Jadranka Blagus osnivačica je i predsjednica najtrofejnijeg parastolnoteniskog kluba u Hrvatskoj – PSTK URIHO – koji je nedavno osvojio 21. naslov državnog prvaka, a Jadranka je tom uspjehu pridonijela osvojivši zlato

Poslušaj članak

Nakon što su 21. put osvojili naslov prvaka Hrvatske, stolnotenisači PSTK URIHO bili su na primanju kod predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića na što su u klubu izrazito ponosni.       

Svojim radom i trudom stolnotenisači URIHO-a pišu povijest ovog sporta, a Jadranka Blagus jedan je od glavnih razloga zašto je tome tako.

– Osnivačica sam i predsjednica jednog od najuspješnijih klubova u povijesti parastolnog tenisa u Hrvatskoj – PSTK URIHO, parasportskog društva URIHO i još mnogih drugih na čije sam uspjehe jako ponosna. Zajedno smo ostvarili puno velikih rezultata, a vjerujem da nas puno njih još čeka – ističe Blagus.

U klubu trenira puno mladih perspektivnih parastolnotenisača, a među njima i paraolimpijci Helena Dretar Karić, Tomislav Špalj i Nino Baša. 

– Helenu znam od početka njene sportske karijere. Divna je žena i sportašica; žena, majka, kraljica – kaže Jadranka koja je ponosna što klub predstavljaju igrači svjetske klase.

Jadrankin sportski put počeo je davno, a sada je jedno od zaštitnih lica zagrebačkog parastolnog tenisa. Danas obnaša funkciju dopredsjednice Hrvatskog parastolnoteniskog saveza, predsjednice Zagrebačkog parastolnoteniskog saveza, a također je i članica Izvršnog odbora Zagrebačkog parasportskog saveza.

U svojoj blistavoj stolnoteniskoj karijeri, Blagus je osvojila mnoštvo medalja i priznanja.

– Dobitnica sam nagrade Grada Zagreba za životno djelo, Zlatnog reketa i dobitnica preko tristotinjak medalja i priznanja. Bila sam hrvatska reprezentativka u parastolnom tenisu, sudjelovala na dva Europska prvenstva. Sve su mi nagrade drage, a posebno priznanje Grada Zagreba i priznanje ‘Milka Milinković’ Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Veliku ulogu Jadranka, osim u sportskoj povijesti URIHO-a i parasporta u Zagrebu općenito, ima i u samoj ustanovi URIHO.

– U ustanovi URIHO radim preko 40 godina, čini mi se da su te godine brzo, prebrzo prošle. Zaposlila sam se kao radnica na stroju i radila na normu. Svojim zalaganjem i radom, nakon par godina, a na prijedlog bivšeg ravnatelja, postala sam direktorica, vodila sam samostalno ‘Ivančicu’. Svoj radni vijek najviše ću pamtiti po obiteljskoj sredini i puno prijatelja.

Osim što je bila na rukovodećoj poziciji u odjelu ‘Ivančica’, gdje osobe s invaliditetom svojim rukama rade na daleko poznate Urihove proizvode, Blagus je obnašala i druge funkcije – bila je predsjednica Radničkog vijeća, povjerenica za dostojanstvo radnika te usto i predsjednica jednog od Urihovih sindikata.

Ova žena sportskog srca i vedrog duha ne razmišlja o odlasku u mirovinu.

– Ne mislim tako skoro u mirovinu, a i kada odem iz URIHO-a, to neće imati nikakve veze s mojim odlaskom iz PSTK URIHO, pošto je klub registrirana udruga za sebe, i kao takva nema veze s Ustanovom osim što nas povezuje isti naziv. Dakle, ostajem u sportu, i u URIHO-u, sve dok me zdravlje posluži – zaključuje Blagus.

Lik i djelo Jadranke Blagus već je ušlo u legendu, kako Ustanove, tako i PSTK URIHO. Vjerujemo kako je ispred ove divne žene još puno poslovnih i sportskih uspjeha.

Osim u poslovnom svijetu, Sven bi volio da njegova budućnost bude i u sportu, koji mu je pomogao čak i u teškim trenucima u životu

Poslušaj članak

Svakoj osobi zaposlenje daje osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Zahvaljujući projektu Poslovnog dnevnika ‘Iskustvo zlata vrijedi’, pred 26-godišnjim Svenom Šimunovićem, apsolventom na diplomskom studiju pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, našla se prilika da se nakon obavljene prakse u Hrvatskom telekomu ravnopravno uključi na tržište rada.

Simpatičan i skroman, Sven je osoba s cerebralnom paralizom, ali na putu ostvarivanja planova za njega ne postoji nikakva prepreka.

– Praksa u Hrvatskom telekomu za mene je bila pozitivno iskustvo. To je jedna uvertira prije izlaska na tržište rada. Praksa je trajala četiri tjedna, a odvijala se u dvije faze – u srpnju i listopadu. Bio sam dio tima ljudskih resursa, što je na neki način i dio moje struke jer se pedagogija preklapa s ljudskim resursima, odnosno potreban je i pedagoški aspekt. Moj rad se temeljio na pripremi za HT Olimpijadu, godišnji sportski susret zaposlenika kompanije. S obzirom na to da je zaposleno dosta osoba s invaliditetom, kompanija je odlučila uvesti paraolimpijski program te sam osmišljavao program za paraolimpijski susret. Sudjelovao sam i u kreiranju meet upova, odnosno radionica za zaposlenike – ispričao je Sven.

Tijekom četverotjedne prakse Svenu se posebno svidjela radna atmosfera.

– Kad sam vidio koje kompanije sudjeluju na natječaju Poslovnog dnevnika, moja potajna želja bio je Hrvatski telekom jer je otvoren prema zaposlenicima s invaliditetom. Od samog početka imao sam veliku dobrodošlicu kolektiva, jako sam dobro prihvaćen, a svojim angažmanom sam dodatno produbio dobre odnose. Upoznao sam nove ljude s kojima ću, nadam se, nastaviti suradnju – rekao je Sven.

U planu je već nastavak suradnje s Hrvatskim telekomom kroz nove radionice za zaposlenike, što za Svena predstavlja još jedan izazov.

Naglasio je kako mu je bilo dragocjeno iskustvo upoznavanja funkcioniranja jedne velike kompanije tijekom sudjelovanja na sastancima njezinih raznih odjela. Uvjeren je da će praksa u Hrvatskom telekomu biti od velike pomoći u daljnjem životu i radu, a svoju budućnost vidi i u jednoj takvoj kompaniji.

– Iskustvo u velikoj kompaniji kao što je Hrvatski telekom dobro će doći u životopisu. Smatram da će se lakše otvoriti vrata tržišta rada jer je već netko čuo za osobu s takvim iskustvom – objasnio je Sven.

Smatra kako je važno da poslodavci u velikim kompanijama pruže mogućnost zaposlenja osobama s invaliditetom.

– Osobe s invaliditetom mogu jako puno doprinijeti zajednici u svim sferama života, pa i u poslovnom svijetu. Bez obzira na teškoće, svi imamo sposobnosti koje nas na neki način krase. Poslodavci to trebaju prihvatiti, a pozitivnim primjerima daje se poticaj i drugim osobama s invaliditetom da se hrabrije uključe na tržište rada. Tako se stvara društvo jednakih mogućnosti – pojasnio je Sven.

Kao osoba s invaliditetom, zadovoljan je što je i u studentskom poslu imao pozitivno iskustvo s poslodavcem.

– Moj studentski posao bio je u jednoj humanitarnoj organizaciji, gdje su razumjeli moje mogućnosti i potrebe. Nažalost, nisu iskustva svih osoba s invaliditetom pozitivna. Negdje se još uvijek primijeti diskriminacija od strane poslodavaca prema osobama s invaliditetom. Tako da još uvijek postoji puno prostora za napredak – upozorio je Sven.

Naglasio je da svi trebaju biti svjesni kako invaliditet nije identitet.

– To je dio nas, ali ne treba biti nešto što će spriječiti ostvarenje cilja. Zaposlenik pomaže poslodavcu da ostvari svoj cilj, a i zaposlenik svojim radom ostvaruje poslovne i životne ciljeve. Trebaju se gledati kvalitete i mogućnosti osobe, ali i teškoće – u smislu da se na neki način doskoči tim teškoćama te da se na što bolji način riješe određene prepreke – poručio je Sven.

Osim u poslovnom svijetu, Sven bi volio da njegova budućnost bude i u sportu, koji mu je pomogao čak i u teškim trenucima u životu.

– Od 2021. godine bavim se paraatletikom, odnosno bacanjem ćunja i kugle, u čemu sam osvojio pojedinačne i ekipne nagrade. Odnedavno se bavim boćanjem. U paraatletici sam član Atletskog kluba Agram, a u boćanju član PBK DDZ ‘Željko Klepač’ – URIHO. Volio bih se nastaviti baviti sportom koliko uz posao budem imao vremena – otkrio je svoje planove Sven.

Poručio je da svatko treba slijediti svoje snove.

Osnažena vjerom i riječima svećenika kojega je sve češće slušala, osjećala je veliku potrebu da se vrati kući

Poslušaj članak

Željka Vukojević odrasla je u Kaštelima, kao dijete radišnih i pobožnih ljudi te već u ranoj životnoj dobi stječe zdrave navike. Od malih nogu imala je jasnu viziju i želju za samostalnošću, s jasnom potrebom da svojim rukama zarađuje za život.

Nakon završetka ekonomske škole, sa samo 17 godina, započinje svoj profesionalni put kao knjigovotkinja te brzo napreduje u svom poslu.

Budući da je oduvijek nesebično pomagala svima oko sebe, nije joj bilo strano odraditi posao i bez ikakve naknade. No, u životu nije uvijek onako kako bismo htjeli, koliko god bili dobri u poslu. Zbog ondašnjih ekonomskih prilika u Hrvatskoj, tadašnja šefica joj nije mogla platiti više od 2000 kuna mjesečno.  

Kada je napunila 27 godina, preko poznanika odlazi u Sinj, gdje pomaže u sadnji i prodaji cvijeća potrebitoj obitelji koja se bavila tim poslom. Posao je bio samo sezonski pa se Željka nakon nekoliko mjeseci vraća se u Kaštela. A onda teška srca ostavlja roditelje i mlađu sestru i odlazi u Njemačku trbuhom za kruhom.

Prvih nekoliko mjeseci u Njemačkoj bilo joj je lijepo. Brzo se snašla. Pronašla je stan i stalni posao u ugostiteljstvu. Što je više upoznavala Nijemce, to su joj se manje sviđali. Po prirodi snalažljiva i veoma inteligentna, Željka je brzo pohvatala konce posla u tuđoj zemlji. Kako je na tamošnje radno mjesto došla preko preporuke, htjela se dokazati. No to je jako smetalo onima koji nisu radili jer bi se tako otkrio njihov nerad.

Mnogi su na tom poslu imali krivu percepciju o Željki – da je šefova mezimica – pa je počela proživljavati mobing.

Ipak, najviše od svega patila je za svojom obitelji i domovinom.  

– Najviše su mi nedostajali moji roditelji, sestra i prijatelji, ali morala sam živjeti i raditi u Njemačkoj kako bih im pomogla – priča nam Željka.

Najteže joj je bilo za blagdane jer ih je morala sve odraditi, dok je s druge strane bila sama u nepoznatoj zemlji, među nepoznatim ljudima.

Željkina sestra Ivana svoju je 14 godina stariju sestru gledala kao heroinu i zaštitnicu. Teško je prihvaćala činjenicu da joj nije blizu, nego tamo negdje u tuđini, tisućama kilometara daleko.

– Kada je odlazila na sezone znala sam da ću je viđati jer je često dolazila kući za vikend. Međutim, kada je otišla u Njemačku bilo mi je jako teško i nisam znala kada i hoće li se vratiti. Popustila sam u školi jer me jako potresao njezin odlazak. Kada je otišla, izgubila sam životni oslonac i najbolju prijateljicu. Njezin odlazak u meni je stvorio veliku prazninu – prepričava nam Ivana.

Najteži događaj za Željku u pet godina boravka u Njemačkoj bio je nemogućnost dolaska na sestrinu krizmu jer joj nadređeni nisu htjeli dati slobodno.

U Željki se tijekom godina, zbog čežnje za domom, stvorila praznina koju ništa nije moglo popuniti, ali ostalo je jedno – klica vjere koja joj je pokazivala smjer i onda kada nije znala kojim putem u životu krenuti.

Jednom prilikom kada se vozila vlakom, upoznala je Hrvata koji je kao i ona radio u Njemačkoj. Kroz razgovor s njim otkrila je nešto više o svećeniku Tomislavu Ivančiću čije su joj propovijedi hranile dušu i dane činile vedrijima.

Osnažena vjerom i riječima svećenika kojega je sve češće slušala, osjećala je veliku potrebu da se vrati kući. Tog dana na poslu je pričala s kolegama o tome što bi napravili kada bi dobili na lotu, Željka je odmah rekla da bi se s tim novcima vratila doma.

Poslije par dana probiranja u svojoj nutrini, shvatila je da joj ne treba hrpa novaca da se vrati, nego da to može učiniti i bez toga. I sutra je već bila u avionu za Hrvatsku.

Iako su joj svi govorili kako u domovini neće imati od čega živjeti, Željka se vratila u Hrvatsku. A kako to obično biva, Bog joj je providio novce u vidu zakašnjelih plaća od prijašnjeg posla.

Neko je vrijeme provela u Kaštelima, a potom u potrazi za poslom dolazi u Zagreb. Ovdje u rekordnom roku pronalazi stan i posao, ali i novu duhovnu obitelj u Zajednici Srce Isusovo.

Tu je, osim nove obitelji, susrela i svog sadašnjeg muža s kojim je u sretnom braku od prošle godine. Zajedničkim snagama nova obitelj gradi život ispunjen ljubavlju i podrškom.