Poveži se s nama

in MREŽA

MOJA PRIČA, ANA ORKIĆ Svaka prepreka je vjetar u leđa za dalje

Objavljeno

/

Na fotografiji je osoba koja sjedi na stablu pored jezera. Osoba nosi plave traperice i majicu s uzorkom, a lice joj je zamagljeno radi privatnosti. U pozadini se vide voda, zelenilo i drugi ljudi koji uživaju u prirodi. Ova fotografija može biti zanimljiva zbog opuštajuće atmosfere prirodnog okruženja.
Foto: Ana Orkić Facebook

Poruka svim osobama s invaliditetom je da nikad ne odustanu boriti se za svoja prava i mjesto u društvu. Mi smo posebni ljudi i imamo svrhu rušiti utvrde u ljudskim glavama da postoji različitost među nama, ali da je svaki čovjek vrijedan poštovanja, kaže Ana

Ana je rođena 19. prosinca 1968. godine u Kopanicama, mjestu u Bosni i Hercegovini. U šestoj godini života primila je cjepivo protiv dječje paralize i time se za nju sve promijenilo.

– Sutradan sam dobila temperaturu tako da sam nakon nekoliko dana završila u bolnici.

Nakon tri mjeseca boravka u bolnici u Sarajevu, nije im bilo jasno što mi je i prebačena sam na Šalatu u Zagreb. Sjećam se da sam zapravo bila pokusni kunić u bolnici jer su me liječili od svega i svačega i nisu znali moju dijagnozu.

Nakon šest mjeseci boravka u bolnici moje stanje se pogoršalo jer sam krivo liječena i otpuštena sam iz bolnice s dijagnozom dječje paralize.  Mojim roditeljima su tada rekli da neću živjeti duže od 20 godina – govori nam Ana. U ranom je djetinjstvu, kaže nam, bila izrugivana, djeca su se smijala njenom izgledu.

– Nisam išla kao dijete u školu jer mi je to socijalna radnica onemogućila. Odlučila je da ja nisam sposobna za redovnu školu bez da me je slala na vještačenje.

U svom životu sam se jako teško nosila sa svojim invaliditetom do jednog razdoblja kad sam odlučila da ću svoj život živjeti najbolje što mogu. Vjerovala sam da mi je Bog dao život i svrhu koju trebam ispuniti ovdje na zemlji – svjedoči Ana.  Kasnije se ipak školovala u Zagrebu gdje je bila jako dobro prihvaćena od profesora i bili su joj velika podrška.

– Naravno da sam naišla na prepreke jer su ponovo pojedinci htjeli zaustaviti moju svrhu. Najveći izazov mi je bio odseliti u Zagreb i započeti novi život. Ali Bog se pobrinuo za mene i nije me nikad ostavio samu – kaže Ana.

Ana je do sada radila na više projekata u suradnji s udrugama koje pomažu osobama s invaliditetom.

– Sudjelovala sam na projektu ‘Uši širom otvorene’ Centra Slava Raškaj gdje sam radila kao strukovni trener. Ravnopravno sa svim ostalim kolegama i kolegicama koji nisu imali invaliditet. Sve što sam radila, radila sam preko ugovora o djelu ili na ‘crno’ jer me nitko nije htio zaposliti unatoč mom znanju i iskustvu – kaže razočarana Ana i dodaje: -Diskriminacije sam doživljavala kroz cijeli život, gdje god da sam tražila posao, a i privatno sam uvijek morala dokazivati da mogu odraditi nekakav posao – kaže Ana.

Ni po pitanju ostvarivanja prava ništa nije išlo bez borbe. – Iskustvo s ostvarivanjem prava na temelju invaliditeta mi je prestrašno. Nikad nisam mogla ostvariti svoja legitimna prava kao osoba s invaliditetom, a s druge strane, nisam mogla dobiti posao unatoč mojoj upornosti i želji da završim škole, steknem obrazovanje za koje mogu dobiti posao – i kako onda ići naprijed pita se Ana i dodaje da je najveća žalost je što su mnogi ljudi ‘invalidi’ u svojim ograničenim glavama.

– Imaju predrasude o osobama s invaliditetom prije nego ih upoznaju i pruže im priliku za zapošljavanjem. Nakon duge borbe dokazivanja invaliditeta, ostvarila sam minimalne naknade unatoč mojem velikom tjelesnom oštećenju – nepravdu je Ana okusila sa svih strana.

– Poruka svim osobama s invaliditetom je da nikad ne odustanu boriti se za svoja prava i mjesto u društvu. Mi smo posebni ljudi i imamo svrhu rušiti utvrde u ljudskim glavama da postoji različitost među nama, ali da je svaki čovjek vrijedan poštovanja.

Sve što mi izgleda kao prepreka, ja iskoristim kao vjetar u leđa da idem naprijed.

Hvala Bogu za njegovu snagu i milost koja je mene učinila jakom ženom. Ako sam ja sve ovo mogla preživjeti i dokazati svoju vrijednost, može svaka osoba s invaliditetom – zaključuje Ana svoju priču.

Anita Blažinović

in MREŽA

INTERVJU, MARINKA BAKULA-ANĐELIĆ Moj posao nije bio obveza, bio je poziv

Objavljeno

/

Skupina od šest osoba, od kojih su dvije muškarci i četiri žene, stoji u redu, smiješeći se. Žena u sredini drži buket cvijeća, a svi su u unutrašnjem prostoru s istim zavjesama i zvučnicima u pozadini kao na prvoj slici.
Foto: In Portal

Nakon 24 godine rada u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Marinka Bakula-Anđelić otišla je u itekako zasluženu mirovinu, i to nakon vrlo simbolične proslave u URIHO-vom inkluzivnom restoranu. A mi smo uhvatili povod i priliku za razgovor s jednom od najvećih zagovornica prava osoba s invaliditetom i drugih podzastupljenih skupina u Zagrebu i Hrvatskoj

Za početak, recite nam kako je u mirovini?

– Još uvijek se nisam potpuno ‘probudila’ jer rješavam mnogo zaostalih administrativnih stvari, raznih obaveza, zdravstvenih pregleda, i slično, tako da zapravo još ne znam kako je to u mirovini. Mislim da ću to tek osjetiti kad dobijem prvu mirovinu. Još uvijek nisam dobila ni izračun, ništa, čekam da se sve posloži, pa ću onda imati jasniju sliku o tome kako je u mirovini.

Mogu reći da mi je, recimo, u nedjelju prošla kroz glavu neka panika – hoću li sutra imati neki sastanak, jesam li nešto zaboravila? Onda se sjetim – nemaš više kolegija.

Posao je bio jako stresan, nije to više bilo klasično radno vrijeme od 8 do 4, već je postao misija, poziv. Više od samog radnog odnosa, iskreno. Bila sam u tome cijelim bićem, i popodne, i prijepodne, i subotom, i nedjeljom. Takva mi je bila karma.

Zašto ste odlučili proslaviti umirovljenje baš u URIHO-vom restoranu?

– Ponosna sam na taj restoran; mislim da je to vrlo dobro odrađen posao, ima veliku perspektivu, a rezultati cijelog tog europskog natječaja pokazali su da je imao svrhu i smisao. Kad je bilo otvorenje, rekla sam tada da ću upravo tu slaviti odlazak u mirovinu.

I tako je došao taj dan. Napravila sam stvarno minimalan popis od nekih 130 ljudi, koji su bili moja socijalna mreža, naš socijalni kapital. Kroz život sam uvijek povezivala ljude i razmišljala o takvim stvarima, i tako sam radila dok sam bila u uredu. Zato mi je URIHO bio baš to mjesto na kojem ljudima treba pokazati: ‘Evo, ovo je inkluzivni restoran, ovdje se događaju ovakve stvari’, pogotovo za naš krug ljudi koji je usko povezan s URIHO-m.

URIHO nije samo restoran, on je mjesto gdje se susreću različiti svjetovi. To je prostor inkluzije i mjesto gdje osobe s invaliditetom mogu ostvariti radne i životne ciljeve. Proslava nije bila samo za mene, nego i za sve moje dugogodišnje suradnike i prijatelje. URIHO predstavlja ono za što smo se borili – integraciju i podršku osobama s invaliditetom. Smatrala sam da je važno proslaviti u tom okruženju, među ljudima koji su me podržavali i koji su, na kraju, moj socijalni kapital.

Možete li nam opisati svoj profesionalni put i prijelaz u mirovinu?

– Nakon više od 20 godina rada u socijalnim službama, odlučila sam otići u mirovinu. Počela sam kao socijalna radnica u Centru za socijalni rad, gdje sam radila s pojedincima, obiteljima i zajednicom, i naučila mnogo o potrebama korisnika. Nakon toga, radila sam u zatvorskom sustavu, gdje sam sudjelovala u osnivanju Centra za psihosocijalnu dijagnostiku. Ondje smo se bavili dijagnostikom osuđenih osoba i razradom postpenalnog prihvata, što mi je dalo priliku da se upoznam s društvenim problemima na dubljoj razini. Taj rad me na kraju doveo do pozicije u gradskoj upravi, u sadašnjem Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, gdje smo radili na sustavnom razvoju politika za osobe s invaliditetom i druge osjetljive skupine.

Dvije žene stoje jedna uz drugu u unutrašnjem prostoru. Žena s lijeve strane drži veliki buket cvijeća i nasmijana je. Obje žene izgledaju sretno, a iza njih su zvučnici i zavjese.
Što smatrate najvažnijim promjenama u sustavu socijalne skrbi u Zagrebu tijekom Vašeg radnog vijeka?

– Promjene su brojne, no svakako bih istaknula veći naglasak na zajedničkom radu s korisnicima. Socijalni rad nije samo pomoć, već i suradnja s ljudima, pogotovo s osobama koje same znaju što im treba.

Kad sam došla, bio je to jedan nesređeni sustav, pa sam odlučila, kad sam već tu, napraviti sustav. Tako je krenula prva strategija. Isprva nismo znali kako to nazvati; neki su pravnici predlagali da se zove deklaracija, ali rekla sam: ‘Ne, deklaracija ne može biti, jer deklaracija ne obvezuje – mora biti nešto što obvezuje.’ Tako je nastala prva Strategija (Zagrebačka strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, op. a.). Uključila se grupa ljudi iz udruga, i s vremenom je to postala obvezujuća literatura i važan dokument.

Mislim da smo u gradu Zagrebu uspjeli postići dosta toga; naravno, nije idealno, ali model se pokazao uspješnim. Kad pogledamo rezultate, jasno je da to nije nešto što može ostvariti samo jedna osoba – svi moraju biti uključeni. Potreban je široki krug ljudi koji su spremni raditi na tome, a korisnici su tu da prate što je ostvareno, a što nije, i odmah krenu djelovati.

Dobro je što grad Zagreb ima taj kombinirani model, koji primjenjuje i Hrvatska, kroz Povjerenstvo za osobe s invaliditetom. Od 2003. godine, otkad je Strategija na snazi, bila sam predsjednica povjerenstva grada Zagreba.

Povjerenstvo uključuje predstavnike različitih ureda, posebno onih koji najviše rade s osobama s invaliditetom. Ti uredi imaju pomoćnike i zamjenike, dakle, ljude koji mogu operativno donositi odluke. Cilj je bio da se osigura kontinuitet i uključe sve vrste udruga za osobe s različitim vrstama i stupnjevima invaliditeta. U zadnjih nekoliko godina, radili smo na tome da se aktiviraju radne skupine, posebno za kreiranje i evaluaciju strategije.

Te radne skupine omogućuju širi krug sudionika jer nije moguće sve uključiti u povjerenstvo niti pokriti sve segmente. Na primjer, radna skupina za promet i mobilnost okuplja sve koji rade na tom području i žele pridonijeti, a mogu iz različitih sektora davati prijedloge i provjeravati napredak.

Ključni moment u socijalnim službama je perspektiva korisnika; uključivanjem korisnika u planiranje i provođenje programa stvaramo održive promjene.

Koji su najveći izazovi s kojima ste se suočili tijekom rada?

– Jedan od najvećih izazova je centralizacija. Većina odluka i resursa dolazi od vrha, često bez prilagođavanja lokalnim uvjetima. Kada su u pitanju, primjerice, zakoni o socijalnoj skrbi, zapošljavanju osoba s invaliditetom i inkluzivnim dodacima, mišljenje gradova i lokalnih zajednica rijetko se uzima u obzir. Taj sustav visoke centralizacije usporava donošenje odluka i ne odgovara stvarnim potrebama na terenu, gdje se svakodnevno odvija život. Osim toga, često se događa da zakoni ne prate dovoljno brzo nove potrebe i zahtjeve građana, a to može biti veliki kamen spoticanja.

Tri žene stoje zajedno u unutrašnjem prostoru. Žena u sredini drži buket cvijeća, a obje žene s njezine strane zagrljene su s njom. Sve tri se smiješe.
Što biste savjetovali osobama koje danas rade u socijalnim službama ili javnom sektoru?

– Neophodno je stalno usavršavanje. Socijalni rad, kao i javne službe, područja su u kojima se stvari brzo mijenjaju, i potrebno je pratiti najnovije trendove i potrebe korisnika. Važno je i zadržati inkluzivan, na ljude usmjeren pristup, jer su ljudska prava i socijalne promjene u središtu naše struke. Kroz svoj rad naučila sam da treba biti otvoren za suradnju s različitim akterima i raditi na povezivanju lokalne zajednice. To nije samo naš posao, to je poziv.

Kako ocjenjujete današnje stanje socijalnih usluga i socijalne politike u Hrvatskoj? Što još treba poboljšati?

– Na lokalnoj razini vidim mnoge pozitivne pomake, no problem ostaje na razini centralizacije, kao što sam već spomenula. Zakonodavstvo se donosi bez dovoljno konzultacija s lokalnim vlastima, koje su najbliže potrebama građana. Zbog toga imamo situaciju da zakonodavni okvir ne odgovara uvijek stvarnim potrebama na terenu. Mislim da bi proces donošenja zakona trebao više uključivati lokalne dionike, jer se pravi život odvija upravo u zajednici. Sve reforme trebale bi imati jaču poveznicu s lokalnim razinama kako bi bile učinkovite. Također, potrebno je stalno ulagati u proračune za socijalne usluge jer bez toga nema stvarnih mjera.

Koji je Vaš pogled na budućnost socijalnih politika u Hrvatskoj?

– Optimistična sam i vjerujem da će sustav s vremenom postati fleksibilniji i inkluzivniji, uz veće uključivanje korisnika i lokalnih vlasti u proces donošenja odluka. Vjerujem u snagu malih koraka i smatram da će se stvari nastaviti poboljšavati, no važno je da ljudi na terenu budu aktivni i stalno preispituju postojeće mjere. Sve promjene koje smo uveli kroz godine rezultat su suradnje i konstantnog dijaloga, i mislim da je to jedini ispravan put naprijed.

Rekli ste mi da ne planirate stati. Što Vas motivira da nastavite biti aktivni, čak i nakon umirovljenja?

– Kao socijalna radnica, oduvijek sam osjećala potrebu za promicanjem društvenih promjena i ljudskih prava. U mirovini možda nemam formalnu ulogu, ali to ne znači da se neću nastaviti baviti društvenim pitanjima. Pratit ću i dalje što se događa, sudjelovati u radu udruga i nastojati podržavati inicijative koje su važne za kvalitetu života građana. Mislim da je važno biti angažiran i podržavati promjene koje smatramo nužnima, bez obzira na to gdje smo trenutno.

Nastavi čitati

in MREŽA

MUZEJ GRADA ZAGREBA Svečano otvorena izložba ‘U zagrljaju gluhosljepoće’

Objavljeno

/

Skupina od osam osoba pozira u unutrašnjem prostoru, ispred izložbenih panoa s crvenim natpisima. Nekoliko osoba drži bukete cvijeća, a svi su nasmijani.
Foto: Klaudija Klanjčić

U povodu obilježavanja 30. godišnjice Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba ‘Dodir’, u Muzeju grada Zagreba svečano je otvorena u utorak, 29. listopada 2024., s početkom u 17 sati, inkluzivna i multimedijalna izložba ‘U zagrljaju gluhosljepoće’

Organizatori izložbe su Muzej grada Zagreba, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba ‘Dodir’ i Zavod za javno zdravstvo ‘Dr. Andrija Štampar’.

Kratke govore održali su Aleksandra Berberih Slana – ravnateljica Muzeja grada Zagreba, Saša Bugar, također iz Muzeja grada Zagreba te Sanja Tarczay, predsjednica Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba ‘Dodir’.

Događaj je prizvao brojnu publiku koja je došla dati potporu zajednici gluhoslijepih osoba, a svoj obol dali su svojom prisutnošću i Bruno Cvetković, zamjenik ravnatelja Nastavnog Zavoda za javno zdravstvo ‘Dr. Andrija Štampar’; Marija Pletikosa, državna tajnica iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, koja je svima čestitala u ime ministra Marina Piletića; zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet, u ime gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića; ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek, koja je sve pozdravila u ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića te je imala čast otvoriti izložbu, zahvalivši se Savezu na velikom doprinosu u uključivanju osoba s gluhosljepoćom u sve aspekte društvenog života.

Autorice koncepcije izložbe su Aleksandra Bugar i Nives Zemba, dok su autorice tekstova Sanja Tarczay, Nives Zemba i Aleksandra Bugar. Stručne suradnice su Sanja Tarczay, Vesna Leiner, Tajana Tarczay Uzun i Dajana Batinić. Za postav izložbe zaslužne su Adriana Čulek – Plan C i Aleksandra Bugar.

Na izložbi posjetitelji mogu sudjelovati u ‘Ljudskoj knjižnici’, gdje se umjesto knjige ‘posuđuju’ gluhoslijepe osobe, te kroz osobne priče saznati o izazovima s kojima se suočavaju. Program također uključuje ‘Malu školu znakovnog jezika’ s radionicama koje približavaju svijet gluhih i gluhoslijepih osoba, njihove načine komunikacije i kulturu. Događaj nudi i iskustvenu radionicu ‘Budi ja’, gdje posjetitelji uz pomoć prevoditelja, poveza za oči, štapa i čepića za uši pokušavaju razumjeti svakodnevnicu gluhoslijepih osoba.

Uz izložbu, predstavljena je nova generacija udžbenika za učenje hrvatskog znakovnog jezika pod nazivom ‘Znakuj i ti!’ i online tečaj za početnu razinu znakovnog jezika.

U Muzeju tijekom izložbe također saznajemo da je Sanja Tarczay, kao predsjednica Svjetske organizacije gluhoslijepih osoba, bila inicijatorica da se rođendan Helen Keller 27. lipnja i službeno proglasi Međunarodnim danom gluhosljepoće. Ističemo ovom prilikom i da se predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković obratio 27. rujna 2024. Općoj raspravi 79. zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku, pri čemu je istaknuo važnost integracije osoba s invaliditetom i istaknuo predanost Republike Hrvatske u pružanju potpore inicijativi priznanja Međunarodnog dana gluhosljepoće.

Izložba će biti otvorena do 24. studenog, a održava pod visokim pokroviteljstvom Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Vlade Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Nastavi čitati

in MREŽA

MOJA PRIČA Matea Videk, predsjednica Udruge Spektar

Objavljeno

/

Na fotografiji se nalazi četiri osobe koje stoje u prostoriji i drže ispred sebe platna s različitim slikama. Lica osoba su zamagljena smeđim pravokutnicima kako bi se zaštitila njihova privatnost. Na platnima su prikazani različiti motivi: plavi otisci ruku, crtež mosta, otisci dlanova u više boja i logo s natpisom “Spektar”. U pozadini je vidljiv zid sa šarenim dekorativnim elementima i tekstom “HRVATSKA”. Ova fotografija može biti zanimljiva ili relevantna jer prikazuje kreativne radove, vjerojatno nastale u nekoj radionici ili edukativnom kontekstu.
Foto: Udruga Spektar

Inkluzivnost nije samo integracija, ona je stvaranje prostora u kojem svi imaju priliku dati svoj maksimum. Zapošljavanje osoba iz spektra autizma korak je prema stvaranju zajednice u kojoj svi, bez obzira na razlike, imaju jednaku priliku za uspjeh i doprinos. Odluke koje danas donosimo oblikuju budućnost, a budućnost inkluzivnosti je ona koju vrijedi graditi, poručila je Matea Videk

Udruga Spektar osnovana je 2020. godine, iako je ideja o njoj rođena ranije. Mirna Carević, današnja potpredsjednica Spektra i Matea, radile su tada u drugim organizacijama civilnog društva u Splitu. Kao edukacijska rehabilitatorica i radna terapeutkinja radile su s brojnom djecom s različitim razvojnim teškoćama. Pritom su pored djece dobro upoznale i njihove roditelje, neke i vrlo blisko.

– U redovitom kontaktu s tim ljudima dobile smo uistinu važan uvid u probleme s kojima se susreću, ali i bolje upoznale zabrinutost i opterećenost s kojima žive zbog nedostatka sustavne podrške. Kako smo se upoznavali i gradili međusobno povjerenje, tako nam je sve više postajalo jasno kako tim ljudima treba podrška koliko i njihovoj djeci, a za koju u postojećem sustavu, nažalost nema resursa ni prostora. Na naše dobronamjerne savjete da moraju voditi računa i o svom zdravlju često su odmahivali rukom uz odgovor kako se zbog mnogobrojnih terapija koje žele osigurati svojoj djeci ionako nalaze u nezavidnoj financijskoj situaciji.

Tu se između Mirne i mene dogodio ‘klik’. Odlučile smo pokrenuti udrugu koja će osim skrbi za djecu ponuditi i podršku njihovim roditeljima. Iako je tada izgledalo naivno i neizvedivo, znale smo da terapije koje ćemo u našoj udruzi pružati nikada neće biti naplaćivane. I tu su stvari uzele zamaha i podrška je počela stizati sa svih strana. Podržali su nas zaista brojni, a roditelji djece s kojima smo radile posebno. Nimalo ne pretjerujem kada kažem da bez njih ne bi bilo Spektra i zato smo posebno ustrajne u nastojanju da izgradimo mjesto koje je prvenstveno njihovo, pa tek onda naše – priča Matea.

‘Spektar’ trenutno broji 200 članova, no taj broj kontinuirano raste, baš kao i broj zaposlenika.  Stručni tim čine logopedinja, 3 radne terapeutkinje koje rade I senzornu terapiju te dvije edukacijske rehabilitatorice.

– Spektar prvenstveno djeluje u području socijalne djelatnosti u okviru koje pruža niz usluga. U prethodnoj godini u ovom su se polju dogodile velike promjene. Moram istaknuti kako smo se, zahvaljujući odgovornom pristupu kojeg njegujemo od početka i naglasku na poštivanje pravila i visokih standarda, u njima jako dobro snašli, pa smo bez većih poteškoća postali licencirani pružatelji socijalnih usluga namijenjenih različitim ciljanim skupinama. U tom je smislu prošla godina za nas bila jako uspješna jer smo nakon licenciranja s resornim ministarstvom ugovorili uslugu rane razvojne podrške te stručne procjene koje su namijenjene djeci, a naknadno i uslugu osobne asistencije koja je namijenjena osobama s najtežim invaliditetima. U narednom periodu nas isto tako očekuje naporan rad na ugovaranju drugih socijalnih usluga kako bismo svojim korisnicima mogli ponuditi što kompletniju uslugu.

Trenutno u provedbi imamo nekoliko projekata, a ovih dana zaprimamo i pozitivne ocjene projektnih prijedloga na kojima smo u zadnje vrijeme radili.

Iako se ne radi o projektu, posebno nas raduje što smo 1. srpnja započeli s institucionalnom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koja će značajno unaprijediti naš rad i omogućiti nam još bolju podršku našim korisnicima.

Jedan od ključnih je trogodišnji program Ministarstva zdravstva ‘Spektar zajedništva’. Ovaj program je od izuzetne važnosti jer podržava testiranje djece s teškoćama u razvoju, pruža psihosocijalnu podršku njima i njihovim obiteljima, te organizira niz predavanja za stručnjake i suradnike. Kroz ovaj program radimo na unaprjeđenju zaštite i razvoja djece s teškoćama, što je neprocjenjivo za njihove obitelji.

Što se tiče provedenih projekata, moram istaknuti inkluzivne sportske radionice, koje smo provodili u okviru projekta financiranog od Ministarstva turizma i sporta. Radionice su bile izuzetno uspješne i dobro prihvaćene, te su omogućile djeci s teškoćama da se aktivno uključe u sportske aktivnosti, što doprinosi njihovom fizičkom i emocionalnom razvoju. Već planiramo slične aktivnosti i veselimo se reći kako ćemo ih zasigurno opet ponuditi u budućnosti.

Zahvaljujući podršci korporativnog sektora, koju smo primili u okviru projekta ‘Spektar filantropije’, uspjeli smo osigurati plaće za dio naših djelatnika za naredne dvije godine, što nam omogućuje pružanje besplatnih terapija i usluga te smanjuje ekonomski stres roditelja. Suradnja s tvrtkama koje prepoznaju važnost filantropije u poslovanju pokazuje kako korporativni sektor može direktno doprinijeti zajednici i podržati naše ciljeve. Naš cilj je poticanje društveno odgovornog ponašanja koje koristi pojedincima i zajednici. Svakim projektom i suradnjom nastojimo mijenjati društvo na bolje i trudimo se da djeca s teškoćama i njihove obitelji dobiju podršku koja im je potrebna za što kvalitetniji život – pojasnila je Matea.

Kao predsjednica udruge, suočava se s raznim izazovima, no istovremeno je inspirira podrška koju primaju od brojnih donatora i partnera. Jedan od glavnih izazova od prvog je dana osiguranje stabilnog i dugotrajnog financiranja, jer se potrebe korisnika kontinuirano povećavaju, dok su resursi ograničeni. Unatoč tome, ovo je i prilika da budu kreativni i proaktivni u pronalaženju rješenja.

– Udruga ima sreću što je podržana zajednicom donatora koji prepoznaju i cijene naš rad. Ova podrška nam je ključna jer nam omogućava da se fokusiramo na dugoročnije strategije financiranja, što nam daje sigurnost i omogućava stabilnost poslovanja. Isto tako, ovakva podrška nije samo financijska injekcija; ona predstavlja i povjerenje koje su naši partneri ukazali udruzi, te tako dodatno motivirali naš tim da se s entuzijazmom suočava s izazovima.

Želim se posebno zahvaliti gospodinu Daliboru Dekoviću i njegovoj supruzi Ivani za nevjerojatnu podršku koju pružaju Spektru od samih početaka. Osim što su najzaslužniji za to što danas djelujemo u ovako adekvatnom prostoru opremljenom najnovijom opremom koja nam omogućava da našim članovima pružimo usluge na najvišoj razini, njihova pomoć je bila ključna u svim presudnim trenucima, posebno onda kada smo se suočavali s izazovima.

Njihova predanost našem radu ogleda se u različitim akcijama prikupljanja sredstava koje su proteklih godina organizirali. Nedavni primjer njihove inicijative uključuje akciju koju je gospodin Deković pokrenuo među svojim suradnicima. U manje od tri dana prikupili su sredstva za kupovinu skupocjenog digitalnog logopedskog seta.

U ime udruge, zaposlenika i svih naših članova, želim izraziti iskrenu zahvalnost obitelji Deković. Njihova kontinuirana podrška omogućava nam da nastavimo s našim radom, pružamo kvalitetne usluge i učinimo značajan utjecaj na živote onih kojima služimo. Bez njihove pomoći, ne bismo bili tu gdje smo danas, i to zaslužuje posebno priznanje.

S ovakvom podrškom imamo priliku nadvladati trenutne izazove i dodatno proširiti raspon i kvalitetu usluga koje pružamo našim korisnicima. Naš cilj ostaje jasan: osigurati što kvalitetniju podršku našim korisnicima i nastaviti graditi mrežu društvene solidarnosti koja će trajati – kategorična je Matea.

Jedan od najvećih problema s kojima se članovi u županiji suočavaju je manjak mogućnosti za odrasle osobe s invaliditetom koje, osim usluge osobne asistencije, imaju na raspolaganju vrlo malo usluga, aktivnosti ili poslova u kojima bi mogli sudjelovati. Također, pitanje boravka za odrasle osobe s invaliditetom predstavlja značajan izazov jer Grad Split trenutno nema adekvatno rješenje za tu potrebu.

– Osim izazova odraslih osoba s invaliditetom, veliki problem u našoj županiji je i nedostatak podrške za mlade koji nakon završetka školovanja u centrima za odgoj i obrazovanje ostaju bez daljnjih opcija. Takvi mladi često ne pronalaze daljnje aktivnosti, podršku, ili zapošljavanje, što otežava njihovu integraciju u društvo.

Ovi problemi, uz pitanje nedostatka boravka za odrasle osobe s invaliditetom, zahtijevaju dugoročna rješenja koja su uključiva i prilagođena različitim potrebama naših članova. Grad Split još uvijek nije ponudio sustavna rješenja za mnoge od tih izazova, no zajedno ulažemo napore kako bismo zajednički poboljšali situaciju. Trenutno smo posvećeni razvoju planova za stambeno zbrinjavanje osoba s invaliditetom koje ne mogu živjeti samostalno. Smatramo da je ovo pitanje ključno za unapređenje kvalitete života naših članova i osiguranje njihove stabilnosti i sigurnosti.

Pružanje podrške ovim grupama zahtijeva dugoročne strategije i značajna financijska sredstva. Srećom, već uživamo podršku brojnih donatora. Naš je cilj omogućiti našim članovima da ostvare sve svoje potencijale u okruženju koje ih podržava, uključuje i osnažuje – navodi Videk.

Nedavno su zaposlili  mladu ženu s autizmom.

– Veseli me istaknuti kako je Marija s nama već nekoliko mjeseci. Njeno zapošljavanje je donijelo novu dimenziju našoj radnoj zajednici. Ona radi kao pomoćna administratorica i već je svojim trudom i sposobnostima pridonijela pozitivnoj atmosferi i povećanju učinkovitosti u našem timu. Ovaj korak odražava našu predanost socijalnoj inkluziji, uvažavanju različitosti i pružanju prilika osobama s invaliditetom.

Što se tiče budućih zapošljavanja, uvijek tražimo načine za proširenje našeg tima, uzimajući u obzir potrebe i resurse. Zbog velikodušne podrške donatora, nadamo se da ćemo uskoro imati priliku otvoriti nova radna mjesta. Naš je cilj dugoročno osigurati financiranje za sve pozicije kako bismo nastavili stvarati poticajno i raznoliko radno okruženje koje doprinosi kvaliteti usluga i rastu naše organizacije – kaže Matea.

– U narednom periodu, aktivnosti naše udruge bit će usmjerene na nekoliko ključnih područja s ciljem unapređenja usluga i podrške našim članovima. Prvo, trenutačno smo posebno fokusirani na povećanje broja djece koje možemo obuhvatiti našim uslugama, jer je broj onih koji su trenutno na čekanju zaista velik. Kako bismo ostvarili ovaj cilj, planiramo započeti pregovore s različitim dionicima našeg društva, uključujući Ministarstvo i lokalne samouprave. Vjerujem da ćemo uskoro moći povećati naše kapacitete i osigurati da više djece dobije potrebnu podršku.

Također, opet ću napomenuti kako smo svjesni izazova u vezi sa stambenim zbrinjavanjem osoba s invaliditetom, kao što sam navela u prethodnom pitanju. Radimo na razvoju planova koji će omogućiti dugoročna rješenja i podršku našim članovima i drugim osobama u nepovoljnom položaju koje nemaju daljnje opcije nakon školovanja – kaže predsjednica i ističe da je vizija stvoriti inkluzivno okruženje u kojem svaka osoba s teškoćama ima mogućnost sudjelovati u društvu, razvijati svoje potencijale i imati podršku koja joj je potrebna. Uz podršku kakvu su do sada imali i koja raste iz dana u dan, vjeruju da će ostvariti ove ciljeve i značajno unaprijediti kvalitetu života osoba s invaliditetom na širem splitskom području.

– Poruka za kraj je inspirirana našim iskustvom s Marijom, našom kolegicom koja, kao osoba s autizmom, donosi neprocjenjivu vrijednost našem timu. U današnjem svijetu rada, u kojem težimo izgradnji inkluzivnog i pravednog društva, ključno je prepoznati potencijal koji osobe s poremećajem iz spektra autizma mogu donijeti. Zapošljavanje ovih pojedinaca ne predstavlja samo moralnu odgovornost, već i priliku koja može obogatiti našu radnu sredinu.

Marija, poput mnogih drugih osoba s autizmom, posjeduje izvanredne vještine, uključujući iznimnu pažnju prema detaljima, preciznost i sposobnost fokusiranja na složene zadatke. Njen jedinstveni način razmišljanja donosi inovativne ideje i rješenja koja obogaćuju naše radno okruženje. Otvaranjem vrata zapošljavanju osoba iz spektra autizma, ne samo da potičemo raznolikost, već i jačamo timsku suradnju i kreativnost.

Inkluzivnost nije samo integracija, ona je stvaranje prostora u kojem svi imaju priliku dati svoj maksimum. Zapošljavanje osoba iz spektra autizma korak je prema stvaranju zajednice u kojoj svi, bez obzira na razlike, imaju jednaku priliku za uspjeh i doprinos. Odluke koje danas donosimo oblikuju budućnost, a budućnost inkluzivnosti je ona koju vrijedi graditi – poručila je Matea Videk.

Nastavi čitati

U trendu