Ponosna sam na sve naše paraatletičare i na svaki njihov osobni rekord, na svaki državni rekord, na svačiji napredak, kaže Marina Banović

Poslušaj članak

Poštovana gospođo Banović, dugo godina ste u atletici, a uz to ste i uspješna liječnica. Kako uz mnogobrojne obveze uspijevate voditi Paraatletski klub URIHO i obnašati funkciju dopredsjednice Zagrebačkog parasportskog saveza?

– Moja atletska natjecateljska karijera bila je jako duga i trajala je do 2023. godine. Samim time je jasno da atletika zauzima posebno mjesto u mom životu, ona je više od sporta, više od hobija, ona je stil života, kao i medicina, pa za atletiku i paraatletiku uvijek imam vremena. Funkciju dopredsjednice Zagrebačkog parasportskog saveza obnašam od nedavno i još se uvijek navikavam, ali uz stručni kadar koji tamo radi, glavnu tajnicu gospođu Šikoronju, a posebno predsjednika gospodina Držaića, sve je lakše.

Kako ste se odlučili ući u svijet parasporta te koliko Vam iskustvo u atletici pomaže u vođenju kluba?

– Moj ulazak u svijet parasporta bio je spontan. Moj atletski trener, gospodin Sedić koji je sada izbornik hrvatske paraatletske reprezentacije, bio je ranije trener i nekoliko uspješnih paraatletičara s kojima sam trenirala u istoj grupi. Nekoliko godina kasnije odlučio se na osnivanje paraatletskog kluba, predložio mi suradnju i danas smo tu gdje jesmo. Klub je iznimno uspješan, a najveće zasluge svakako idu našem paraolimpijcu Ivanu Katanušiću i njegovom teneru gospodinu Vargi koji godinama rade izvrsne rezultate, a sada su tu i mlađi sportaši čije vrijeme tek dolazi.

Kakav je osjećaj u klubu imati atletičara kao što je Ivan Katanušić i koliko njegovo iskustvo pomaže drugima u pripremi za natjecanja?

– Ivan Katanušić je jedno od najvećih imena hrvatskog parasporta, njegovi sportski kolege mogu biti ponosni da ga imaju u klubu, posebno naš mladi Erik Fabian Kaurin koji također trenira s trenerom Vargom i kojemu Ivanovo iskustvo i podrška puno znače za daljnji napredak. Sigurna sam da je pred Erikom zavidna sportska karijera.  

Aktualna sezona je u punom jeku, mislite li da bi se ove godine Paraatletski klub URIHO mogao boriti za naslov državnog prvaka?

– Sezona je u punom jeku, točno. Iskreno, mislim da naš klub ne može konkurirati za naslov državnog prvaka, postoji nekolicina većih klubova koji tu imaju prednost. Ali to ne znači da se nećemo boriti, naši sportaši na svakom natjecanju daju svoj maksimum.

Koji su najveći izazovi u vođenju kluba?

– Bez imalo razmišljanja moram reći da su to financije. Pomažu nam Zagrebački parasportski savez, Hrvatski paraatletski savez, sportaši imaju svoje programe, među rijetkim smo klubovima koji uspiju nešto uprihoditi i od sponzora, ali sve je to skromno.

Na koji ste rezultat vaših članova najponosniji i što bi se moglo napraviti kako bi Paraatletski klub URIHO postizao još bolje rezultate?

– Ponosna sam na sve naše paraatletičare i na svaki njihov osobni rekord, na svaki državni rekord. Na svačiji napredak. Parolimpijske i svjetske medalje kategorija su za sebe, nešto što je uistinu pokazatelj izvrsnosti i ponosna sam što je i naš klub dio te velike pozornice. Trudimo se privući mlade sportaše, svježu krv, sudjelujemo na svim parasportskim manifestacijama s ciljem uključivanja mladih osoba s invaliditetom u paraatletiku.

Kakvo je stanje što se tiče parasporta u Zagrebu danas i što bi, po vašem mišljenju, moglo biti bolje?

– Iz godine u godinu stanje je sve bolje, financije su sve izdašnije i to je dobro. Ono što se može poboljšati je svakako sportska infrastruktura, ali to je problem u svakom sportu. Ono što još mogu istaknuti je i problem stručnog kadra, nedovoljan broj novih trenera s kvalifikacijama koje su usklađene sa Zakonom o sportu tako da je teško zaposliti profesionalca. Vrlo se često susrećemo sa situacijama u kojima su naši treneri honorarci pa zbog osnovnog posla ne mogu, npr., putovati s našim parasportašima na natjecanja. 

Mnogi su poželjeli osvojiti neki od planinarskih vrhova, ali to je ostao samo san. Profesor povijesti u I. osnovnoj školi Dugave, Željko Brdal (56), taj je san ostvario

Poslušaj članak

Iako je prije 18 godina izgubio vid zbog retinitis pigmentose, sljepoća ga nije spriječila da se strastveno bavi planinarenjem uz pratnju videće osobe, pokazujući tako da ništa nije nemoguće.

Posljednjih deset godina Željko je pisao planinarske putopise, a njih tridesetak objavljeno je u knjizi ‘S bijelim štapom put planina’.

Od kada se bavite planinarenjem?

– Počeo sam planinariti 2011. godine. Moja kći Nika učlanila se u planinarsku grupu ‘Gojzeki’ Hrvatskog planinarskog društva ‘Željezničar’ i Osnovne škole ‘Zapruđe’, a u toj grupi zajedno planinare roditelji i djeca. Supruga i ja pridružili smo se grupi. Svaki novi planinarski izlet bio mi je sve ljepši.

Koliko vam je planinarenje promijenilo život?

– Planinarenje je moja ljubav, postao sam ovisan o planinama. Upoznao sam krajeve koje sigurno ne bih da nisam planinario, a stekao sam i mnoge prijatelje. Zahvaljujući planinarenju imam neke nove ciljeve i izazove u životu. Planinarenje mi se uvuklo pod kožu i moje je zadovoljstvo. Smatram da svaka osoba s invaliditetom može pronaći aktivnost koja odgovara njezinim fizičkim sposobnostima. Volio bih da sve osobe s invaliditetom više gledaju na ono što mogu, a ne na ono što ne mogu. Treba biti svjestan ograničenja, ali i iskoristiti preostale potencijale.

Kako je planinariti ne oslanjajući se na vlastiti vid, samo uz pomoć videće osobe?

– Na neke se vrhove nije teško popeti, pogodni su za rekreativce, ali neki su i zahtjevniji. Uspon zahtijeva određeni napor i vrijeme. Kad dođem na vrh, osjećaj je divan. Osjećam zadovoljstvo što sam ostvario neki cilj.

Osvojili ste 142 planinarska vrha u Hrvatskoj. Koji je uspon bio najteži?

– Vrlo zahtjevan bio je uspon na Anić kuk na Velebitu. Morao sam biti dobro osiguran opremom. Penjanje i silaženje trajali su deset sati. Izdvojio bih i uspon na vrh Sauleck u Austriji – i on je bio dugotrajan.

Jeste li se našli u opasnoj situaciji tijekom planinarenja?

– Sigurno sam bio blizu neke provalije. Također sam pao i udario se, ali život mi nije bio ugrožen jer sam imao dobru videću pratnju koja mi je jamčila sigurnost.

Što vas je potaknulo na pisanje planinarskih putopisa?

– Sve što se ne zapiše – zaboravi se. Meni je bilo zadovoljstvo prenijeti svoje dojmove i pokazati ljudima koliko je planinarenje dobra aktivnost. Na pisanje putopisa potaknula me i želja da ljudi vide koliko je Hrvatska prekrasna zemlja.

Imate li savjet za slijepe osobe koje se odluče na planinarenje?

– Za planinarenje treba imati želju i volju te dobru podršku. Planinarenje je komplicirano za svaku slijepu osobu, ali treba pronaći pratnju – osobu koja to doista želi i u koju se ima povjerenje. Slijepa osoba u početku treba odabrati planinu koja nije zahtjevna.

Kakvi su vaši daljnji planovi?

– Ostalo je još osam vrhova u Hrvatskoj koje želim osvojiti, a svi su na Mosoru i Biokovu. Volio bih da to bude u nekoj doglednoj budućnosti.

Povodom 65. godišnjice Srednje škole – Centra za odgoj i obrazovanje Zagreb razgovarali smo s ravnateljicom škole o njihovu radu, misiji, uspjesima, ali i željama za naredni period

Poslušaj članak

Ove godine obilježavate veliki jubilej. Što on znači za vašu školu i možete li nam dati presjek transformacije škole kroz godine?

– Škola postoji od 1960. godine i ove godine slavimo 65 godina postojanja. To je izuzetno važna obljetnica jer je kruna desetljeća predanog rada s djecom i mladima s intelektualnim i kombiniranim teškoćama u razvoju. Ponosni smo na ono što smo postigli. Naš rad ne temelji se isključivo na teškoćama – mi radimo na osnaživanju jakih strana i talenata naših učenika. Naša filozofija sadržana je u motu: ‘Škola koja pomaže vratiti osmijeh’, i to nije samo rečenica – to je srž naše misije.

Najprije smo bili osnovna škola, potom i srednja, a najveću transformaciju doživjeli smo u posljednjih deset godina, kada smo počeli uvoditi nove programe.

Koje obrazovne programe učenici mogu upisati i o kojem broju učenika govorimo?

– Naša škola radi u manjim razrednim odjelima, što znači da u razredu ima najviše deset učenika. Time omogućavamo individualizirani pristup svakom učeniku. Imamo bogat izbor obrazovnih programa – trenutno nudimo čak 12 pomoćnih zanimanja. To uključuje, primjerice, pomoćnog autolakirera, autolimara, cvjećara, vrtlara, kuhara, slastičara, konobara, kartonažera, knjigovežu, soboslikara i ličioca. Posebno ističemo program redovnog kuhara, koji je prilagođen našim učenicima i traje tri ili četiri godine, ovisno o programu.

Uz to, imamo i osnovnoškolske programe za one učenike koji nisu spremni za strukovno obrazovanje.

Nismo imali riješeno pitanje stručne prakse, pa smo uz školsku knjigovežnicu otvorili i ugostiteljski praktikum te plastenik ispred škole kako bi učenici mogli imati praksu. Učenici ovdje imaju i brojne rehabilitacijske programe, poput kineziterapije, muzikoterapije, neurofeedbacka i senzorne sobe. Prilagodili smo se adolescentima kako bi im okruženje bilo moderno i zanimljivo. Bitno je naglasiti da ovdje učenici dobivaju funkcionalna znanja i vještine što je iznimno važno i učenike potičemo da puno toga naprave sami.

Nadamo se da ćemo u skoroj budućnosti otvoriti i neke nove programe te stvoriti još bolje uvjete za praksu. Trenutno školu pohađa oko 160 učenika.

Kakva je suradnja škole s lokalnim zajednicama i poslodavcima?

– Surađujemo s više od 80 radnih mjesta u Zagrebu i okolici, što je doista značajan broj. Većinom su to obrtnici i poduzetnici koji našim učenicima omogućuju praksu. Ono što nas posebno veseli jest činjenica da mnogi učenici, nakon završetka školovanja, ostaju raditi kod tih poslodavaca. To nam je pokazatelj da naša praksa ima stvarni utjecaj i doprinosi uključivanju mladih u svijet rada.

Sudjelujete i u međunarodnim projektima. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Naravno. Iako su mnogi bili skeptični hoće li učenici s teškoćama moći sudjelovati u međunarodnim programima poput Erasmusa, mi smo s velikim entuzijazmom krenuli u tu priču još 2015. godine. Danas, deset godina kasnije, s ponosom možemo reći da smo sudjelovali u 12 Erasmus+ projekata. U sklopu tih projekata, 52 učenika iz naše škole imala su priliku posjetiti 13 različitih zemalja. To je za nas golemo postignuće i dokaz da granice zaista ne postoje kada imate pravu podršku i volju.

Koje su daljnje želje i planovi?

– Stalno se prijavljujemo za nove projekte, educiramo nastavnike, a želja nam je ostvariti još jedan praktikum za ugostiteljstvo te simulaciju hotelske sobe za smjer pomoćnog radnika smještajnog objekta. Voljeli bismo i više prostora, ali zahvalni smo i na ovome što imamo. Nastojat ćemo i dalje imati konkurentne programe i prilagođavati ih potrebama tržišta rada.

Prvi put ćemo u timu imati i medicinsku sestru koja će učenicima davati propisane lijekove. Do sada su roditelji morali odlaziti s posla kako bi djetetu dali lijek.

Poruka za kraj sadašnjim i budućim učenicima te njihovim roditeljima.

– Puno nesretne i uplakane djece dolazi kod nas jer su prošla zlostavljanje u redovnim osnovnim školama, izgubila samopouzdanje, nisu sudjelovala na priredbama, niti su bila uključena u život i rad škole. Takvi se učenici kod nas preporode. Učenici, čekamo vas. A roditelji, ako imaju nedoumice, neka dođu i doznaju sve o našim programima i načinu rada. Kod nas svi učenici vole dolaziti u školu jer smo zadržali razmjenu ideja, komunikaciju, dobru energiju, povezanost i nismo zaboravili svrhu obrazovanja.

S dragim maturantima opraštamo se s porukom da se nikada ne izgube na svom putu jer su kod nas navikli na podršku – tisuću posto. Izvan škole će biti teže, ali mi ostajemo tu za njih. Jedini u Hrvatskoj imamo službu praćenja tijeka socijalizacije i zapošljavanja. Minimalno tri godine po završetku obrazovanja pratimo te mlade ljude i pomažemo im u pisanju molbi, životopisa i slično. One koji se ne mogu zaposliti upućujemo na razne radionice. Mi smo mjesto kojem se naši učenici uvijek mogu vratiti.