U redu je smijati se s nama kada se smijemo sami sebi. Druga je stvar ismijavati ljude samo zato što se koriste invalidskim kolicima ili bijelim štapom. Eh, to ne rade istinski komičari, time se bave samo neostvareni umjetnici s karakternim invaliditetom
Prošlog se vikenda komičar Shane Gillis nije proslavio na snimanju emisije ‘Saturday Night Live’ kada je njegove šale na račun osoba s invaliditetom i LGBTQ zajednice publika u studiju dočekala poprilično hladno, čak i s negodovanjem.
Gillisove takozvane šale toliko su neduhovite da ih je gotovo nemoguće prepričati, no svejedno su imale i jedan pozitivan učinak. Na društvenim su mrežama, naime, potakle raspravu o tome jesu li zafrkancije na temu invaliditeta politički korektne i, što je jednako važno, trebaju li uopće biti predmetom javnog interesa.
No pravo je pitanje tko bi uopće trebao pričati ove šale i može li proživljeno iskustvo invaliditeta stvoriti radikalnu, istinski oštru komediju. Shane Gillis invaliditet nema, a sirotanu ni do danas očito nije jasno da šala i ismijavanje nisu jedno te isto. Nema to blage veze s onim pametnim i kontroverznim komedijama koje nerijetko mijenjaju društveni diskurs, potiču oštre rasprave i mijenjaju percepciju javnosti – o bilo kojoj bitnoj temi, pa tako i o invaliditetu.
Treba li, dakle, zbijati šale o invaliditetu? Zašto ne, sporno je tek TKO je autor i interpretator tih šala. Primjerice, zafrkancije o Down sindromu urnebesno su smiješne u predstavama ‘Improvaneers’ ili ‘Drag Syndrome’ koje izvodi britanska kazališna trupa za osobe s invaliditetom. Komičari poput ovih s Down sindromom otvaraju korisne dijaloge o sposobnostima članova zajednice osoba s intelektualnim teškoćama u široj društvenoj zajednici. Rasprave o njihovu položaju i (uskraćenim) pravima.
Daleko od toga da su sami Downovci predmet šale, oni su ti koji je pričaju i tako razotkrivaju koliko su neki komičari bez invaliditeta zapravo jadni i izgubljeni. Nisu oni komičari, ruku na srce, oni su klaunovi.
Možda je još bolji primjer Maysoon Zayid, palestinsko-američke komičarke s cerebralnom paralizom koja je u specijalnim televizijskim emisijama godinama propitivala svoj identitet žene s invaliditetom, usto i islamske vjere. Njezini su nastupi pronicljivi i do u detalje osmišljeni, istinski smiješni, a ona nije sramežljiva u razotkrivanju diskriminacije na osnovi invaliditeta i islamofobije, napominjući da ju je oboje dosljedno sputavalo mnogo više nego što je to činio njezin invaliditet.
Nažalost, komičari s invaliditetom nemaju prilike pokazati svoj talent u nekim popularnim televizijskim emisijama, poput rečenog Shanea Gillisa, a tako se samo učvršćuju nejednakosti koje dovode do ukorijenjenih predrasuda prema osobama s invaliditetom u široj društvenoj zajednici.
Komičari kao što su Pat Loller, Harold Foxx, Josh Blue, Steve Lee ili Danielle Perez integriraju vlastiti invaliditet u svoje nastupe, u pravoj komičarskoj tradiciji. Pričati šale o sebi, umjesto ismijavanja drugih, prava je umjetnička forma, i zato Shane Gillis nikada neće biti komičar, nego lakrdijaš.
Svijet u kojem komičari s invaliditetom na duhovit način progovaraju o svojim životnim izazovima bio bi svijet u kojem stigma nekog tjelesnog ili intelektualnog ograničenja možda ne bi bila toliko raširena, a stjecanje invaliditeta moglo bi se promatrati manje kao tragedija, a više kao životna činjenica – a to uistinu ponekad može biti baš smiješno.
U redu je smijati se s nama kada se smijemo sami sebi. Druga je stvar ismijavati ljude samo zato što se koriste invalidskim kolicima ili bijelim štapom. Eh, to ne rade istinski komičari, time se bave samo neostvareni umjetnici s karakternim invaliditetom.
I sve dok ne postanemo dovoljno glasni, medijski će servisi i industrija zabave nastaviti ulagati u komediju koja jasno pretpostavlja da u prostoriji nema osoba s invaliditetom i da je cijela naša zajednica ovdje kao izvor zabave, a ne kao ravnopravni sudionik u društvu.
