Gospođo Vuković, punih 30 godina dio ste hrvatske paraatletske scene, iza sebe imate pregršt velikih natjecanja i odličja – koji biste uspjeh izdvojili kao najdraži?
– Prošlo je punih 30 godina otkad sam se počela baviti atletikom za osobe s invaliditetom. Sve je krenulo davne 1981. godine kada me na liječničkom pregledu u prvom razredu osnovne škole moja školska liječnica Snježana Bilić nije htjela osloboditi tjelesnog odgoja. Da je, sigurno danas ne bih bila sportašica.
U školi sam trenirala košarku, pa tenis, čak i vozila neke utrke u kolicima, a moja priča s atletikom krenula je 1995. godine kada sam po dolasku na stadion upoznala svog tadašnjeg trenera Milana Metikoša koji je odmah u meni prepoznao bacački potencijal – pitao me tada bih li bacala i tako je sve počelo. Najviše volim bacati disk, pa kuglu, a koplje bacam ako baš moram.
Iza sebe imam puno velikih natjecanja, više svjetskih i europskih prvenstva, prvenstava Hrvatske, kao i četiri nastupa na Paraolimpijskim igrama koje bih posebno izdvojila.
Moje prve Paraolimpijske igre bile su 2000. godine u Sydneyu gdje sam oborila svjetski rekord u bacanju diska, međutim, kako su se kategorije zbog malog broja sportaša spajale, tada sam osvojila šesto mjesto.
Uslijedila je Paraolimpijada u Ateni 2004. gdje sam osvojila broncu u bacanju diska, to mi je jedna od najdražih medalja i posebnijih trenutaka u mojoj sportskoj karijeri jer je san svakog sportaša nastup na Olimpijadi i Paraolimpijadi, a kada stojite na jednom od postolja na tako velikom natjecanju, to je nešto posebno. Nastupila sam i na Paraolimpijskim igrama u Pekingu i Londonu gdje sam u bacanju diska i kugle uspjela izboriti finale. Bila sam zadovoljna s tim rezultatima jer su se već onda sportski rezultati u svijetu počeli jako podizati.
Moj najdraži uspjeh svakako je onaj na mom prvom velikom natjecanju u Birminghamu u Engleskoj gdje sam oborila svjetski rekord u bacanju diska star 20 godina. Tada sam osvojila zlato u bacanju diska i broncu u bacanju kugle. Nakon toga sam još pet puta obarala svjetski rekord u bacanju diska te jednom u bacanju kugle. Trenuci kada staneš na postolje i kad zasvira hrvatska himna na velikim natjecanjima su nešto posebno.
Gdje nalazite motiv da i nakon 30 godina osvajate medalje i dalje budete na samom vrhu ovoga sporta, što je to što Vas gura naprijed?
– Motiv za bavljenje sportom nakon 30 godina nalazim u dobrim rezultatima koji su iza mene. Poticaj su mi svakako sportaši koji ostaju iza mene, juniori koje treniram i koji u meni vide uzor, nekoga u koga će se ugledati kako u sportskom tako i u standardnom životu. To me potiče i gura da se trudim, da radim i ostanem u toj atletici koju i danas nakon toliko godina još uvijek volim.
Ono što mi daje snagu da idem naprijed i onda kada mislim da više ne mogu je vjera. Vjera u Boga me uvijek nosi. Jedini uvjet kada sam počela trenirati je bio da ne želim trenirati nedjeljom. Nedjelja je dan za mene i za Boga. Nedjeljom odlazim u crkvu gdje sviram, to me ispunjava i čini sretnom. Bog je svijetla točka u mom životu jer mi je pomogao kada sam bila u velikoj životnoj krizi. Prolazila kroz rastavu svojih roditelja, pohađala sam školu koju nisam htjela i nalazila sam se na jednom velikom životnom raskrižju. Tada je Bog od mene napravio novog čovjeka. Uz pomoć doktorice Snježane Bilić te uz snagu obraćenja i Božje ljubavi uskoro mi se sve okrenulo na dobro. Upisala sam novu školu i maturirala s odličnim uspjehom, a i sport mi je išao od ruke. Ja volim reći da se prvo morate probuditi kako biste ostvarili svoje snove. Ja sve svoje snove još nisam ostvarila, još ih je puno preda mnom.
Postoji li nešto u karijeri za čim žalite, neko natjecanje za koje mislite ‘mogla sam bolje’?
– Nažalost, postoje neka natjecanja koja su što zbog sudačkih grešaka, što zbog naših grešaka, protekla malo manje uspješno. Prije šest godina nastupila sam na Europskom prvenstvu u Berlinu gdje su mi suci nakon šest hitaca na kraju natjecanja poništili sve hice. Bila sam tada treća i trebala sam dobiti medalju, ali suci su odlučili da sam nepravilno sjedila. To nije bila istina jer ja zbog svog invaliditeta ne mogu drugačije sjediti, za to smo imali čak i liječničku potvrdu. Mi smo se žalili na tu odluku, ali nažalost bezuspješno. Taj mi je Berlin ostavio veliku gorčinu.
Dugo mi je nakon toga trebalo da se vratim treninzima, a pogotovo natjecanjima. Tu je veliku ulogu odigrao moj stručni tim koji stoji iza mene – doktorica Smoljanić i trenerica Katja Luketić, one su podnijele tu gorčinu sa mnom i uspjele se skupa sa mnom izboriti da se nastavim dalje baviti sportom.
Je li ostalo još neispunjenih sportskih snova, postoji li još nešto što niste ostvarili, a željeli biste?
– Sljedeće Paraolimpijske igre su u Los Angelesu, voljela bih ispuniti normu za te Paraolimpijske igre. Posjetila sam puno zemalja, bila sam četiri puta u Australiji, na Novom Zelandu, u Indiji, na bezbroj dalekih putovanja, ali još nikada nisam uspjela otići u Ameriku, tako da je izboriti Paraolimpijske igre u Americi sigurno jedan od motiva i želja za budućnost.
Ono što želim u ovoj godini je ostvariti dobar plasman u zadnjem kolu Hrvatske paraatletske lige koje će se 18. i 19. listopada održati u Puli. Organizator je AK Spektar već dugi niz godina. Za sada smo prvi u poretku Hrvatske paraatletske lige, a već smo nekoliko puta osvajali titulu najboljeg paraatletskog kluba u Hrvatskoj. Preda mnom je organizacija samog natjecanja i sudjelovanje na istom, a nadam se što boljem rezultatu.
Isto tako, tu je i utrka Gea. To je humanitarna utrka za žene oboljele od karcinoma dojke kojoj sam ja promotor, a održat će se 5. listopada na Valkama. Nakon toga, u studenom će se održati i utrka za Dinu. Bila je to moja sportska kolegica koja je, nažalost izgubila bitku protiv karcinoma. Ona je ostavila pečat pozitive u mom životu stoga želim promovirati tu utrku. Koristim priliku pozvati ljude na te humanitarne utrke. Nije bitno možete li trčati, hodati ili se kotrljati poput nas osoba u kolicima, ali bitno je da se tamo vidimo i damo podršku te tako pomognemo ljudima kojima je to zaista potrebno.
Dopredsjednica ste i pomoćna trenerica Atletskog kluba Spektar Pula koji već godinama niže fantastične rezultate kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj atletskoj sceni. Koja je tajna kontinuiranih uspjeha vašeg kluba?
– U fazi sam pripreme diplomskog rada i završavanja škole za trenera. Jedan smo od najvećih paraatletskih klubova, imamo 36 registriranih paraatletičara, a tajna našeg uspjeha je isključivo rad. Kada me pitaju do kada ćemo ovako trenirati, ja kažem ‘dok ne padnete u nesvijest’. Bez rada nema rezultata.
Stručni kadar je najvažniji. Smatram da svaki vrhunski sportaš iza sebe mora imati vrhunski tim ljudi. Ja iza sebe imam tim – trenericu Katju Luketić, pomoćnu trenericu i asistenticu Katarinu Polić, psihologicu Niku Spasić, doktoricu Paunović i psihoterapeuticu Anku Dušanek. To su ljudi koji konstantno rade sa mnom, koji me guraju naprijed onda kada padnem, postaju moje ruke i noge kada ja više ne mogu. U zadnjih godinu dana dogodile su mi se neke stvari koje su me dosta unazadile, ali svi ti ljudi vjeruju u mene i moj uspjeh. Oni rade i sa ostalim sportašima u našem klubu.
Mislim da sve to skupa daje dobre rezultate. Ima nas puno, a kad se svi naši rezultati skupe to dovodi do toga da smo najbolji paraatletski klub u Hrvatskoj. Svatko od nas je jedna mala puzla koja stvori jednu veliku dobru sliku na kraju godine.
U prošlom kolu imali smo državni rekord, osobne rekorde, ali i jako dobre rezultate svih paraatletičara. To nas je dovelo ponovo u vodstvo te se nadamo kako ćemo nakon zadnjeg kola ostati, točnije ponovo postati najbolji paraatletski klub u Hrvatskoj.
Osim sportskih odličja, dobitnica ste brojnih nagrada i priznanja – koje priznanje Vam je najposebnije i zašto?
– Puno je tih nagrada koje su se nanizale u 30 godina karijere. Nagrada Grada Pule, nagrade županije, a posebno priznanje koje mi je baš ostalo pri srcu je priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora za najbolju sportašicu godine koje sam dobila 1999. godine. Do tada ni jedan sportaš s invaliditetom nije proglašen najboljom sportašem. Tu je i nagrada Frane Bućara – najveća nagrada za sportska dostignuća u Republici Hrvatskoj. Tim ordenom me odlikovao tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. To je ipak jedno veliko priznanje i za mene jako posebno.
Dobivala sam nagrade za najbolju sportašicu županije, najbolju sportašicu Hrvatske. Puno je tih odličja, ali to je bio normalan tijek događanja nakon osvajanja medalja sa svjetskih i europskih prvenstava te Paraolimpijskih igara.
Što biste poručili mladima koji se tek počinju baviti parasportom?
– Mladima s invaliditetom koji se tek počinju baviti sportom poručila bih da se počnu baviti bilo kakvim sportom. Nije bitno što trenirate, bitno je da nešto krenete trenirati. Sport je nešto što nas uči boriti se u životu. Život je borba pogotovo za nas s invaliditetom, uvijek se borimo s nekim preprekama – da upišemo školu, fakultet, nađemo posao, a uz sve to želimo dokazati da zbog svog invaliditeta nismo drukčiji od drugih.
Fraza ‘nije bitno pobijediti, bitno je sudjelovati’ kod nas sportaša baš i ne pali. Svaki sportaš želi pobijediti na natjecanju, a u cijeloj toj priči bitno je pobijediti sebe, pobijediti svoje slabosti, izgraditi samopouzdanje i pokazati sam sebi da možeš. Kroz sport učimo boriti se, rasti i izlaziti pred ljude. Što smo više među ljudima, pokazujemo da život osoba s invaliditetom nije nešto od čega treba bježati.
Sa svojim se invaliditetom moramo uhvatiti u koštac i pokušati živjeti normalno koliko nam god to barijere oko nas dozvoljavaju, ali smatram da su najveće barijere u našim glavama. Ako mi prezentiramo svoj invaliditet kao nešto s čim živimo, radimo i jesmo, tako će nas prihvatiti i drugi.
Normalno je da nekad nešto ne možemo, ali uvijek će se oko nas naći netko da nam pomogne. Zato mladima s invaliditetom poručujem – izađite iz svojih kuća, nađite neki sport i dopustite da vas ljudi vide, da vide da postojite. Jedino tako možemo prilagoditi svijet sebi.
