. travnja u koncertnoj dvorani Centra Sisačko-moslavačke županije (Ulica Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26) održat će se edukativna monodrama pod nazivom ‘Kako razumjeti mene sa autizmom’ Autor ove monodrame koja priča o gorućoj temi autizma, je glumac i redatelj Jasmin Salkić.
Ovu monodramu kojom će se publici približiti svijet osoba s autizmom, organizira Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije
Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest za osobe iz spektra autizma. To je tako jer Jasmin magistar društvenih znanosti koji za kruh zarađuje kao defektolog – oligofrenolog pa je tek nakon toga odličan glumac.
Kroz svoju monodramu Jasmin će povezati svoje stečeno stručno znanje i umjetničko stvaralaštvo koje na edukativan način podiže svijest duboko utječući na promjenu stavova publike koja pogleda ovu predstavu. Kroz monodramu “Kako razumjeti mene sa autizmom” kroz opis dnevnih tema isprepleće se satira i koja bez obzira na to zadržava toplu notu kroz poruke, poštovanja, razumijevanja i zahvalnosti.
Ova edukativna monodrama namijenjena je različitoj publici – liječnicima, roditeljima, djelatnicima koji rade u odgojno-obrazovno sustavu, svima onima koji žele pobliže shvatiti autizam i život osoba koje se s njim bore.
Ako i vi želite pobliže saznati kako što osobe s autizmom prolaze svaki dan, ali i što prolazi roditelj osobe s autizmom ili oni čiji je posao briga za djecu iz autističnog spektra, onda je ovo predstava za vas.
S obzirom na to da je broj mjesta za gledanje ove hvalevrijedne predstave ograničen, rezervacije za karte treba podnijeti unaprijed. Svoje mjesto možete rezervirati pozivom na broj telefona 091/4050 533, radnim danom, u vremenu od 9 do 15 sati. Karte se mogu preuzeti i platiti na licu mjesta u sjedištu Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije (Jelene Babić 18 – Mala kuća).
Također, karte se mogu preuzeti i na dan predstave 18. travnja, sat vremena prije predstave u Sisku, u zgradi bivše Komande (Ulici Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26).
Nakon predstave organizirat će se i kraći razgovor s autorom i glumcem Jasminom Salkićem koji će rado odgovoriti na sva stručna i roditeljska pitanja vezana uz poremećaje iz spektra autizma.
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
KulturaPrije 3 dana
in MREŽAPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana