Poruka svim osobama s invaliditetom je da nikad ne odustanu boriti se za svoja prava i mjesto u društvu. Mi smo posebni ljudi i imamo svrhu rušiti utvrde u ljudskim glavama da postoji različitost među nama, ali da je svaki čovjek vrijedan poštovanja, kaže Ana
Ana je rođena 19. prosinca 1968. godine u Kopanicama, mjestu u Bosni i Hercegovini. U šestoj godini života primila je cjepivo protiv dječje paralize i time se za nju sve promijenilo.
– Sutradan sam dobila temperaturu tako da sam nakon nekoliko dana završila u bolnici.
Nakon tri mjeseca boravka u bolnici u Sarajevu, nije im bilo jasno što mi je i prebačena sam na Šalatu u Zagreb. Sjećam se da sam zapravo bila pokusni kunić u bolnici jer su me liječili od svega i svačega i nisu znali moju dijagnozu.
Nakon šest mjeseci boravka u bolnici moje stanje se pogoršalo jer sam krivo liječena i otpuštena sam iz bolnice s dijagnozom dječje paralize. Mojim roditeljima su tada rekli da neću živjeti duže od 20 godina – govori nam Ana. U ranom je djetinjstvu, kaže nam, bila izrugivana, djeca su se smijala njenom izgledu.
– Nisam išla kao dijete u školu jer mi je to socijalna radnica onemogućila. Odlučila je da ja nisam sposobna za redovnu školu bez da me je slala na vještačenje.
U svom životu sam se jako teško nosila sa svojim invaliditetom do jednog razdoblja kad sam odlučila da ću svoj život živjeti najbolje što mogu. Vjerovala sam da mi je Bog dao život i svrhu koju trebam ispuniti ovdje na zemlji – svjedoči Ana. Kasnije se ipak školovala u Zagrebu gdje je bila jako dobro prihvaćena od profesora i bili su joj velika podrška.
– Naravno da sam naišla na prepreke jer su ponovo pojedinci htjeli zaustaviti moju svrhu. Najveći izazov mi je bio odseliti u Zagreb i započeti novi život. Ali Bog se pobrinuo za mene i nije me nikad ostavio samu – kaže Ana.
Ana je do sada radila na više projekata u suradnji s udrugama koje pomažu osobama s invaliditetom.
– Sudjelovala sam na projektu ‘Uši širom otvorene’ Centra Slava Raškaj gdje sam radila kao strukovni trener. Ravnopravno sa svim ostalim kolegama i kolegicama koji nisu imali invaliditet. Sve što sam radila, radila sam preko ugovora o djelu ili na ‘crno’ jer me nitko nije htio zaposliti unatoč mom znanju i iskustvu – kaže razočarana Ana i dodaje: -Diskriminacije sam doživljavala kroz cijeli život, gdje god da sam tražila posao, a i privatno sam uvijek morala dokazivati da mogu odraditi nekakav posao – kaže Ana.
Ni po pitanju ostvarivanja prava ništa nije išlo bez borbe. – Iskustvo s ostvarivanjem prava na temelju invaliditeta mi je prestrašno. Nikad nisam mogla ostvariti svoja legitimna prava kao osoba s invaliditetom, a s druge strane, nisam mogla dobiti posao unatoč mojoj upornosti i želji da završim škole, steknem obrazovanje za koje mogu dobiti posao – i kako onda ići naprijed pita se Ana i dodaje da je najveća žalost je što su mnogi ljudi ‘invalidi’ u svojim ograničenim glavama.
– Imaju predrasude o osobama s invaliditetom prije nego ih upoznaju i pruže im priliku za zapošljavanjem. Nakon duge borbe dokazivanja invaliditeta, ostvarila sam minimalne naknade unatoč mojem velikom tjelesnom oštećenju – nepravdu je Ana okusila sa svih strana.
– Poruka svim osobama s invaliditetom je da nikad ne odustanu boriti se za svoja prava i mjesto u društvu. Mi smo posebni ljudi i imamo svrhu rušiti utvrde u ljudskim glavama da postoji različitost među nama, ali da je svaki čovjek vrijedan poštovanja.
Sve što mi izgleda kao prepreka, ja iskoristim kao vjetar u leđa da idem naprijed.
Hvala Bogu za njegovu snagu i milost koja je mene učinila jakom ženom. Ako sam ja sve ovo mogla preživjeti i dokazati svoju vrijednost, može svaka osoba s invaliditetom – zaključuje Ana svoju priču.
Anita Blažinović
