Intervju
JELENA VUKOVIĆ Morate se probuditi da biste ostvarili snove
Popričali smo s trofejnom hrvatskom paraatletičarkom o njezinoj 30 godina dugoj atletskoj karijeri
Poslušaj članak
Gospođo Vuković, punih 30 godina dio ste hrvatske paraatletske scene, iza sebe imate pregršt velikih natjecanja i odličja – koji biste uspjeh izdvojili kao najdraži?
– Prošlo je punih 30 godina otkad sam se počela baviti atletikom za osobe s invaliditetom. Sve je krenulo davne 1981. godine kada me na liječničkom pregledu u prvom razredu osnovne škole moja školska liječnica Snježana Bilić nije htjela osloboditi tjelesnog odgoja. Da je, sigurno danas ne bih bila sportašica.
U školi sam trenirala košarku, pa tenis, čak i vozila neke utrke u kolicima, a moja priča s atletikom krenula je 1995. godine kada sam po dolasku na stadion upoznala svog tadašnjeg trenera Milana Metikoša koji je odmah u meni prepoznao bacački potencijal – pitao me tada bih li bacala i tako je sve počelo. Najviše volim bacati disk, pa kuglu, a koplje bacam ako baš moram.
Iza sebe imam puno velikih natjecanja, više svjetskih i europskih prvenstva, prvenstava Hrvatske, kao i četiri nastupa na Paraolimpijskim igrama koje bih posebno izdvojila.
Moje prve Paraolimpijske igre bile su 2000. godine u Sydneyu gdje sam oborila svjetski rekord u bacanju diska, međutim, kako su se kategorije zbog malog broja sportaša spajale, tada sam osvojila šesto mjesto.
Uslijedila je Paraolimpijada u Ateni 2004. gdje sam osvojila broncu u bacanju diska, to mi je jedna od najdražih medalja i posebnijih trenutaka u mojoj sportskoj karijeri jer je san svakog sportaša nastup na Olimpijadi i Paraolimpijadi, a kada stojite na jednom od postolja na tako velikom natjecanju, to je nešto posebno. Nastupila sam i na Paraolimpijskim igrama u Pekingu i Londonu gdje sam u bacanju diska i kugle uspjela izboriti finale. Bila sam zadovoljna s tim rezultatima jer su se već onda sportski rezultati u svijetu počeli jako podizati.
Moj najdraži uspjeh svakako je onaj na mom prvom velikom natjecanju u Birminghamu u Engleskoj gdje sam oborila svjetski rekord u bacanju diska star 20 godina. Tada sam osvojila zlato u bacanju diska i broncu u bacanju kugle. Nakon toga sam još pet puta obarala svjetski rekord u bacanju diska te jednom u bacanju kugle. Trenuci kada staneš na postolje i kad zasvira hrvatska himna na velikim natjecanjima su nešto posebno.
Gdje nalazite motiv da i nakon 30 godina osvajate medalje i dalje budete na samom vrhu ovoga sporta, što je to što Vas gura naprijed?
– Motiv za bavljenje sportom nakon 30 godina nalazim u dobrim rezultatima koji su iza mene. Poticaj su mi svakako sportaši koji ostaju iza mene, juniori koje treniram i koji u meni vide uzor, nekoga u koga će se ugledati kako u sportskom tako i u standardnom životu. To me potiče i gura da se trudim, da radim i ostanem u toj atletici koju i danas nakon toliko godina još uvijek volim.
Ono što mi daje snagu da idem naprijed i onda kada mislim da više ne mogu je vjera. Vjera u Boga me uvijek nosi. Jedini uvjet kada sam počela trenirati je bio da ne želim trenirati nedjeljom. Nedjelja je dan za mene i za Boga. Nedjeljom odlazim u crkvu gdje sviram, to me ispunjava i čini sretnom. Bog je svijetla točka u mom životu jer mi je pomogao kada sam bila u velikoj životnoj krizi. Prolazila kroz rastavu svojih roditelja, pohađala sam školu koju nisam htjela i nalazila sam se na jednom velikom životnom raskrižju. Tada je Bog od mene napravio novog čovjeka. Uz pomoć doktorice Snježane Bilić te uz snagu obraćenja i Božje ljubavi uskoro mi se sve okrenulo na dobro. Upisala sam novu školu i maturirala s odličnim uspjehom, a i sport mi je išao od ruke. Ja volim reći da se prvo morate probuditi kako biste ostvarili svoje snove. Ja sve svoje snove još nisam ostvarila, još ih je puno preda mnom.
Postoji li nešto u karijeri za čim žalite, neko natjecanje za koje mislite ‘mogla sam bolje’?
– Nažalost, postoje neka natjecanja koja su što zbog sudačkih grešaka, što zbog naših grešaka, protekla malo manje uspješno. Prije šest godina nastupila sam na Europskom prvenstvu u Berlinu gdje su mi suci nakon šest hitaca na kraju natjecanja poništili sve hice. Bila sam tada treća i trebala sam dobiti medalju, ali suci su odlučili da sam nepravilno sjedila. To nije bila istina jer ja zbog svog invaliditeta ne mogu drugačije sjediti, za to smo imali čak i liječničku potvrdu. Mi smo se žalili na tu odluku, ali nažalost bezuspješno. Taj mi je Berlin ostavio veliku gorčinu.
Dugo mi je nakon toga trebalo da se vratim treninzima, a pogotovo natjecanjima. Tu je veliku ulogu odigrao moj stručni tim koji stoji iza mene – doktorica Smoljanić i trenerica Katja Luketić, one su podnijele tu gorčinu sa mnom i uspjele se skupa sa mnom izboriti da se nastavim dalje baviti sportom.
Je li ostalo još neispunjenih sportskih snova, postoji li još nešto što niste ostvarili, a željeli biste?
– Sljedeće Paraolimpijske igre su u Los Angelesu, voljela bih ispuniti normu za te Paraolimpijske igre. Posjetila sam puno zemalja, bila sam četiri puta u Australiji, na Novom Zelandu, u Indiji, na bezbroj dalekih putovanja, ali još nikada nisam uspjela otići u Ameriku, tako da je izboriti Paraolimpijske igre u Americi sigurno jedan od motiva i želja za budućnost.
Ono što želim u ovoj godini je ostvariti dobar plasman u zadnjem kolu Hrvatske paraatletske lige koje će se 18. i 19. listopada održati u Puli. Organizator je AK Spektar već dugi niz godina. Za sada smo prvi u poretku Hrvatske paraatletske lige, a već smo nekoliko puta osvajali titulu najboljeg paraatletskog kluba u Hrvatskoj. Preda mnom je organizacija samog natjecanja i sudjelovanje na istom, a nadam se što boljem rezultatu.
Isto tako, tu je i utrka Gea. To je humanitarna utrka za žene oboljele od karcinoma dojke kojoj sam ja promotor, a održat će se 5. listopada na Valkama. Nakon toga, u studenom će se održati i utrka za Dinu. Bila je to moja sportska kolegica koja je, nažalost izgubila bitku protiv karcinoma. Ona je ostavila pečat pozitive u mom životu stoga želim promovirati tu utrku. Koristim priliku pozvati ljude na te humanitarne utrke. Nije bitno možete li trčati, hodati ili se kotrljati poput nas osoba u kolicima, ali bitno je da se tamo vidimo i damo podršku te tako pomognemo ljudima kojima je to zaista potrebno.
Dopredsjednica ste i pomoćna trenerica Atletskog kluba Spektar Pula koji već godinama niže fantastične rezultate kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj atletskoj sceni. Koja je tajna kontinuiranih uspjeha vašeg kluba?
– U fazi sam pripreme diplomskog rada i završavanja škole za trenera. Jedan smo od najvećih paraatletskih klubova, imamo 36 registriranih paraatletičara, a tajna našeg uspjeha je isključivo rad. Kada me pitaju do kada ćemo ovako trenirati, ja kažem ‘dok ne padnete u nesvijest’. Bez rada nema rezultata.
Stručni kadar je najvažniji. Smatram da svaki vrhunski sportaš iza sebe mora imati vrhunski tim ljudi. Ja iza sebe imam tim – trenericu Katju Luketić, pomoćnu trenericu i asistenticu Katarinu Polić, psihologicu Niku Spasić, doktoricu Paunović i psihoterapeuticu Anku Dušanek. To su ljudi koji konstantno rade sa mnom, koji me guraju naprijed onda kada padnem, postaju moje ruke i noge kada ja više ne mogu. U zadnjih godinu dana dogodile su mi se neke stvari koje su me dosta unazadile, ali svi ti ljudi vjeruju u mene i moj uspjeh. Oni rade i sa ostalim sportašima u našem klubu.
Mislim da sve to skupa daje dobre rezultate. Ima nas puno, a kad se svi naši rezultati skupe to dovodi do toga da smo najbolji paraatletski klub u Hrvatskoj. Svatko od nas je jedna mala puzla koja stvori jednu veliku dobru sliku na kraju godine.
U prošlom kolu imali smo državni rekord, osobne rekorde, ali i jako dobre rezultate svih paraatletičara. To nas je dovelo ponovo u vodstvo te se nadamo kako ćemo nakon zadnjeg kola ostati, točnije ponovo postati najbolji paraatletski klub u Hrvatskoj.
Osim sportskih odličja, dobitnica ste brojnih nagrada i priznanja – koje priznanje Vam je najposebnije i zašto?
– Puno je tih nagrada koje su se nanizale u 30 godina karijere. Nagrada Grada Pule, nagrade županije, a posebno priznanje koje mi je baš ostalo pri srcu je priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora za najbolju sportašicu godine koje sam dobila 1999. godine. Do tada ni jedan sportaš s invaliditetom nije proglašen najboljom sportašem. Tu je i nagrada Frane Bućara – najveća nagrada za sportska dostignuća u Republici Hrvatskoj. Tim ordenom me odlikovao tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. To je ipak jedno veliko priznanje i za mene jako posebno.
Dobivala sam nagrade za najbolju sportašicu županije, najbolju sportašicu Hrvatske. Puno je tih odličja, ali to je bio normalan tijek događanja nakon osvajanja medalja sa svjetskih i europskih prvenstava te Paraolimpijskih igara.
Što biste poručili mladima koji se tek počinju baviti parasportom?
– Mladima s invaliditetom koji se tek počinju baviti sportom poručila bih da se počnu baviti bilo kakvim sportom. Nije bitno što trenirate, bitno je da nešto krenete trenirati. Sport je nešto što nas uči boriti se u životu. Život je borba pogotovo za nas s invaliditetom, uvijek se borimo s nekim preprekama – da upišemo školu, fakultet, nađemo posao, a uz sve to želimo dokazati da zbog svog invaliditeta nismo drukčiji od drugih.
Fraza ‘nije bitno pobijediti, bitno je sudjelovati’ kod nas sportaša baš i ne pali. Svaki sportaš želi pobijediti na natjecanju, a u cijeloj toj priči bitno je pobijediti sebe, pobijediti svoje slabosti, izgraditi samopouzdanje i pokazati sam sebi da možeš. Kroz sport učimo boriti se, rasti i izlaziti pred ljude. Što smo više među ljudima, pokazujemo da život osoba s invaliditetom nije nešto od čega treba bježati.
Sa svojim se invaliditetom moramo uhvatiti u koštac i pokušati živjeti normalno koliko nam god to barijere oko nas dozvoljavaju, ali smatram da su najveće barijere u našim glavama. Ako mi prezentiramo svoj invaliditet kao nešto s čim živimo, radimo i jesmo, tako će nas prihvatiti i drugi.
Normalno je da nekad nešto ne možemo, ali uvijek će se oko nas naći netko da nam pomogne. Zato mladima s invaliditetom poručujem – izađite iz svojih kuća, nađite neki sport i dopustite da vas ljudi vide, da vide da postojite. Jedino tako možemo prilagoditi svijet sebi.
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
Tko su Purger i Purgerica?
Pomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
Tajni agenti 010 u novoj misiji: spašavaju vlastiti libido
SLAVONSKI BROD MoveNow kamp okupio velik broj djece
-
Life&StylePrije 1 danTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
Civilno društvoPrije 7 satiPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
in MREŽAPrije 2 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
Osobe s invaliditetomPrije 6 danaACT Grupa poziva na zapošljavanje osoba s invaliditetom
-
KulturaPrije 5 danaBOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
-
Civilno društvoPrije 1 danUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 5 danaMagnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom
-
Obaranje rukePrije 5 danaHrvatska odlična na SP u (para)obaranju ruke