Intervju
JOZEFINA KRANJČEC Osobe s invaliditetom moraju se same pokrenuti
Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni su gotovo u cijeloj Hrvatskoj, a mi smo pričali s predsjednicom Jozefinom Kranjčec o radu Saveza, položaju osoba s invaliditetom i izazovima koji su još pred svima nama
Poslušaj članak
Koji su glavni ciljevi i prioriteti Saveza u narednim godinama?
– Hvala na pitanju, ono je zaista kompleksno. Glavni ciljevi Saveza su ostvarenje strateških ciljeva Saveza. Znamo da ih ima više, poput jačanja kapaciteta Saveza i njegovih udruga članica, uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u život zajednice, razvoja inovativnih socijalnih usluga unutar Saveza i članica, kao i praćenje provedbe nacionalnih i međunarodnih dokumenata vezanih uz problematiku osoba s invaliditetom.
Koje projekte i programe trenutačno provodite?
– Savez provodi jedan od najvažnijih projekata, a to je podrška Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – tzv. nacionalna sustavna podrška. To je vrlo značajan projekt koji predstavlja osnovnu djelatnost i pokriva dio plaća naših djelatnika te sve troškove hladnog pogona. Dobili smo mnogo zadataka i nadamo se da ćemo ih uspješno izvršiti prema planiranim aktivnostima. To uključuje suradnju s članicama, pomoć u pisanju projekata, informiranje o raspisanim natječajima, pomoć pri pravdanju projekata i slično.
Drugi projekt koji provodimo zove se ‘Podrška – prava, inkluziju olakšava’, u sklopu kojeg širimo mrežu socijalnih usluga. Riječ je o opsežnom programu koji se sastoji od više projekata, a financira ga Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Kroz taj program održavamo simpozije za voditelje udruga članica, gdje im pružamo edukacije ovisno o aktualnim temama svake godine. Također organiziramo edukacije za roditelje i skrbnike djece i mladih osoba s invaliditetom.
Organiziramo i ljetni kamp za osobe s težim invaliditetom, posebno one iz socijalno ugroženih skupina – iz kontinentalne Hrvatske vodimo ih na more, a iz primorskih krajeva u toplice. Taj projekt je značajan jer roditelji za to vrijeme mogu iskoristiti godišnji odmor, dok mi njihovog člana obitelji zbrinjavamo kroz aktivnosti u kampu.
Još jedan projekt, koji financira Grad Zagreb, zove se ‘S tobom sam’, a cilj mu je senzibilizacija građana prema marginaliziranim skupinama. Fokusirali smo se na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, a stručni suradnici će održavati edukativna predavanja, čiji će rezultati biti vidljivi po završetku projekta.
Pri kraju je i projekt e-Pristupačnost, kroz koji smo, s partnerima iz naših udruga, obrazovali dvadesetak osoba s invaliditetom. Polaznici su završili pet modula u prvoj fazi projekta, a sada nastavljaju s obrazovanjem, stječući dodatna znanja iz područja zapošljavanja u turizmu. Projekt financira Ministarstvo turizma.
Koje su najveće prepreke s kojima se osobe s tjelesnim invaliditetom i dalje svakodnevno suočavaju u Hrvatskoj?
– Prepreke možemo podijeliti na fizičke i administrativne barijere. Fizičke se odnose na nepristupačnost građevina, radnih mjesta i javnog prijevoza (npr. niskopodni autobusi). Administrativne barijere su povezane s prekomjernom birokracijom – osoba s invaliditetom ne bi trebala deset puta odlaziti na isto mjesto da bi ostvarila neko pravo. Kroz Registar osoba s invaliditetom imamo napredak, ali pojedini zahtjevi i obrasci predugo stoje neobrađeni zbog nedostatka stručnog kadra. Vjerujemo da ćemo do kraja godine uspjeti taj proces dovesti u red.
Kako Savez podržava svoje članice – udruge na lokalnoj razini – u njihovom radu i razvoju? Koliko imate članica?
– Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni smo gotovo u cijeloj Hrvatskoj.
Podršku pružamo kroz edukacije, simpozije, konferencije, okrugle stolove – teme su uvijek prilagođene potrebama udruga i lokalne zajednice. Također, provodimo individualne konzultacije s voditeljima udruga.
U sklopu nacionalne sustavne podrške provodimo i terenske obilaske manje razvijenih udruga, kako bismo im pomogli u rastu i razvoju. Planiramo obići oko 70 posto članica i pružiti im pomoć u onome gdje vidimo prostor za napredak. Svaka lokalna zajednica zaslužuje snažnu i funkcionalnu udrugu, jer se putem nje lakše ostvaruju zakonska prava osoba s invaliditetom.
Kako biste ocijenili napredak u području pristupačnosti, zapošljavanja i obrazovanja osoba s invaliditetom, a gdje ima najviše prostora za poboljšanje?
– Volim reći, i već sam to istaknula i na televiziji, da je pokret osoba s invaliditetom započeo prije 23 godine i da smo od tada postigli jako puno – posebno u obrazovanju, zapošljavanju i pristupačnosti.
Na primjer, nekad smo imali pet pomoćnika u nastavi, a sada ih imamo više od 5000. Djeca se moraju obrazovati, a država je omogućila potrebnu pomoć. Oni koji su već završili školovanje, ali se ne mogu zaposliti, mogu koristiti vaučere za dodatna usavršavanja, prekvalifikacije i stjecanje novih kompetencija.
Uveli smo i osobne asistente za osobe s najtežim invaliditetom, kako bi i oni mogli imati mogućnost zapošljavanja. Donijeli smo i Zakon o inkluzivnom dodatku koji pokriva dodatne troškove izazvane invaliditetom.
Naravno, još treba poboljšati javni prijevoz, pristupačnost zgrada i ustanova. No, ove i iduće godine, uz podršku Europske unije, krećemo s energetskom obnovom starijih zgrada, čime će se riješiti i pristupačnost. Vjerujem da će se time kvaliteta života osoba s invaliditetom značajno poboljšati.
Što biste poručili mladim osobama s tjelesnim invaliditetom koje se suočavaju s osjećajem isključenosti ili nevidljivosti u društvu?
– Osobe s invaliditetom moraju se same pokrenuti. Nitko vam neće doći na vrata i reći da se upišete na fakultet, da imate radno mjesto ili da odete na neko savjetovanje. Moraju sami nešto poduzeti.
Na našim edukacijama to uvijek naglašavamo – trebaju se truditi biti vidljivi u društvu. Moraju istraživati obrazovne mogućnosti u skladu sa svojim sposobnostima. Nisu svi za sve – ni među zdravima, a kamoli među osobama s određenim oštećenjima.
Trebaju nastojati ući u svijet rada, ne gledati isključivo na visinu plaće, već na uključenost. Sada imaju inkluzivni dodatak, što znači da nisu bez osnovnih sredstava. Važno je da se zaposle, da budu uključeni u zajednicu kojoj pripadaju – jer samo tako mogu osjećati unutarnje zadovoljstvo, biti korisni i izbjeći izolaciju.
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
Tko su Purger i Purgerica?
Zašto dug sastanak može biti iscrpljujuć za nagluhe osobe?
Pomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
Tajni agenti 010 u novoj misiji: spašavaju vlastiti libido
-
Life&StylePrije 2 danaTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
Civilno društvoPrije 21 satPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
in MREŽAPrije 3 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
Osobe s invaliditetomPrije 7 danaACT Grupa poziva na zapošljavanje osoba s invaliditetom
-
KulturaPrije 6 danaBOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
-
Civilno društvoPrije 2 danaUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 6 danaMagnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom
-
Obaranje rukePrije 6 danaHrvatska odlična na SP u (para)obaranju ruke