Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni su gotovo u cijeloj Hrvatskoj, a mi smo pričali s predsjednicom Jozefinom Kranjčec o radu Saveza, položaju osoba s invaliditetom i izazovima koji su još pred svima nama
Koji su glavni ciljevi i prioriteti Saveza u narednim godinama?
– Hvala na pitanju, ono je zaista kompleksno. Glavni ciljevi Saveza su ostvarenje strateških ciljeva Saveza. Znamo da ih ima više, poput jačanja kapaciteta Saveza i njegovih udruga članica, uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u život zajednice, razvoja inovativnih socijalnih usluga unutar Saveza i članica, kao i praćenje provedbe nacionalnih i međunarodnih dokumenata vezanih uz problematiku osoba s invaliditetom.
Koje projekte i programe trenutačno provodite?
– Savez provodi jedan od najvažnijih projekata, a to je podrška Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – tzv. nacionalna sustavna podrška. To je vrlo značajan projekt koji predstavlja osnovnu djelatnost i pokriva dio plaća naših djelatnika te sve troškove hladnog pogona. Dobili smo mnogo zadataka i nadamo se da ćemo ih uspješno izvršiti prema planiranim aktivnostima. To uključuje suradnju s članicama, pomoć u pisanju projekata, informiranje o raspisanim natječajima, pomoć pri pravdanju projekata i slično.
Drugi projekt koji provodimo zove se ‘Podrška – prava, inkluziju olakšava’, u sklopu kojeg širimo mrežu socijalnih usluga. Riječ je o opsežnom programu koji se sastoji od više projekata, a financira ga Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Kroz taj program održavamo simpozije za voditelje udruga članica, gdje im pružamo edukacije ovisno o aktualnim temama svake godine. Također organiziramo edukacije za roditelje i skrbnike djece i mladih osoba s invaliditetom.
Organiziramo i ljetni kamp za osobe s težim invaliditetom, posebno one iz socijalno ugroženih skupina – iz kontinentalne Hrvatske vodimo ih na more, a iz primorskih krajeva u toplice. Taj projekt je značajan jer roditelji za to vrijeme mogu iskoristiti godišnji odmor, dok mi njihovog člana obitelji zbrinjavamo kroz aktivnosti u kampu.
Još jedan projekt, koji financira Grad Zagreb, zove se ‘S tobom sam’, a cilj mu je senzibilizacija građana prema marginaliziranim skupinama. Fokusirali smo se na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, a stručni suradnici će održavati edukativna predavanja, čiji će rezultati biti vidljivi po završetku projekta.
Pri kraju je i projekt e-Pristupačnost, kroz koji smo, s partnerima iz naših udruga, obrazovali dvadesetak osoba s invaliditetom. Polaznici su završili pet modula u prvoj fazi projekta, a sada nastavljaju s obrazovanjem, stječući dodatna znanja iz područja zapošljavanja u turizmu. Projekt financira Ministarstvo turizma.
Koje su najveće prepreke s kojima se osobe s tjelesnim invaliditetom i dalje svakodnevno suočavaju u Hrvatskoj?
– Prepreke možemo podijeliti na fizičke i administrativne barijere. Fizičke se odnose na nepristupačnost građevina, radnih mjesta i javnog prijevoza (npr. niskopodni autobusi). Administrativne barijere su povezane s prekomjernom birokracijom – osoba s invaliditetom ne bi trebala deset puta odlaziti na isto mjesto da bi ostvarila neko pravo. Kroz Registar osoba s invaliditetom imamo napredak, ali pojedini zahtjevi i obrasci predugo stoje neobrađeni zbog nedostatka stručnog kadra. Vjerujemo da ćemo do kraja godine uspjeti taj proces dovesti u red.
Kako Savez podržava svoje članice – udruge na lokalnoj razini – u njihovom radu i razvoju? Koliko imate članica?
– Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni smo gotovo u cijeloj Hrvatskoj.
Podršku pružamo kroz edukacije, simpozije, konferencije, okrugle stolove – teme su uvijek prilagođene potrebama udruga i lokalne zajednice. Također, provodimo individualne konzultacije s voditeljima udruga.
U sklopu nacionalne sustavne podrške provodimo i terenske obilaske manje razvijenih udruga, kako bismo im pomogli u rastu i razvoju. Planiramo obići oko 70 posto članica i pružiti im pomoć u onome gdje vidimo prostor za napredak. Svaka lokalna zajednica zaslužuje snažnu i funkcionalnu udrugu, jer se putem nje lakše ostvaruju zakonska prava osoba s invaliditetom.
Kako biste ocijenili napredak u području pristupačnosti, zapošljavanja i obrazovanja osoba s invaliditetom, a gdje ima najviše prostora za poboljšanje?
– Volim reći, i već sam to istaknula i na televiziji, da je pokret osoba s invaliditetom započeo prije 23 godine i da smo od tada postigli jako puno – posebno u obrazovanju, zapošljavanju i pristupačnosti.
Na primjer, nekad smo imali pet pomoćnika u nastavi, a sada ih imamo više od 5000. Djeca se moraju obrazovati, a država je omogućila potrebnu pomoć. Oni koji su već završili školovanje, ali se ne mogu zaposliti, mogu koristiti vaučere za dodatna usavršavanja, prekvalifikacije i stjecanje novih kompetencija.
Uveli smo i osobne asistente za osobe s najtežim invaliditetom, kako bi i oni mogli imati mogućnost zapošljavanja. Donijeli smo i Zakon o inkluzivnom dodatku koji pokriva dodatne troškove izazvane invaliditetom.
Naravno, još treba poboljšati javni prijevoz, pristupačnost zgrada i ustanova. No, ove i iduće godine, uz podršku Europske unije, krećemo s energetskom obnovom starijih zgrada, čime će se riješiti i pristupačnost. Vjerujem da će se time kvaliteta života osoba s invaliditetom značajno poboljšati.
Što biste poručili mladim osobama s tjelesnim invaliditetom koje se suočavaju s osjećajem isključenosti ili nevidljivosti u društvu?
– Osobe s invaliditetom moraju se same pokrenuti. Nitko vam neće doći na vrata i reći da se upišete na fakultet, da imate radno mjesto ili da odete na neko savjetovanje. Moraju sami nešto poduzeti.
Na našim edukacijama to uvijek naglašavamo – trebaju se truditi biti vidljivi u društvu. Moraju istraživati obrazovne mogućnosti u skladu sa svojim sposobnostima. Nisu svi za sve – ni među zdravima, a kamoli među osobama s određenim oštećenjima.
Trebaju nastojati ući u svijet rada, ne gledati isključivo na visinu plaće, već na uključenost. Sada imaju inkluzivni dodatak, što znači da nisu bez osnovnih sredstava. Važno je da se zaposle, da budu uključeni u zajednicu kojoj pripadaju – jer samo tako mogu osjećati unutarnje zadovoljstvo, biti korisni i izbjeći izolaciju.
