in MREŽA
KOMIČARI KOJI TO NISU Posve besmislene šale na račun invaliditeta
U redu je smijati se s nama kada se smijemo sami sebi. Druga je stvar ismijavati ljude samo zato što se koriste invalidskim kolicima ili bijelim štapom. Eh, to ne rade istinski komičari, time se bave samo neostvareni umjetnici s karakternim invaliditetom
Prošlog se vikenda komičar Shane Gillis nije proslavio na snimanju emisije ‘Saturday Night Live’ kada je njegove šale na račun osoba s invaliditetom i LGBTQ zajednice publika u studiju dočekala poprilično hladno, čak i s negodovanjem.
Gillisove takozvane šale toliko su neduhovite da ih je gotovo nemoguće prepričati, no svejedno su imale i jedan pozitivan učinak. Na društvenim su mrežama, naime, potakle raspravu o tome jesu li zafrkancije na temu invaliditeta politički korektne i, što je jednako važno, trebaju li uopće biti predmetom javnog interesa.
No pravo je pitanje tko bi uopće trebao pričati ove šale i može li proživljeno iskustvo invaliditeta stvoriti radikalnu, istinski oštru komediju. Shane Gillis invaliditet nema, a sirotanu ni do danas očito nije jasno da šala i ismijavanje nisu jedno te isto. Nema to blage veze s onim pametnim i kontroverznim komedijama koje nerijetko mijenjaju društveni diskurs, potiču oštre rasprave i mijenjaju percepciju javnosti – o bilo kojoj bitnoj temi, pa tako i o invaliditetu.
Treba li, dakle, zbijati šale o invaliditetu? Zašto ne, sporno je tek TKO je autor i interpretator tih šala. Primjerice, zafrkancije o Down sindromu urnebesno su smiješne u predstavama ‘Improvaneers’ ili ‘Drag Syndrome’ koje izvodi britanska kazališna trupa za osobe s invaliditetom. Komičari poput ovih s Down sindromom otvaraju korisne dijaloge o sposobnostima članova zajednice osoba s intelektualnim teškoćama u široj društvenoj zajednici. Rasprave o njihovu položaju i (uskraćenim) pravima.
Daleko od toga da su sami Downovci predmet šale, oni su ti koji je pričaju i tako razotkrivaju koliko su neki komičari bez invaliditeta zapravo jadni i izgubljeni. Nisu oni komičari, ruku na srce, oni su klaunovi.
Možda je još bolji primjer Maysoon Zayid, palestinsko-američke komičarke s cerebralnom paralizom koja je u specijalnim televizijskim emisijama godinama propitivala svoj identitet žene s invaliditetom, usto i islamske vjere. Njezini su nastupi pronicljivi i do u detalje osmišljeni, istinski smiješni, a ona nije sramežljiva u razotkrivanju diskriminacije na osnovi invaliditeta i islamofobije, napominjući da ju je oboje dosljedno sputavalo mnogo više nego što je to činio njezin invaliditet.
Nažalost, komičari s invaliditetom nemaju prilike pokazati svoj talent u nekim popularnim televizijskim emisijama, poput rečenog Shanea Gillisa, a tako se samo učvršćuju nejednakosti koje dovode do ukorijenjenih predrasuda prema osobama s invaliditetom u široj društvenoj zajednici.
Komičari kao što su Pat Loller, Harold Foxx, Josh Blue, Steve Lee ili Danielle Perez integriraju vlastiti invaliditet u svoje nastupe, u pravoj komičarskoj tradiciji. Pričati šale o sebi, umjesto ismijavanja drugih, prava je umjetnička forma, i zato Shane Gillis nikada neće biti komičar, nego lakrdijaš.
Svijet u kojem komičari s invaliditetom na duhovit način progovaraju o svojim životnim izazovima bio bi svijet u kojem stigma nekog tjelesnog ili intelektualnog ograničenja možda ne bi bila toliko raširena, a stjecanje invaliditeta moglo bi se promatrati manje kao tragedija, a više kao životna činjenica – a to uistinu ponekad može biti baš smiješno.
U redu je smijati se s nama kada se smijemo sami sebi. Druga je stvar ismijavati ljude samo zato što se koriste invalidskim kolicima ili bijelim štapom. Eh, to ne rade istinski komičari, time se bave samo neostvareni umjetnici s karakternim invaliditetom.
I sve dok ne postanemo dovoljno glasni, medijski će servisi i industrija zabave nastaviti ulagati u komediju koja jasno pretpostavlja da u prostoriji nema osoba s invaliditetom i da je cijela naša zajednica ovdje kao izvor zabave, a ne kao ravnopravni sudionik u društvu.
Među zaposlenim osobama s invaliditetom gotovo polovica pripada dobnoj skupini od 15 do 29 godina. Najviše zaposlenih ima završenu srednju školu, a posao su najčešće pronašli u prerađivačkoj industriji, ugostiteljstvu i trgovini
Poslušaj članak
Prema izvješću Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), od 1. siječnja do 30. rujna 2026. godine u Hrvatskoj su zaposlene 2.888 osobe s invaliditetom. Od toga je 1.565 muškaraca i 1.323 žene.
Ovi podaci pokazuju da osobe s invaliditetom sve više sudjeluju na tržištu rada, ali njihov položaj i dalje nije jednostavan.
Među zaposlenim osobama s invaliditetom gotovo polovica pripada dobnoj skupini od 15 do 29 godina. Najviše zaposlenih ima završenu srednju školu, a posao su najčešće pronašli u prerađivačkoj industriji, ugostiteljstvu i trgovini.
Unatoč pozitivnim pomacima, nezaposlenost i dalje predstavlja velik problem. Krajem rujna 2026. godine u evidenciji HZZ-a nalazilo se 8.160 nezaposlenih osoba s invaliditetom. Iako je to 8,6 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine, zabrinjava podatak da 64,8 posto nezaposlenih osoba s invaliditetom posao traži dulje od godinu dana.
Kako bi se olakšalo njihovo uključivanje na tržište rada, HZZ provodi različite mjere i programe. U prvih devet mjeseci 2026. godine u mjere aktivne politike zapošljavanja uključeno je 2.815 osoba s invaliditetom. Najviše ih je sudjelovalo u programima obrazovanja i osposobljavanja te potporama za zapošljavanje.
U Splitsko-dalmatinskoj županiji evidentirane su 734 nezaposlene osobe s invaliditetom, što pokazuje da je i na lokalnoj razini potrebno nastaviti raditi na stvaranju boljih mogućnosti za zapošljavanje.
Zapošljavanje osobama s invaliditetom ne donosi samo financijsku sigurnost, već i veću samostalnost, osjećaj pripadnosti i mogućnost aktivnog sudjelovanja u društvu. Zato je važno osigurati jednake prilike, prilagođena radna mjesta i poticati poslodavce da prepoznaju njihove sposobnosti.
Podaci pokazuju da se stanje postupno poboljšava, ali još uvijek postoji mnogo prostora za napredak. Cilj bi trebao biti društvo u kojem svaka osoba, bez obzira na invaliditet, ima stvarnu priliku za rad i zaposlenje.
Potpuno izvješće dostupno je ovdje.
Glavni cilj projekta je omogućiti starijim osobama i osobama s invaliditetom da što duže i kvalitetnije žive u vlastitim domovima. Gerontodomaćice im pomažu u obavljanju kućanskih poslova, odlasku u kupovinu, pripremi i organizaciji prehrane te drugim svakodnevnim obvezama
Poslušaj članak
U Splitu su predstavljeni rezultati europskog projekta „3P – Pratiteljice, Pomoćnice, Prijateljice III“, koji je usmjeren na pružanje pomoći starijim osobama i osobama s invaliditetom. Projekt provodi Županijska udruga slijepih Split, a dosadašnji rezultati pokazuju koliko je ovakva podrška važna za svakodnevni život korisnika.
Predstavljanje rezultata održano je 26. listopada u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu Split, u sklopu obilježavanja 75. obljetnice djelovanja Županijske udruge slijepih Split.
Od početka provedbe projekta zaposleno je 18 gerontodomaćica, a pomoć je dosad dobilo 132 korisnika. Podijeljeno je i više od 2.750 paketa s kućanskim i higijenskim potrepštinama, dok je ostvareno 452 od ukupno 495 planiranih rezultata.
Glavni cilj projekta je omogućiti starijim osobama i osobama s invaliditetom da što duže i kvalitetnije žive u vlastitim domovima. Gerontodomaćice im pomažu u obavljanju kućanskih poslova, odlasku u kupovinu, pripremi i organizaciji prehrane te drugim svakodnevnim obvezama.
Osim praktične pomoći, važan dio njihova posla su razgovor i druženje s korisnicima. Na taj se način smanjuje osjećaj usamljenosti, a korisnici dobivaju osjećaj sigurnosti i podrške. Ovakva pomoć ujedno olakšava svakodnevicu i članovima njihovih obitelji koji brinu o svojim bližnjima.
Korisnicima se svakog mjeseca osiguravaju i paketi osnovnih kućanskih i higijenskih proizvoda. U njima se nalaze sredstva za pranje posuđa i rublja, sapun, pasta za zube, toaletni papir, kuhinjski ručnici, šampon i drugi proizvodi za svakodnevnu upotrebu.
Projekt se provodi na području Splita, Solina, Kaštela, Visa i Komiže. Njegova ukupna vrijednost iznosi 742.500 eura, a provedba traje od veljače 2024. do veljače 2027. godine. Sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda plus u okviru programa „Zaželi – prevencija institucionalizacije“.
Dosadašnji rezultati pokazuju koliko su ovakvi projekti važni za poboljšanje kvalitete života starijih osoba i osoba s invaliditetom. Osim što korisnicima omogućuju lakše obavljanje svakodnevnih aktivnosti, projektom je otvoreno i 18 radnih mjesta. Time se istodobno pruža pomoć onima kojima je najpotrebnija i potiče zapošljavanje žena u lokalnoj zajednici.
Korisnik je dužan osigurati prostor ako se usluga psihosocijalne podrške i rane razvojne podrške provodi u obitelji
Socijalni radnici već dugo, zbog kojekakvih se zadataka svojih nadređenih, ne bave svojim primarnim poslom. Kako bi se to promijenilo, Vlada Republike Hrvatske 5. studenog donijela je Pravilnik o izmjenama i dopunama zakona o pružanju socijalnih usluga.
Izmijenjeni pravilnik omogućuje pružanje psihosocijalne i rane razvojne podrške u obitelji korisnika, mijenja prostorne i kadrovske uvjete te u dijelu usluga povećava dopuštene kapacitete.
Tako od sada, pružatelj usluga dužan je pružati uslugu u prostoru pružatelja usluga, a isto se odnosi na pružanje usluga u vidu savjetovanja, stručne procjene, psihosocijalnog savjetovanja i socijalnog mentorstva.
Isto vrijedi za obiteljske medijacije, psihosocijalnog tretmana radi prevencije nasilničkog ponašanja, boravka, smještaja, psihosocijalne podrške i rane razvojne podrške ako se ne pruža u obitelji korisnika.
Ako se usluge pružaju u prostorijama kao što su obiteljski domovi to se odnosi se na uslugu pomoći u kući, pomoći pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja, psihosocijalne podrške i rano razvojne podrške.
Nadalje, ako socijalni radnici pružaju pomoć u aspektu uključivanja u programe odgoja i obrazovanja, prostor je dužna osigurati odgojno obrazovna ustanova.
S druge strane, korisnik je dužan osigurati prostor ako se usluga psihosocijalne podrške i rane razvojne podrške provodi u obitelji.
Kako bi se osigurali potrebni radni uvjeti za kvalitetnu psihosocijalnu i rano razvojnu podršku, pružatelj usluge dužan je stručnom osoblju osigurati adekvatna sredstva za rad kao i prostor gdje će oni moći voditi bilješke te arhivirati potrebnu dokumentaciju bitnu za i u provedbi usluge.
Prostorija mora biti dovoljno prostrana da u isto vrijeme u njoj svoje radne zadatke može obavljati više osoba. Za radnike je potrebno osigurati i sanitarni čvor koji neometano mogu koristiti.
Što se tiče pružanja socijalne usluge smještaja, ona kad su u pitanju djeca, mora imati deset mjesta, dok za odrasle i starije osobe smještajni kapacitet treba biti sastavljen od 30 mjesta. Ova usluga može se realizirati i u prostoru stambene namjene koji se ujedno može koristiti i u stambene svrhe. Ako pak dom može primiti 20 osoba, onda je riječ o malom domu.
Objekt u kojem se pruža usluga smještaja mora biti visok 240 centimetara. Međutim ako u smještaju boravi do 30 osoba koje imaju problema s pokretljivošću onda se visinska razlika može savladati pomagalima; granica se računa po broju osoba, a ne po veličini stambenog prostora.
Pružatelj usluge mora imati dovoljan broj ležećih mjesta, smještaj treba sadržavati prostor za dnevni odmor, uz prostor za pripremu, čuvanje hrane i konzumaciju jela.
Što se tiče broja zaposlenih, od sada na 20 korisnika moraju biti angažirane 3 medicinske sestre. Nadalje, na 40 korisnika po novim izmjenama zakona sada se dodjeljuje jedan fizioterapeut ili radni terapeut.
Za male domove, do 30 korisnika mora biti zaposleno 5 njegovatelja uz jednu medicinsku sestru. Ovaj broj ljudi u smještaju zahtjeva manje od jednog stručnog suradnika u toj vrsti usluge smještaja.
Isto tako, u svakom domu moraju postojati dojavni uređaji koji će biti spojeni s dežurnom službom. Što se tiče spavaonica, dopušteno odstupanje od propisane površine po korisniku raste s 5 % na 15 %.
Ako dom nudi uslugu boravka za stariju populaciju i uslugu dnevnog odmora, u njemu se mora nalaziti minimalno 20 % ležajeva u odnosu na puni kapacitet.
Nove izmjene zakona trebale bi uvelike olakšati život, svima kojima je potreban smještaj ili stručna pomoć.
Ministar Alen Ružić kazao je kako su socijalni radnici raspršeni po sustavima gdje se najmanje bave onim što je u opisu njihovog posla.
-Socijalnim radnicima je plaća važna, ali iz razgovora s njima, vidljivo je da im je važno i da se poštuju kao struka, da imaju pravo istupanja i da dobiju pravo odlučivanja. Oni se ne boje odgovornosti, ali im treba podrška – istaknuo je ministar Ružić na ovu temu.
Tko su Purger i Purgerica?
SMOTRA SVEUČILIŠTA Bolji uvjeti studiranja za OSI
Zapošljavanje osoba s invaliditetom u 2026. godini
IOK Zagreb nastavio pobjednički niz u trećem kolu HLSO
-
in MREŽAPrije 2 danaStigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
-
Civilno društvoPrije 3 danaPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
Life&StylePrije 4 danaTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
in MREŽAPrije 5 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
Osobe s invaliditetomPrije 2 danaPravobranitelj Jurišić traži odgovornost zbog slučaja Jankomir
-
Civilno društvoPrije 4 danaUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 4 danaOdobren egzoskelet za pomoć osobama s oštećenjem moždine
-
Osobe s invaliditetomPrije 1 danZapošljavanje osoba s invaliditetom u 2026. godini