Cilj Udruge Feniks je razviti i provoditi projekte koji unapređuju mentalno zdravlje i kvalitetu života osoba s mentalnim teškoćama u Splitsko-dalmatinskoj županiji
Poslušaj članak
Kada i s kojim ciljem je osnovana Udruga Feniks Split?
– Udruga Feniks Split, odnosno Udruga za promicanje mentalnog zdravlja, osnovana je 2020. godine kao humanitarna i neprofitna organizacija. Iza osnutka stoji grupa osoba s vlastitim iskustvom mentalnih teškoća, koja je prepoznala nedostatke u postojećem sustavu podrške. Cilj nam je bio razviti i provoditi projekte koji unapređuju mentalno zdravlje i kvalitetu života osoba s mentalnim teškoćama u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
No, naša priča počinje još 2013. godine, kada smo djelovali kao neformalna inicijativa – organizirali smo prve grupe uzajamne podrške, javne akcije i prikazivali filmove o inovativnim pristupima mentalnom zdravlju. Prije pet godina, nas sedam odlučilo je formalizirati svoj rad i registrirati udrugu kako bismo mogli profesionalnije djelovati. Uskoro slavimo pet godina postojanja, i s ponosom možemo reći da smo napravili značajne pomake, posebice u promjeni percepcije osoba s mentalnim teškoćama.
Koje su glavne aktivnosti i programi koje provodite?
– Kroz sve godine rada proveli smo brojne besplatne aktivnosti za osobe s mentalnim teškoćama i njihove obitelji – s dijagnozom ili bez nje, s iskustvom hospitalizacije ili bez. Iako još uvijek nemamo vlastiti prostor, kontinuirano organiziramo grupe uzajamne podrške, treninge socijalnih vještina, predavanja, filmske večeri i javne tribine, druženja kroz Večeri društvenih igara (zahvaljujući Longfield pubu), Festival mentalnog zdravlja ‘DAN za MENTALNI PredaH’ – povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja
Organizirali smo i 12 javnih akcija, među kojima su humanitarne akcije, buvljaci, zagovaračke i volonterske inicijative poput akcije ‘(Mo)Mentalna čistka’, kao i simbolična podjela sukulenata na Dan prevencije suicida.
Također, kroz naš blog ‘S naše strane kauča’, naši članovi iskreno dijele osobna iskustva s anksioznošću, psihozom, depresijom, manijom i drugim stanjima – s ciljem razbijanja stigme i stvaranja mosta razumijevanja između ‘normalnih’ i ‘ludih’.
Koje projekte trenutno provodite?
– Trenutno provodimo dva važna programa.
‘Zasučimo rukave za mentalno zdravlje’ – trogodišnji program podržan od Ministarstva rada, Grada Splita i Županije, koji uključuje razne psiho-socijalne radionice, edukacije, kreativne aktivnosti i grupe podrške. Partneri su nam Obiteljski centar Split i Udruga Permakultura Dalmacija.
‘Puna mi je kapa!’ – projekt psihosocijalne podrške studentima Sveučilišta u Splitu, koji se fokusira na destigmatizaciju i pružanje sigurnog prostora mladima. Održavamo radionice, žive knjižnice, savjetovanja i volonterske akcije. Projekt financira HBOR i Zaklada Solidarna.
Kako se zainteresirani mogu uključiti u rad udruge ili postati članovi?
Većinu aktivnosti moguće je posjetiti bez najave, a sve informacije objavljujemo na našim društvenim mrežama.
Koje su mogućnosti volontiranja i trebaju li posebne kvalifikacije?
– Volontirati se može na različite načine – u organizaciji javnih akcija, vođenju društvenih mreža, promociji aktivnosti, ili jednostavno kao podrška na događanjima. Nisu potrebne posebne kvalifikacije – dovoljno je malo vremena i volje. Svi zainteresirani mogu ispuniti upitnik za volontere na web stranici: https://udrugafenikssplit.com/upitnik-za-volontere.
Kako financirate projekte i kako građani mogu podržati vaš rad?
– Najveći dio financiranja dolazi iz nacionalnih i lokalnih natječaja. Međutim, ti izvori ne pokrivaju sve potrebe, pa se velik dio aktivnosti provodi volonterski – uključujući deset terapeuta u edukaciji koji besplatno pomažu našim članovima. Donacije građana i poslovnog sektora (poput Kauflanda i Studenca) također su nam iznimno važne. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva ove nam je godine dala vjetar u leđa odobrivši nam financijska sredstva za Institucionalnu podršku stabilizaciji i/ili razvoju udruga u području demokratizacije i društvenog razvoja koja će nam omogućiti ulaganje u ljudske potencijale, unaprijediti naš organizacijski razvoj, doprinijeti financijskoj održivosti naše udruge ali, zaista nam je potrebno puno više sredstava nego ih trenutno imamo.
– Grupe uzajamne podrške – petkom u MKC, od 19 do 21 sat, zatim Večeri društvenih igara – utorkom u Longfield pubu, od 19 do21 sat. Tu je i besplatna individualna psihoterapija za članove, kao i trening socijalnih vještina, rekreacija na svježem zraku – četvrtkom na Marjanu, zatim psihoedukativne radionice za studente koje su održane kroz veljaču/ožujak na Filozofskom fakultetu i radno-okupacijske radionice u OŠ Skalice – u suradnji s Permakulturom Dalmacija.
Kako surađujete s drugim organizacijama i institucijama?
– Naša snaga leži u zajedništvu – aktivno surađujemo s brojnim lokalnim i nacionalnim organizacijama, institucijama i školama. Multimedijalni kulturni centar nam ustupa prostor, a Help, Most, Info Zona i Liga za prevenciju ovisnosti podržavaju nas od početka. Također, s KBC-om Split imamo odličnu suradnju, kao i s centrima za socijalnu skrb i drugim udrugama.
Članovi smo SUMEZ-a – nacionalnog saveza udruga za mentalno zdravlje. Uspješno gradimo mrežu suradnika koji dijele našu viziju – da mentalno zdravlje postane dostupno, razumljivo i prihvaćeno svima.
Na koji način udruga pruža podršku obiteljima i prijateljima osoba s mentalnim teškoćama?
– Obitelji i prijatelji osoba s mentalnim teškoćama obraćaju nam se pisanim i telefonskim putem kad trebaju savjet, preporuku dobrih stručnjaka ili podršku za svoje voljene, ali često pritom zaborave na sebe, te ih nastojimo usmjeriti da je važno da i oni potraže i dobiju adekvatnu podršku. Dobro došli su na dio naših aktivnosti poput edukacija, javnih akcija, festivala, rekreacije, radionica i radno-okupacijskih aktivnosti i slično. Ponekad dođu sa svojim bližnjima i na naše grupe uzajamne podrške, no za dugoročnu i baš za njih skrojenu podršku ih upućujemo kolegama iz Udruge obitelji osoba s duševnim smetnjama Lica duše, koji su se specijalizirali baš za takav vid podrške.
Koji su najveći izazovi s kojima se udruga susreće u svom radu i kako ih prevladavate?
– Slično kao i druge udruge borimo se s nedostatkom kontinuiranog i adekvatnog financiranja. Udruga se u svom radu oslanja na projektno financiranje i donacije građana i poslovnog sektora. No to nije dovoljno za stvarni trošak plaća za naš radni tim i stručne suradnike. Taj izazov zasad nadvladavamo zahvaljujući velikom entuzijazmu i iznimnom trudu naše 3 zaposlenice, ali i velikom angažmanu brojnih volontera (197 volontera i 9884 volonterska sata u 2024. godini).
Bojimo se da to zaista nije dugoročno održivo.
Veliki nam je problem od osnutka nedostatak vlastitog prostora za rad, što znatno otežava provođenje aktivnosti i traži izniman dodatni angažman našeg malog radnog tima. Zahvalni smo svim suradnicima koji su nam od osnutka posudili svoje prostore za naše aktivnosti, no zaista je vrijeme da se negdje skućimo i da naši članovi dobiju trajni prostor.
Također, svakodnevno se naš radni tim, kao i naši članovi i korisnici, moraju suočavati s još uvijek prisutnom velikom stigmom i predrasudama prema osobama s mentalnim oboljenjima u društvu. Na tome radimo upravo i kroz ovakve intervjue, stoga hvala na ovoj prilici.
Koji su ključni izazovi s kojima se suočavaju korisnici udruge?
– Socijalna izolacija i odbačenost u društvu radi velike stigme i predrasuda vezanih uz osobe s mentalnim teškoćama i s tim vezane dodatne prepreke i diskriminacija u pristupu obrazovanju i tržištu rada. Također nedostatak prevencije i adekvatne podrške prije nego dođe do pogoršanja i pojave bolesti, posebice besplatnih psihoterapijskih i psiholoških usluga, jer su unutar sustava nedostatne za potrebe korisnika te su redovi čekanja dugački. Dominantan biomedicinski model i farmakoterapijski tretman osoba s mentalnim oboljenjima, bez komplementarne socijalne, psihološke, socio-pedagoške, radno-terapijske, psihoterapijske i ine podrške koja bi bila usmjerena prema oporavku i poštivanju ljudskih prava a ne isključivo eliminaciji simptoma. Nedostatak adekvatne podrške u zajednici nakon bolničkog (psihijatrijskog) liječenja što dovodi do ponavljanih i dugotrajnijih hospitalizacija.
Koji su planovi udruge za budući razvoj i proširenje aktivnosti?
– Nadamo se u što skorijem roku dobiti u najam gradski prostor za djelovanje naše udruge što će znatno olakšati naš rad i dati nam priliku za proširenje aktivnosti i zapošljavanje više osoba, uključujući osobe s mentalnim poteškoćama kao peer stručnjake i mentore oporavka.
San nam je i otvaranje Feniks Kluba za osobe s teškoćama mentalnog zdravlja, u kojem bi naši članovi mogli svakodnevno provoditi slobodno vrijeme, družiti se, posuditi knjigu, odigrati druš-tvenu igru, doći na radionice i sl.
Planiramo nastaviti međuresorne suradnje s institucijama i organizacijama civilnog društva u zemlji i inozemstvu te nastaviti s aktivnostima lobiranja i zagovaračke aktivnosti za utjecaj na zakonsku regulativu i provedbu Nacionalne strategije za razvoj mentalnog zdravlja 2030., osobito uključivanje peer stručnjaka u zdravstveni/socijalni sustav, kao i kreiranje multidisciplinarnih mobilnih timova mentalnog zdravlja u zajednici i u našem gradu i županiji.
I dalje planiramo razvijati naše volonterske programe, kontinuirano se educirati i uključivati nove volontere u naš rad, osobito edukante različitih psihoterapijskih škola. U planu nam je i pokretanje socijalnog poduzetništva kroz naše gospodarske djelatnosti kako bismo osigurali dodatne izvore financiranja za naš svakodnevan rad, imamo brojnu opremu (zvučnike, mixetu, agregat, projektor, stolarske i vrtlarske alate i sl.) koju smo stekli kroz projekte koju planiramo dati u najam drugim privatnim osobama ili organizacijama.
Što biste poručili svim osobama s mentalnim teškoćama, a što njihovim obiteljima?
– Osobama s mentalnim teškoćama: niste sami u svojoj borbi. Postoje ljudi poput vas koji se bore sa sličnim izazovima, u našoj udruzi možete pronaći suputnike u toj borbi i besplatnu podršku i razumijevanje. Prijateljstvo je lijek. Oporavak je moguć. I vi zaslužujete kvalitetan i ispunjen život, problemima unatoč. Vaše iskustvo, premda bolno, je i vrijedno i može pomoći drugima u sličnim situacijama. Javite nam se!
Obiteljima: vaša uloga u podršci vašim bližnjima je neprocjenjiva. Educiranje o mentalnom zdravlju i uključivanje u grupe podrške za obitelji može vam pomoći da se bolje nosite s izazovima, jer ste i vi često nevidljiva žrtva bolesti vaših najmilijih. Zajedno možemo raditi na smanjenju stigme i stvaranju inkluzivnijeg društva za sve.
Novi predsjednik Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama preuzeo je dužnost u razdoblju reformi i izazova u sustavu socijalne skrbi. Pitali smo ga o ključnim prioritetima, problemima s kojima se suočavaju osobe s intelektualnim teškoćama i mogućim rješenjima
Poslušaj članak
Intervju Mario Blaha
Koji su vaši prioriteti kao novog predsjednika Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama?
– Na početku bih naglasio da sam izuzetno sretan i ponosan što sam izabran na funkciju predsjednika Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama. Ovaj izbor za mene predstavlja čast i veliko povjerenje, ali prije svega i odgovornost prema vodstvu svih članica Saveza, njihovim članovima i korisnicima usluga.
Hrvatski savez udruga osoba s intelektualnim teškoćama osnovan je u Zagrebu 1957. godine i od tada aktivno djeluje kao krovna nevladina i neprofitna mreža udruga. Savez okuplja 29 temeljnih i 2 pridružene udruge iz cijele Hrvatske, s više od 5000 članova u čiju korist djeluje.
Na ovu funkciju dolazim u izazovno vrijeme, obilježeno reformama u sustavu socijalne skrbi, ali i promjenama u nadležnom ministarstvu. Jedan od prvih prioriteta bit će uspostavljanje kvalitetne suradnje s novim ministrom, upoznavanje i nastavak partnerskog odnosa kakav je postojao do sada.
Aktivnosti Saveza su brojne i raznovrsne, od zastupanja interesa roditelja, skrbnika i osoba s intelektualnim teškoćama do provođenja edukacija, međunarodne suradnje i savjetovanja. Cilj tih aktivnosti jest poboljšanje kvalitete života osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji te jačanje rada udruga, kao i razvoj svijesti javnosti o prihvaćanju različitosti i važnosti inkluzije.
Kao predsjednik, na temelju višegodišnjeg iskustva u Savezu, postavio sam nekoliko ključnih prioriteta. Prije svega, to je jačanje inkluzije kroz intenzivnije zagovaranje i borbu protiv stigmatizacije i diskriminacije, uz veću vidljivost u medijima i javnom prostoru. Poseban naglasak stavljam na stvarno uključivanje osoba s intelektualnim teškoćama u obrazovanje, zapošljavanje i svakodnevni život, a ne samo formalno, ‘na papiru’.
Važan prioritet je i unapređenje sustava podrške, osobito kroz razvoj izvaninstitucionalnih usluga poput stanovanja uz podršku i osobne asistencije, uz povećanje dostupnosti stručne pomoći u manjim sredinama te uspostavu mobilnih timova podrške. U području zapošljavanja potrebno je razvijati modele podržanog zapošljavanja, poticati poslodavce i jačati socijalno poduzetništvo.
Suradnja s državnim institucijama ostaje ključna, osobito kroz sudjelovanje u izradi zakona i praćenje provedbe politika. Jednako je važna i snažnija podrška obiteljima kroz psihološku, financijsku i savjetodavnu pomoć, kao i razvoj programa predaha za roditelje i skrbnike.
Posebno želim naglasiti važnost samozastupanja osoba s intelektualnim teškoćama i njihovo aktivno sudjelovanje u donošenju odluka, u skladu s načelom ‘ništa o nama bez nas’. Digitalna uključenost također je područje koje zahtijeva dodatne napore, osobito kroz razvoj pristupačnih digitalnih usluga i edukacija.
Na kraju, nužno je osigurati stabilnije financiranje Saveza i udruga te uskladiti cijene socijalnih usluga s realnim troškovima i inflacijom. Moj cilj je usmjeriti djelovanje Saveza prema konkretnim, mjerljivim promjenama u svakodnevnom životu korisnika.
Koji su najveći problemi osoba s intelektualnim teškoćama danas u Hrvatskoj?
– Najveći problemi proizlaze iz kombinacije sustavnih nedostataka, društvenih stavova i neujednačene provedbe politika. Jedno od najčešćih pitanja koje postavljaju roditelji jest što će biti s njihovom djecom kada njih više ne bude, a ono jasno ukazuje na nedostatak usluga u zajednici, osobito u području stanovanja uz podršku i skrbi za starije osobe.
Sustav često pretpostavlja da će obitelj preuzeti najveći dio skrbi, što dovodi do iscrpljenosti, financijskih problema i psihološkog opterećenja. Nedostatak programa predaha dodatno pogoršava situaciju.
Zapošljavanje je također veliki izazov. Iako postoje zakonske obveze, poslodavci se često odlučuju za plaćanje kazni umjesto zapošljavanja osoba s invaliditetom, čime se smanjuju mogućnosti njihove samostalnosti i uključenosti u društvo.
Velike razlike između urbanih i ruralnih sredina dodatno produbljuju problem, jer u manjim sredinama usluge često nisu dostupne. Iako zakonodavni okvir postoji i usklađen je s međunarodnim standardima, problem je u njegovoj provedbi i neujednačenom tumačenju.
Unatoč određenom napretku, stigmatizacija i socijalna isključenost i dalje su prisutne. Financijska nesigurnost i složeni administrativni postupci dodatno otežavaju položaj korisnika i njihovih obitelji. Sve to ukazuje na duboki jaz između formalnih prava i stvarnog života.
Kako ocjenjujete trenutno stanje inkluzije u Hrvatskoj?
– Hrvatska je posljednjih godina ostvarila određene pomake u području inkluzije, no i dalje postoje vidljivi izazovi. Iako postoji kvalitetan zakonodavni okvir i formalno priznata prava, njihova provedba u praksi često zaostaje.
U obrazovanju su vidljivi pozitivni pomaci, poput uvođenja asistenata u nastavi, no i dalje postoji nedostatak stručnog kadra i neujednačeni uvjeti među različitim sredinama. Proces deinstitucionalizacije također napreduje sporije nego što bi trebalo, često ovisno o projektima i administrativnim procedurama.
S druge strane, udruge članice Saveza značajno su napredovale, ojačale svoje kapacitete i razvile niz izvaninstitucionalnih usluga. Danas su prepoznate kao pouzdani partneri državi i važan dio sustava socijalne skrbi.
Kako planirate surađivati s institucijama i lokalnim zajednicama?
– Savez ima dugogodišnju tradiciju kvalitetne i transparentne suradnje s institucijama i lokalnim zajednicama, a takav pristup planiramo i nastaviti. Aktivno sudjelujemo u radu brojnih povjerenstava koja utječu na oblikovanje javnih politika i nastavit ćemo zastupati interese naših članica.
Suradnja s jedinicama lokalne samouprave iznimno je važna jer upravo ona uvelike određuje kvalitetu rada udruga. U praksi postoje primjeri vrlo dobre suradnje, ali i oni u kojima je ona nedostatna. Spreman sam osobno dolaziti u sredine i raditi na jačanju partnerstva tamo gdje je to potrebno.
Vaša poruka za kraj?
– Preuzimanje ove funkcije dolazi u razdoblju velikih izazova, ali i prilika za pozitivne promjene. Moja uloga neće biti samo administrativna, nego usmjerena na aktivno povezivanje svih dionika i jasno komuniciranje potreba zajednice.
Vjerujem da su upravo suradnja, partnerstvo i zajedničko djelovanje ključ izgradnje društva jednakosti i jednakih mogućnosti za sve.
‘Revolucionarne’ terapije koje obećavaju brzo ozdravljenje ljudima s ozljedom leđne moždine najčešće su tek ‘čudesna prevara’
Poslušaj članak
Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara (HUPT) ovog su ožujka pokrenule kampanju ‘Čuda nisu terapija’ kojom , uz ostalo, žele upozoriti osobe s ozljedom leđne moždine ne nasjedaju na lažna obećanja o ‘revolucionarnim terapijama’ koje donose ‘čudesna ozdravljenja’, a zapravo je riječ o običnim, ali skupim prevarama. Tim smo povodom razgovarali s Bojanom Hajdinom, predsjednikom HUPT-a.
Gospodine Hajdin, možete li nam navesti konkretne slučajeve ljudi s ozljedama leđne moždine koji su skupo platili tzv. čudesne terapije, a koje nisu dale nikakve rezultate?
– Nažalost, takvih je primjera puno i oni su bili jedan od ključnih motiva za pokretanje kampanje ‘Čuda nisu terapija – kada nada postane proizvod’. Radi se o osobama koje su, suočene s teškom dijagnozom poput ozljede leđne moždine, tražile svaku moguću priliku za oporavak.
Imamo slučajeve gdje su ljudi prikupljali sredstva putem donacija ili ulagali vlastitu životnu ušteđevinu – često i desetke tisuća eura – kako bi otišli na tretmane koji su obećavali značajna poboljšanja. Međutim, nakon terapija nije došlo do nikakvih objektivnih promjena u funkcionalnosti.
U nekim situacijama ljudi su se vraćali i u lošijem stanju jer su prekinuli standardnu rehabilitaciju ili bili izloženi neadekvatnim postupcima.Važno je naglasiti da ne osuđujemo te odluke – one proizlaze iz nade i želje za boljim životom. Problem je u sustavu koji takvu nadu ponekad pretvara u tržišni proizvod.
O kakvim je terapijama zapravo riječ? U koje zemlje u inozemstvu ljudi sa spinalnim ozljedama najčešće odlaze? Navodno je to Tajland…
– Najčešće se radi o terapijama koje nisu potvrđene kroz rigorozna klinička istraživanja. To uključuje razne oblike tretmana matičnim stanicama, eksperimentalne neurološke stimulacije, kao i niz alternativnih pristupa koji se prezentiraju kao ‘revolucionarni’, ali bez jasne znanstvene podloge.
Takve se terapije najčešće nude u inozemstvu – uključujući zemlje Azije poput Tajlanda, ali i druge destinacije gdje je regulacija slabija ili fleksibilnija.
Problem nije nužno geografska lokacija, već činjenica da se te usluge često komercijaliziraju i oglašavaju kao gotova rješenja, bez transparentnih podataka o uspješnosti i rizicima. Upravo zato kroz kampanju naglašavamo razliku između stvarnog medicinskog napretka i komercijalnih ponuda koje koriste jezik nade, ali bez dokaza.
Kako se to odražava na psihičko, pa i na materijalno stanje ljudi koji su uložili silne novce i energiju u te terapije, a kasnije shvatili da su zapravo prevareni?
– Posljedice su duboke i višeslojne. Financijski, obitelji često ulaze u dugove ili iscrpe sve resurse. Psihološki, dolazi do snažnog razočaranja, osjećaja krivnje i gubitka povjerenja – ne samo u sustav, nego i u vlastite odluke.
Dodatni problem je što takva iskustva mogu odgoditi ili otežati proces prihvaćanja realnog zdravstvenog stanja i usmjeravanje na terapije koje zaista imaju dokazanu vrijednost.
Zato je ključna poruka kampanje vrlo jasna: nada nije problem – problem nastaje kada se nada počne prodavati kao gotov proizvod. Upravo tu želimo pomoći ljudima da donose informirane odluke kroz postavljanje pravih pitanja i razumijevanje razlike između znanosti i marketinga
HUPT u travnju kreće s projektom obuke osobnih asistenata. O čemu se radi i jeste li zadovoljni brojem osobnih asistenata koji su na raspolaganju članovima HUPT-a?
– HUPT već više od godinu dana aktivno provodi edukacije za osobne asistente i među prvima smo dobili licencu nadležnog ministarstva za provedbu takvih programa. Cilj edukacije je osigurati kvalitetnu, standardiziranu i stručnu podršku osobama s invaliditetom, posebno onima s ozljedom leđne moždine, gdje su potrebe često kompleksne i specifične.
Edukacije obuhvaćaju praktična znanja o svakodnevnoj skrbi, ali i šire razumijevanje zdravstvenih, socijalnih i psiholoških aspekata života korisnika. Time želimo podići ne samo dostupnost, nego i kvalitetu usluge osobne asistencije.
Što se tiče broja asistenata, situacija se postupno poboljšava, ali i dalje ne odgovara stvarnim potrebama na terenu. Posebno u kontekstu nedavne odluke Ustavnog suda, koja dodatno proširuje krug korisnika prava na osobnu asistenciju, jasno je da će potreba za većim brojem educiranih asistenata značajno rasti.
U tom kontekstu, nadamo se i povećanju satnice koju isplaćuje ministarstvo, jer je to ključan preduvjet za poboljšanje radnih uvjeta i povećanje plaća osobnih asistenata. Bez toga će biti teško dugoročno osigurati stabilan i kvalitetan sustav podrške.
Naš cilj je jasan – razviti sustav u kojem osobna asistencija nije samo formalno pravo, nego stvarno dostupna i kvalitetna usluga koja omogućuje dostojanstven i neovisan život.
Ključni izazovi odnose se na nedostatak stvarne inkluzije tijekom cijelog života – od rane dječje dobi, preko vrtića i škole, do razdoblja nakon školovanja i odrasle dobi
Poslušaj članak
Što za osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji u praksi znači tema ovogodišnjeg Svjetskog dana – ‘Zajedno protiv usamljenosti’?
– Downov sindrom najčešći je genetski poremećaj koji utječe na razvoj osobe. Osobe s Downovim sindromom imaju svoje mogućnosti, talente, teškoće i potrebe, ali i pravo na vrijedan, dostojanstven i ispunjen život. One žele isto što i svi mi – prijateljstvo, prihvaćenost, prilike za učenje, rad i sudjelovanje u zajednici.
Usamljenost je osjećaj koji nastaje kada nemamo dovoljno stvarnih odnosa te kada se ne osjećamo povezano, prihvaćeno i uključeno. Za mnoge osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji usamljenost nije izbor, nego posljedica nedovoljne uključenosti u društvo i svakodnevni život.
Zato je krovna svjetska organizacija Down Syndrome International (DSi) ove godine odabrala temu Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom: ‘Zajedno protiv usamljenosti’ (engl. Together Against Loneliness), kako bi skrenula pozornost na ovaj važan problem i potaknula stvarne promjene prema uključivijem društvu.
Rezultati europskog istraživanja o usamljenosti, koje je provela Europska udruga za Downov sindrom (European Down Syndrome Association – EDSA) među svojim članovima, pokazuju da su osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji i dalje izložene značajnom riziku od socijalne izolacije. Istraživanje upozorava da formalna uključenost u obrazovanje, rad ili aktivnosti udruga ne znači nužno i stvaran osjećaj pripadnosti, prijateljstva i uključenosti u zajednicu. Dobiveni podaci snažno upućuju na potrebu razvoja pristupačnijih, uključivijih i podržavajućih zajednica diljem Europe.
Što ova tema konkretno znači u svakodnevnom životu?
– Tema naglašava da usamljenost nije osobni izbor, nego posljedica isključenosti, stigme i nedostatka stvarnih odnosa. U praksi to znači stvarati prilike za prijateljstvo, povezivanje i osjećaj pripadnosti, jer biti prisutan nije isto što i biti istinski uključen. Rješenje je u stvarnoj inkluziji – u društvu u kojem se svaka osoba, pa tako i osoba s Downovim sindromom, osjeća prihvaćeno, povezano i vrijedno.
S kakvim se oblicima usamljenosti najčešće susreću osobe s Downovim sindromom u Hrvatskoj – u djetinjstvu, obrazovanju i odrasloj dobi?
– Usamljenost se često očituje kroz nedostatak prijateljstava, osjećaj nepripadanja ili doživljaj da nemaš s kim podijeliti svoje misli i osjećaje. Osobe s Downovim sindromom mogu biti u školi, na aktivnosti ili među ljudima, a da pritom nemaju stvarnu povezanost s drugima. To znači da su fizički prisutne, ali društveno izolirane.
U odrasloj dobi taj se problem često dodatno pojačava zbog nezaposlenosti, manjka svakodnevnih aktivnosti i ograničenih prilika za aktivno sudjelovanje u zajednici.
Koju ulogu u smanjenju usamljenosti imaju inkluzivni vrtići, škole i radna mjesta? Postoje li pozitivni primjeri u Hrvatskoj?
– Inkluzivni vrtići, škole i radna mjesta imaju ključnu ulogu jer upravo u tim okruženjima nastaju svakodnevni odnosi, prijateljstva i osjećaj pripadnosti. Kvalitetna inkluzija znači aktivno sudjelovanje u životu skupine, a ne samo formalno uključivanje u sustav.
Pozitivni primjeri pokazuju da uključivo obrazovanje i zapošljavanje mogu značajno smanjiti usamljenost, ojačati samopouzdanje i poboljšati kvalitetu života osoba s Downovim sindromom.
Kako zajednica, susjedi, prijatelji i lokalne udruge mogu doprinijeti većoj uključenosti?
– Svatko može pomoći kroz male, ali važne korake – pozvati nekoga u društvo, uključiti ga u zajedničke aktivnosti, pokazati otvorenost i prihvaćanje različitosti. Važno je graditi zajednice u kojima ljudi nisu samo prisutni, nego aktivno uključeni i prihvaćeni.
Udruge, škole, sportski klubovi i lokalne inicijative mogu organizirati aktivnosti koje potiču stvarne odnose, međusobno upoznavanje i osjećaj povezanosti.
Koji su ključni izazovi osoba sa sindromom Down u Hrvatskoj?
– Ključni izazovi odnose se na nedostatak stvarne inkluzije tijekom cijelog života – od rane dječje dobi, preko vrtića i škole, do razdoblja nakon školovanja i odrasle dobi. Tu su i slaba uključenost u sportske, kulturne i obrazovne aktivnosti, ograničene mogućnosti zapošljavanja te nedovoljno dostupna i kontinuirana podrška.
Uz to, i same obitelji često osjećaju izolaciju, preopterećenost i nedostatak sustavne pomoći.
Koju poruku želite poslati javnosti povodom Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom?
– Usamljenost je ozbiljan problem koji utječe na mentalno i fizičko zdravlje i ne smijemo ga zanemariti. Svatko od nas može biti dio rješenja – kroz prijateljstvo, prihvaćanje, poštovanje i uključivanje drugih u svakodnevni život.
Zajedno možemo graditi društvo u kojem nitko nije nevidljiv, nitko nije isključen i nitko nije sam.
Posljednjih 15 godina obilježavanja Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom, 21. ožujka, donijelo je vidljive pomake u podizanju svijesti u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Sve se jasnije prepoznaje kako osobe s Downovim sindromom imaju svoje mogućnosti, talente, osjećaje, potrebe i pravo na ispunjen, dostojanstven i vrijedan život. No, uz podizanje svijesti, i dalje su potrebne stvarne promjene koje će osigurati veću uključenost, pripadnost i kvalitetu života.
Poruka ‘Zajedno protiv usamljenosti’ podsjeća nas da svi imamo odgovornost graditi društvo u kojem nitko nije nevidljiv i nitko nije sam.
Najavljujemo i važna događanja u Europskom parlamentu 25. ožujka 2026. godine. U jutarnjim satima održat će se ‘Kava za uključivanje’, inicijativa u kojoj će konobari s intelektualnim teškoćama pokazati svoje profesionalne vještine kao poslužitelji u kafićima Europskog parlamenta. Ovaj događaj snažno promiče vidljivost, sposobnosti i pravo osoba s invaliditetom na ravnopravno sudjelovanje u svijetu rada.
U poslijepodnevnim satima održat će se konferencija ‘Zajedno protiv usamljenosti’, posvećena iskustvima osoba s Downovim sindromom i njihovih obitelji. Posebno važan dio konferencije bit će obraćanja mladih samozastupnika iz Francuske, Hrvatske, Malte i Nizozemske, koji će govoriti o tome kako se nose s usamljenošću, što za njih znači pripadati zajednici te koje su promjene potrebne kako bi se svaka osoba osjećala prihvaćeno, povezano i uključeno.
BocciaPrije 4 dana
VremeplovPrije 4 dana
Najbolji sportašiPrije 5 dana
Moderna vremenaPrije 5 dana
EU kutakPrije 3 dana
in MREŽAPrije 3 dana
IntervjuPrije 4 dana
Osobe s invaliditetomPrije 3 dana