Intervju
SANJA TARCZAY Život gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj ide na bolje
Objavljeno
Prije 4 mjeseca/
Napisao/la:
Mladen Kristić
Sanja Tarczay široj je javnosti postala poznata kao prva i, zasad, jedina gluhoslijepa doktorica znanosti u Hrvatskoj. U zajednici osoba s invaliditetom, s druge strane, poznata je kao zaštitno lice beskompromisnog aktivizma kada je riječ o pravima gluhoslijepih ljudi. Predsjednica je dvije velike organizacije – Hrvatskog saveza gluhoslijepih ‘Dodir’ te Svjetske federacije gluhoslijepih
Poslušaj članak
Poštovana dr. Tarczay, ovog je lipnja, po prvi put u povijesti, obilježen Međunarodni dan gluhosljepoće, i to na inicijativu Svjetske federacije gluhoslijepih, organizacije kojoj ste na čelu. Za tu ste se ideju, koliko mi je poznato, zalagali godinama?
– Pa, nije bilo baš tako. Mi gluhoslijepi u Hrvatskoj dugo smo se godina borili da se gluhosljepoća prizna kao neovisno oštećenje. A kada sam prije dvije godine postala predsjednica Svjetske federacije gluhoslijepih, shvatila sam da naše članstvo želi da i mi imamo svoj Međunarodni dan, kao što to, primjerice, imaju osobe s Downovim sindromom ili autizmom. Kolege iz drugih svjetskih organizacija gluhoslijepih upozorile su me da postupak proglašenja bilo kojeg međunarodnog dana može potrajati godinama, ali to me nije obeshrabrilo.
Lani sam u New Yorku imala sreću upoznati sjajne ljude, bivšeg hvrvatskog veleposlanika pri UN-u dr. Ivana Šimonovića i aktualnog Hrvoja Ćurića Hrvatinića, koji su, premda isprva sumnjičavi u brzu realizaciju ideje, dali sve od sebe da pomognu u procesu odobravanja Međunarodnog dana gluhosljepoće i da Hrvatska bude nositelj inicijative. Tako smo, zajedničkim snagama sa svjetskim organizacijama gluhoslijepih, u manje od godinu dana dobili svoj Međunarodni dan, što je uistinu jako, jako brzo.
Hrvatski savez gluhoslijepih osoba ‘Dodir’ djeluje već više od tri desetljeća. Što se u tom razdoblju promijenilo kada govorimo o položaju i pravima gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj?
– Promijenilo se puno toga, i to nabolje, iako put do cilja nije bio nimalo jednostavan. Bio je to uistinu put od trnja do zvijezda, jer prije gluhosljepoća nije bila prepoznata kao posebno oštećenje. Puno je vremena i strpljenja trebalo da donositeljima odluka objasnimo da je gluhosljepoća zasebno oštećenje. Nismo bili prepoznati u zakonu kao što su to gluhe ili slijepe osobe ili, primjerice, oni s cerebralnom paralizom. Često bi mi donositelji odluka govorili da je problem gluhoslijepih riješen svrstavanjem među slijepe ili gluhe osobe, na što bih odgovarala da nije. Jer gluhe osobe mogu vidjeti, a oni s oštećenjem vida mogu čuti, dok to kod gluhoslijepih nije slučaj. Gluhoslijepi, dakle, ne mogu jedno osjetilo kompenzirati drugim. Nakon tri desetljeća napornog rada napokon smo počeli utjecati na neke donositelje odluka, a veliki se zaokret dogodio prošle godine kada je gluhosljepoća priznata kao zasebno oštećenje u zakonima o osobnim asistentima i inkluzivnom dodatku. Sada smo čak i u blagoj prednosti u odnosu na gluhe i nagluhe…
Kako to?
– Pa, zbog prirode našeg oštećenja mi dobivamo malo više sredstava nego gluhe osobe u inkluzivnom dodatku, a i višu satnicu s komunikacijskim posrednicima. Gluhoslijepe osobe sada mogu dobiti 160 sati mjesečno uslugu komunikacijskog posrednika koji će im pomoći u svakodnevnim aktivnostima. Gluhe osobe imaju pravo na 40 sati mjesečno za usluge komunikacijskog posrednika, dakle uspjeli smo napraviti jasnu distinkciju između gluhoslijepih i onih koji su isključivo slijepi ili isključivo gluhi. Posao prevoditelja za gluhoslijepe osobe puno je širi i zahtjevniji, ali pri tome nisu i bolje plaćeni,
Gluhoslijepa djeca danas uglavnom pohađaju redovnu školu i uz sebe imaju stručne komunikacijske posrednike. Ali ta djeca u redovnoj školi ne komuniciraju s vršnjacima koji imaju oštećenja sluha ili vida. Dakle, nemaju baš puno prilike komunicirati na hrvatskom znakovnom jeziku, pa se često osjećaju izolirano.
– To je dobro pitanje. Savez ‘Dodir’ prvi je pokrenuo prevođenja hrvatskog znakovnog jezika u školama i na fakultetima, a kasnije i u vrtićima. Međutim, Ministarstvo obrazovanja poslije je donijelo neke nove kriterije o tome tko može biti prevoditelj, a tko ne, i mi kao savez na to nemamo utjecaja. Problem je i u tome što plaće za stručne komunikacijske posrednike nisu motivirajuće, pa se ljudi brzo zasite. Tragično je to za gluho dijete da nema svog gluhog vršnjaka s kim može podijeliti svoja iskustva i probleme koje ima zbog gluhoće. Napominjem, nije to pravilo, ali jest nešto što postaje jako uočljivo. I na kraju se događa to da gluha djeca odrastaju bez dovoljno znanja o samoj gluhoći.
Neki stručnjaci tvrde da razvoj asistivnih i digitalnih tehnologija uvelike pomaže gluhoslijepim osobama u komunikaciji sa svijetom i općenito im podiže kvalitetu života, što je svakako dobro. No, može li ta posvemašnja digitalizacija komunikacije dovesti do polaganog izumiranja hrvatskog znakovnog jezika?
– Ne bih baš tako rekla, jer netko je dobro primijetio: dok ima gluhih ljudi, bit će i znakovnog jezika. Nemam ništa protiv razvoja digitalne i asistivne tehnologije, naprotiv, no ta je tehnologija gluhoslijepim osobama uglavnom nedostupna. Većina gluhoslijepih je nezaposlena i žive od malih invalidnina ili mirovina, pa tu tehnologiju ne mogu sebi priuštiti. Ne mogu je ni dobiti, jer u Hrvatskoj još nismo riješili problem vezan za Pravilnik o ortopedskim pomagalima. Gluhoslijepih osoba u tom pravilniku još uvijek nema.
Vjerojatno mislite na slušne aparate…
– Imam nekoliko gluhoslijepih prijatelja koji su izgubili slušne aparate, a nisu imali dovoljno novaca da si kupe nove. No, u Pravilniku o ortopedskim pomagalima vrijede isti kriteriji i za gluhe i za gluhoslijepe osobe – na nove slušne aparate obje skupine čekaju jednako, dakle sedam godina. Međutim, gluhoslijepe osobe su u nepovoljnijem položaju od gluhih, pa se sada pokušavamo izboriti da se u Pravilniku jasno razdvoje gluhi i gluhoslijepi.
Nedavno su i neki muzeji u Hrvatskoj postali pristupačni gluhoslijepim osobama. Je li i to jedan mali, ali značajan korak u izgradnji inkluzivnijeg okruženja?
– Mi već godinama radimo na tome da se gluhoslijepim osobama omogući pristupačnost u javnim i kulturnim institucijama, ali i u sportskim objektima. Zdravim ljudima nije problem odlučiti hoće li ići na Thompsonov koncert ili ne, a mi to ne možemo. Hrvatski su muzeji danas uglavnom pristupačni ili za slijepe ili za osobe u kolicima, međutim ne i za gluhoslijepe. Međutim, naša dugogodišnja suradnja s muzejima Grada Zagreba pokazala je da se u tom smislu može puno toga postići i proširiti priču i na druge kulturne institucije u RH.
Možda će vam se svidjeti
-
Zašto baš vi ne biste bili autor sljedeće teme?
-
Aplikacija koja prikazuje javne toalete za osobe s invaliditetom
-
Libertas Dubrovnik predstavio vozilo za osobe s invaliditetom
-
SAVEZ DODIR I anđeli imaju etički kodeks
-
Edukacijom do bolje podrške djeci s rijetkim bolestima
-
Edukativno predavanje o životu sa šećernom bolešću u Labinu
Intervju
VIKTOR JOZIĆ Moramo hitno poraditi na infrastrukturi
Objavljeno
Prije 2 dana/
13/11/2025Napisao/la:
Borna Ferdo Vukojević
Popričali smo s Viktorom Jozićem, predsjednikom Parasportskog saveza Grada Samobora i Udruge osoba s invaliditetom Sinergija
Poslušaj članak
Poštovani gospodine Joziću, nedavno ste preuzeli funkciju predsjednika novoosnovanog Parasportskog saveza Grada Samobora. Koji su zadaci stavljeni pred Vas po preuzimanju funkcije, te koji će biti Vaš prvi konkretan potez kao predsjednika Saveza?
– Što se tiče mojih zadataka, na funkciji predsjednika je da se brine o zakonitosati rada Saveza. Nadalje, na meni je da potičem sam razvoj i brinem oko financijskog poslovanja Saveza i udruga koje su dio Saveza. Također, jedna od glavnih zadaća je i poticanje što većeg broja osoba s invaliditetom da se uključe u parasport.
Isto tako, brinem se oko stručnog rada sa sportašima kroz projekt Hrvatskog paraolimpijskog odbora ‘Jačanje sustava prasporta’. To na lokalnoj razini možemo nadograditi i još više razviti kako bi svaki klub od Grada dobio trenere koji će raditi u parasportu s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.
S obzirom na to da su parasportaši jedna specifična skupina sportaša, mi se također brinemo o njihovoj zdravstvenoj skrbi, ali i o gradnji infrastrukture za parasport. Radi se o potpuno drugačijoj infrastrukturi koja uključuje puno stvari koje osobe bez invaliditeta ne trebaju. To se ponajprije odnosi na pristup. Pristup dvoranama i sportskim terenima, pristup tuševima u dvoranama, ali i prilagođena vozila za prijevoz osoba s invaliditetom. To su temeljne zadaće predsjednika Saveza i njegovog tima.
Moj prvi potez bit će osigurati financiranje rada parasportskih klubova kroz javne potrebe u parasportu. Mi ćemo biti ti koji ćemo provoditi javne potrebe u parasportu. Nećemo više biti dio sportskog saveza Grada Samobora u kojem je bila specifična točka sport osoba s invaliditetom. Mi nismo specifični program, sustav parasporta je redoviti program. S obzirom na to da ni jedna organizacija parasportske aktivnosti ne financira u 100% iznosu, jedan dio stučnog rada imat ćemo preko HPO-a, jedan preko županijskog parasportskog saveza, a željeli bismo da se i lokalna zajednica uključi. Nadalje, sufinancirat ćemo parasportska natjecanja. Redovito funkcioniranje parasporta u Gradu Samoboru naša je temeljna zadaća.
Samoborski parasportaši već godinama ostvaruju zapažene rezultate, kako na domaćim tako i na međunarodnim natjecanjima. Kako to da se Parasportski savez Grada Samobora tek sada oformio?
– Kako bi se oformio parasportski savez, trebaju postojati tri kluba. S obzirom na to da smo godinama imali samo Parastolnoteniski klub Synergia Samobor i da je tek 2020. godine osnovan paraatletski klub, a prije par godina i Judo klub ISHI, mi smo tražili najbolji način da osnujemo savez. Mislim da smo ga osnovali u pravom trenutku jer smo čekali strateške dokumente. Kada je donesena Strategija o razvoju sporta Grada Samobora koja je predviđala osnivanje parasportskog saveza, tek smo onda dobili pravi signal da je vrijeme da krenemo s osnivanjem Saveza. Nakon donošenja nacionalne Strategije o razvoju parasporta i gradske strategije o razvoju sporta u koju je bio uključen i parasport, smatrali smo da je vrijeme da krenemo u osnivanje Parasportskog saveza Grada Samobora.
Što je to što samoborskom parasportu još nedostaje, a što ćete vi kao Savez nastojati poboljšati kako bi rezultati samoborskih parasportaša bili još bolji?
– Na prvom mjestu bit će nam poboljšanje infrastrukture. Trenutačno nemamo adekvatnu atletsku stazu ni atletsku dvoranu. Za parasolnoteniski klub imamo dvoranu koja nije potpuno adekvatna za naš rad. Isto tako, Judo klub osoba s invaliditetom ISHI djeluje u sklopu Judo kluba Profektus, tu ćemo također napraviti jedan iskorak, iako oni dobro funkcioniraju jer ta dva kluba vode isti ljudi. Trenutno smo u dogovorima s Gradom Samoborom oko proširenja infrastrukture za atletski klub i paraatletski klub, kao i za prastolnoteniski klub Synergia Samobor. Također će se raditi na izgradnji i proširenju samostalnog sustava za Judo klub ISHI.
S druge strane, sljedeća godina je jako važna. Slijedi nam Svjetsko prvenstvo u parastolnom tenisu, pripreme za Paraolimpijske igre za atletiku. Isto tako, iako je Judo još uvijek ‘adaptivni’, on ima veliku inkluzivnu ulogu kod sportaša s invaliditetom u društvo i to se nikako ne smije zanemariti. Taj sport trenutno nije na razini profesionalnog natjecanja, ali će to jednog dana svakako biti, stoga moramo sve pripremiti do tada. Ako u sve to uspjemo uključiti i trenere barem na pola radnog vremena, biti ćemo zadovoljni.
Kako se Savez financira te u što će se sredstva najviše ulagati?
– Kada odbijemo režijske troškove, željeli bi da nam što više novaca ostane za natjecanja. S obzirom na to da sljdeće godine imamo svjetsko prvenstvo u parastolnom tenisu, a počinju se skupljati bodovi i u atletici za Paraolimpijske igre, naš će atletičar morati nastupiti na minimum tri Grand Prix natjecanja, a mi ćemo nastojati da nastupi na pet turnira. Jedan dio će financirati Hrvatski paraatletski savez, drugi dio Parasportski savez Zagrebačke županije, dok će treći dio financirati Grad Samobor.
S druge strane, što se tiče parastolnog tenisa, Pavao Jozić morati će nastupiti na najmanje osam turnira, od čega barem dva interkontinentalna. Troškovi su veliki, stoga ćemo nastojati izabrati one turnire koji su za njega najpovoljniji. Kada šaljete atletičara na samo tri turnira ili stolnotenisača na šest umjesto njih osam, on nema pravo na pogrešku jer mu to ne dozvoljavaju financije. Zbog toga ćemo razgovarati s Hrvatskim parastolnoteniskim savezom koliko će biti podržan njegov program, a koliko će biti podržan od Županijskog parasportskog saveza i Parasportskog saveza Grada Samobora. Isto ćemo napraviti i za atletiku.
Isti problem imamo i s financiranjem putovanja naših judaša kojima treba velika pratnja kada idu na inozemna natjecanja. Fokus će biti na financiranju redovitog rada klubova i sportskih manifestacija.
Kako bi ocijenili stanje parasporta u Hrvatskoj danas i što bi se moglo napraviti kako bi se ono podiglo na razinu više?
– U zadnjih pet godina napravljen je velik iskorak u smislu osiguravanja stručnog rada po klubovima. U početku je to bilo ‘Jačanje sustava članica HPO-a’, dok je danas to ‘Jačanje sustava parasporta u Republici Hrvatskoj’. To je puno jači projekt koji je uključio stručne radnike iz svih krajeva Hrvatske. Problem je u tome što mi nemamo velike baze iz kojih bi dobivali nove parasportaše u klubovima, tu smo još uvijek na početku, to je polje na kojem se još puno može napredovati. Ono što je porazno je činjenica da u Hrvatskoj ima oko 3000 registriranih parasportaša u svim sportovima, dok sam Grad Samobor ima 4500 sportaša. Premali broj osoba s invaliditetom se bavi sportom. Upravo u tom području HPO mora napraviti nove programe i smisliti način kako doći do roditelja.
Mi na razini cijele Hrvatske imamo oko 100 sportaša mlađih od 18 godina, to je zato što se djeca prekasno uključuju u sport. Moramo biti više prisutni u terapeutskim centrima, orijentacijskim centrima i bolnicama kako bi bolje i više upoznavali roditelje o dobrobitima bavljenja sportom. Kada bi se barem 10% njih bavilo parasportom, bili bismo na 60.000 parasportaša, ali to na žalost nije tako. Tu moramo napraviti iskorak na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Trebaju se napraviti novi programi i na drukčiji način pristupiti razvoju parasporta.
Nedavno ste primili nagradu Grada Samobora za životno djelo za izniman doprinos unapređenju prava i položaja osoba s invaliditetom te za sportsko djelovanje. Što ta nagrada znači za Vas?
– Nagradu sam primio za rad na promociji i zaštiti prava osoba s invaliditetom i za sportsko djelovanje gdje smo godinama jako dobri. Ova nagrada je potvrda da smo svih ovih godina dobro radili. Drago mi je da je Grad Samobor to prepoznao. Moram naglasiti da to nije samo moja nagrada, nego nagrada svih mojih suradnika koji su marljivo radili da bi se prava osoba s invaliditetom mogla implementirati u našu lokalnu zajednicu.
Ali ovo nije kraj, ovo je tek početak. Još moramo riješiti tri velike teme, a to su infrastruktura, adekvatni starački dom i organizirani smještaj za osobe s invaliditetom te gradnja Centra inkluzivnih usluga koje smo dogovorili s Gradom. On je dio četverogodišnjeg razdoblja u kojem će Grad također djelovati. Danas osobe s invaliditetom teško dolaze do fizikalne terapije, logopedskih i psiholoških usluga. Mi želimo osnovati inkluzivni centar koji će sve te usluge učiniti pristupačnim osobama s invaliditetom.
Udruga osoba s invaliditetom Sinergija slavi 30 godina postojanja, Vi ste njezin predsjednik već dugi niz godina. Na koji dio svog rada ste najponosniji?
– Bilo je vrhunskih ljudi prije mene koji su razvili projekte, jedna od njih svakako je bivša predsjednica Jadranka Guštin koja je pokrenula projekt osobne asistencije koji smo mi kasnije razvili. Također, pokrenula je niz drugih projekata kao što je informatičko osposobljavanje osoba s invaliditetom, projekt koji je rađen s Pučkim učilištem u Gradu Samoboru. Tu su naši članovi bili obučavani za webdizajnere i poznavanje rada na računalu. Kasnije smo više stavili naglasak na naše kreativne i edukativne radionice te smo se više počeli baviti zapošljavanjem osoba s invaliditetom i ostvarivanjem svih statusnih prava koje je osobama s invaliditetom omogućila Republika Hrvatska, a oni bili upoznati s tim. Na to smo stavili najveći naglasak u našem radu.
Danas je položaj osoba s invaliditetom u Gradu Samoboru jako specifičan. Mi smo jako razvijen grad koji je okružen s nisko razvijenim područjem kao što je Žumberak i Samoborsko gorje, to stvara disbalans u brizi prema osobama s invaliditetom.
Ponosni smo na to što smo razvili socijalne usluge i što smo prepoznati kao organizacija koja je uvijek spremna pomoći osobama s invaliditetom.
Svojim smo radom uspjeli stvoriti da sve gradske ustanove osobama s invaliditetom koji imaju neki problem kažu – ‘idite u Sinergiju, oni će vam reći što vam je činiti’. Mi nikada nismo radili razliku u tome je li osoba naš član ili nije. Uvijek smo gledali pomoći svakoj osobi da ostvari što veći broj prava koja joj pripadaju. U tom smo dijelu stvorili prepoznatljiv utjecaj na lokalnu zajednicu i mogu reći kako se naš glas sluša.
Sustavnu podršku dobivamo od Grada Samobora i Grada Svete Nedelje te Nacionalne zaklade civilnog društva jer se naše aktivnosti vide. U Udruzi imamo 55 zaposlenih od čega 50 osobnih asistenta i 5 u stručnoj službi. Mislim da je to podatak koji govori o kakvom se ozbiljnom sustavu radi.
Udruga Sinergija još uvijek ima štošta za ponuditi. Ima puno stvari koje radimo, ali i očekujemo još veći angažman naših osoba s invaliditetom jer su previše zatvoreni u svoja četiri zida, a premalo socijalno aktivni.
Intervju
JELENA LEŠAJA Hrvatska knjižnica za slijepe svima je otvorena
Objavljeno
Prije 3 dana/
12/11/2025Napisao/la:
Mladen Kristić
Razgovarali smo s voditeljicom odjela posudbe u knjižnici koja je postala jednom od najdugovječnijih institucija hrvatske kulture
Poslušaj članak
Gospođo Lešaja, Hrvatska knjižnica za slijepe (HKZASL) ove godine proslavlja 60. obljetnicu postojanja. Koliko je i na koji način HKZASL u svojoj bogatoj povijesti utjecao na opismenjavanje slijepih i slabovidnih osoba?
– Svaka knjižnica svojom djelatnošću doprinosi indirektno i direktno opismenjivanju zajednice kojoj služi pa tako i HKZASL. U slučaju narodnih knjižnica radi se o lokalnim zajednicama, a u slučaju HKZASL o osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska koje čine jednu vrlo raznoliku i široko rasprostranjenu zajednicu korisnika.
Ono što ovu knjižnicu čini posebnom je to što knjige koje su apriori nedostupne osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska pripremamo tako da postanu pristupačne slijepim i slabovidnim osobama, zatim osobama s fizičkim oštećenjima koja im onemogućavaju konvencionalno čitanje te učenicima s disleksijom. HKZASL je kroz svoju povijest brinula o čitateljskim navikama, odnosno stvaranjem svojeg fonda i korisničkih usluga stvarala je i čitatelje dok su oni istodobno stvarali i jačali knjižnicu. Želja za čitanjem i dostupnošću pristupačnih knjiga idu ruku pod ruku i međusobno se jačaju. Prilikom stvaranja pristupačnih formata i prilikom njihovog distribuiranja korisnicima, HKZASL djeluje u skladu s nacionalnim zakonima i propisima s područja knjižničarstva i autorskog prava, a prati i trendove na međunarodnoj razini.
U idealnom svijetu bi sve knjige bile rođene pristupačne i svaki bi čitatelj mogao odmah posuditi knjigu u obliku koji zadovoljava njegove potrebe. To je utopija, ali dopuštam si ponekad sanjati o njoj.
Nedavno ste pokrenuli i projekt od velikog značaja za hrvatsku kulturu općenito, naime digitalizaciju nota hrvatske glazbene baštine na brajici. Jeste li zadovoljni rezultatima koje je ovaj projekt polučio?
– Mislim da ste nedavno, u sklopu koncerta Perice Mihaljevića, i pisali nešto o tome. Da, HKZASL u svom fondu ima i note pisane brajicom, nastale u raznim knjižnicama diljem svijeta ali i ovdje uz pomoć revnih entuzijasta, muzičara i profesora glazbe poput Valentina Novačića, Josipa Hrvoja, a sada i Perice Mihaljevića. Do nota stranih kompozitora na brajici je lako doći pomoću međunarodnih platformi za razmjenu knjiga u pristupačnih formata. Ali note hrvatskih kompozitora na brajici moramo pripremati mi u Hrvatskoj. Digitalizacija i pohrana tako pripremljenih notnih zapisa bitne su za sadašnje ali i za buduće naraštaje slijepih muzičara.
Zadovoljni smo onim što je do sada napravljeno, bilo je puno prepreka i nekoliko stručnjaka je moralo biti uključeno u proces ali vjerujemo kako će nastavak tog projekta ipak biti lakši. Znate, dobro je proći sve te pokušaje i pogreške, sada nam je postupak jasniji i spremni smo za buduće notne pustolovine.
Povodom obilježavanja 60. godišnjice djelovanja, HKZASL je ugostila brojne književnike i glazbenike, organizirala okrugle stolove i kvizove…
– Iako je ova godina specijalna i obljetnička te smo imali i brojne dodatne programe, HKZASL uvijek nastoji svojim korisnicima ponuditi dodatne sadržaje. Već sigurno 20 godina organiziraju se ovdje događanja, brojne manifestacije, predavanja, natjecanja, koncerti, izložbe, druženja. Nastojimo održati postojeću publiku i privući novu. Naša su događanja otvorena svima. Zaista, svatko zainteresiran može doći k nama.
U prostoru knjižnice je uvijek aktualna neka izložba, književne tribine koje moderira Andrija Škare održavaju se jednom mjesečno, imamo sastanke čitateljskih klubova s gostovanjima književnika ali i jednomjesečne sastanke čitateljskog kluba ‘Zvučko’. U posjet nam dolaze škole ili mi odlazimo k njima, imamo programe u Noći knjige, u Mjesecu hrvatske knjige, jednom godišnje organiziramo Kviz znanja i Državno natjecanje u brzom i izražajnom čitanju brajice, studenti Muzičke akademije uvijek u prosincu održavaju koncert… Uskoro sudjelujemo u programu Interlibera. Održat ćemo radionicu ‘Čitajmo različito’ u sklopu dječjeg programa, a ravnateljica Karolina Zlatar Radigović će s drugim stručnjacima sudjelovati i u panel raspravi ‘Kad pisanje i čitanje djeci i mladima nije lako – podrška koja mijenja živote’. Imamo jako puno planova tako da je najbolje redovito pratiti našu Facebook i mrežnu stranicu i prijaviti se na naš e-bilten Redak. Za korisnike i znatiželjnike koji ne mogu fizički doći uvijek nudimo poveznicu za uključivanje putem Zooma. Snimke događanja se šalju pretplatnicima naših časopisa, a može ih se poslušati i na našem YouTube kanalu.
Kako ocjenjujete interes vaših korisnika za čitanjem knjiga i stjecanjem novih znanja? Je li čitanje knjiga, u ovoj digitalnoj močvari u kojoj živimo, danas postalo nekako zastarjelo i suvišno?
– Naši korisnici obožavaju čitati i mnogi od njih bi vam odgovorili kako im čitanje predstavlja puno više od puke zabave ili razbibrige, što također nije loše. Prosječni korisnik HKZASL-a posudi oko 40 naslova godišnje. Korisnik i knjižničar uče jedan od drugog, jedan drugom otključava svijet. Ne mogu uopće pokušati nabrojati koliko sam djela i autora upoznala zato što su me korisnici na njih nagovorili, a nadam se da je bilo i obrnuto.
Ali da se vratim na Vaše pitanje. Ne bih se složila s Vama oko termina ‘digitalna močvara’. Digitalno doba je otvorilo brojne mogućnosti osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska. Protok znanja i informacija je sada fleksibilniji, a načini čitanja su vrlo raznoliki.
Asistivna tehnologija je slijepim i slabovidnim osobama, rekla bih, donijela informacijsku ravnopravnost kao nikada prije u povijesti. Ona svakako nije još potpuna, ali mi se čini da sve brže ide u tom smjeru. Ono čemu nas je pak digitalno doba kolektivno izložilo je brzina protoka informacija i njihova količina. Lako postajemo recipijenti informacija, neselektivni i nestrpljivi, a selektivnost i strpljivost su dvije vrline koje nam trebaju za čitanje knjiga. Čitanje je radnja koja se odvija u realnom vremenu. Proces čitanja je sličan tjelovježbi, što više čitaš, čitateljski mišić postaje snažniji i izdržljiviji.
I za kraj, što vaša knjižnica može ponuditi i ostalim osobama s invaliditetom, ne samo slijepim i slabovidnim korisnicima?
– Osobe s fizičkim invaliditetom koji im onemogućava rukovanje knjigom i praćenje teksta na standardnom tisku, mogu postati naši članovi i posuđivati zvučne knjige i knjige u EPUB formatu. Sve informacije o učlanjenju mogu pronaći na našoj stranici i kontaktirati nas. Također, svatko tko ima disleksiju ili neku drugu dijagnosticiranu teškoću u čitanju može nam se obratiti. Suradnju ostvarujemo i sa školama, drugim knjižnicama i domovima umirovljenika. Gdje postoji realna i opravdana potreba za knjigom u pristupačnim formatima, mi možemo pomoći.
Intervju
MARIN MILETIĆ Pomoćnici u nastavi anđeli su čuvari učenicima
Objavljeno
Prije 1 tjedan/
07/11/2025Napisao/la:
Mladen Kristić
Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više
Poslušaj članak
Gospodine Miletiću, proteklih ste dana žestoko kritizirali Radovana Fuchsa, tituliravši ga kao najgoreg ministra obrazovanja u novijoj hrvatskoj povijesti. Možete li nam pobliže objasniti na čemu temeljite svoje kritike adresirane na ministra Fuchsa?
– Stvarno mislim da je ministar Fuchs najgori ministar prosvjete kojeg smo imali od postanka slobodne i demokratske države. Ne znam treba li razloge tražiti u tome da je Fuchs veterinar, ali činjenica je da čovjek ne poznaje sustav, nikada nije radio s djecom na nastavi, ne zna kako funkcionira zbornica, ne zna što je sat nastave s učenicima u osnovnim ili srednjim školama. Ali to ga sve ne amnestira, jer je ministarsko mjesto i menadžersko mjesto, vi upravljate velikim sustavom, a on se nije potrudio okružiti s ljudima koji znaju posao ili ih ima takve, ali ih ne sluša.
Kako god, njegova krivnja je najveća što je obrazovanje na vrlo niskoj razini, što imamo poplavu odlikaša, što imamo fakultete koje učenici upisuju pa poslije pune burze rada jer nema posla. Fuchs nema viziju, nema strategije, nema snage i hrabrosti da vodi jedno tako izazovno ministarstvo… i da, kada gledate ukupnu sliku naših škola, što je škola, kakvu školu danas mi želimo – činjenica je da se Fuchs uopće ne snalazi. Učitelji su i dalje potplaćeni, djeca u školu odlaze s grčem u želucu umjesto radošću, sve to počinje od glave. A ta glava očigledno ne valja.
S druge strane, pomoćnike u nastavi nazvali ste herojima našeg školstva. Čini se da ste među rijetkima koji prepoznaju golem značaj pomoćnika u nastavi za djecu s razvojnim teškoćama. Zašto je tomu tako, što je to devijantno u sustavu pa se pomoćnici u nastavi tretiraju kao ‘pomoćna radna snaga’?
– Stvarno me čudi kako šira javnost nije prepoznala ulogu pomoćnika u nastavi. Možda je meni lakše to osjetiti jer sam šesnaest godina bio razrednik. Imao sam u svakoj generaciji učenike s teškoćama. Imao sam slijepu učenicu, učenika u invalidskim kolicima. Oni ne mogu normalno funkcionirati u svojim obvezama i egzistencijalnim potrebama bez pomoćnika u nastavi. U Saboru pokušavam na to upozoriti kolegice i kolege i podignuti razinu svijesti kod odgovornih da ispravno vrednujemo te ljude koji su anđeli čuvari našim učenicima s teškoćama. Vjerujem da ćemo svi zajedno na kraju u tome i uspjeti.
Kao saborski zastupnik MOST-a, tražite hitnu izmjenu Pravilnika o pomoćnicima u nastavi. Što konkretno tražite?
– U Austriji su pomoćnici u nastavi plaćeni oko 18 eura po satu, u Hrvatskoj njihova satnica iznosi tek 5 eura po satu. Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više. Potrebno im je osigurati dostojanstven rad i primjerne uvjete rada. U srpnju 2024. donesen je Pravilnik koji u posebnim razrednim odjelima dopušta najviše dva pomoćnika, bez obzira na broj učenika i težinu njihovih teškoća. Takva odluka nema pedagoško ni stručno opravdanje, a posljedice su teške: djeca ostaju bez nadzora, izložena su riziku od samoozljeđivanja ili napuštanja učionice te su isključena iz dijelova nastave jer pomoćnici ne mogu biti na više mjesta odjednom.
Treba sustav posložiti kroz model u kojem broj pomoćnika proizlazi iz individualnih potreba djeteta, a ne iz tablice. Država mora trajno osigurati sredstva i plaće primjerene odgovornosti posla.
Kako biste ocijenili položaj osoba s invaliditetom u našem društvu? Kakvu bi socijalnu politiku provodio MOST da je kojim slučajem na vlasti i što biste poduzeli da konačno započnemo s izgradnjom društva jednakih mogućnosti?
– Možda ako gledate gdje smo danas i gdje smo bili prije dvadeset godina – napredak jest vidljiv i sigurno smo kao društvo otišli naprijed. Ali nedovoljno. Prije nekoliko godina sam s dobrom poznanicom, koja je osoba s invaliditetom i trajno vezana uz kolica, sjeo u druga kolica i pokušao s njom od parkinga Delta u Rijeci doći do sredine Korza. Tek tada, dok idete u kolicima, uočite stvari koje prije ne vidite. Koliko je opasno ne imati prolaz za osobe s invaliditetom, koliko problema može samo nagib na pješačkom prouzrokovati, odvod za kišu, šaht… sve su to sitnice nama, ali osobama s invaliditetom veliki problemi ako ne uredimo društvo da i oni mogu obavljati sve svoje obveze sami.
Imamo još mnogo prostora za napredak i u drugim dimenzijama zapošljavanja, poticanja sporta i rekreacije za osobe s invaliditetom. Tu nam svima može biti primjer košarkaški klub za osobe s invaliditetom iz Kostrene. Doveo sam nekoliko saborskih zastupnika u Kostrenu na susret s tim ljudima i košarku u kolicima da potaknem senzibilizaciju osoba s invaliditetom u sportu.
Imamo još dosta posla pred nama, ali ne odustajemo. Ne želim sada davati neka obećanja što bi Most sve činio. Uvjeren sam da ako budemo u prilici – pokazat ćemo puno više senzibiliteta i odgovornosti prema osobama s invaliditetom.
Uz to što ste političar, veliki ste kršćanski vjernik. Što biste – kao kršćanin, a ne političar – poručili osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima?
– Uh, koliko sam velik, a koliko mali, to zna jedino dragi Bog. Ali trudim se tu gdje jesam svjedočiti i živjeti svoju vjeru, na što nas poziva Krist, ‘propovijedajte s krovova!’. Želim pružiti riječi utjehe i nade svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj i reći da nažalost mnogi koji su fizički posve zdravi su duhovno u puno većim teškoćama nego li se nalaze mnogi ljudi koji trpe jer imaju neki invaliditet. Uvjeren sam da ćemo uspjeti Hrvatsku izgraditi i kao zemlju koja će biti dobra za život svakom čovjeku s invaliditetom. Obiteljima poručujem da pronalaze snagu u Kristu koji nam je svima omogućio život vječni svojom smrću i uskrsnućem na križu. To je temelj naše vjere, da vjerujemo u život vječni.
Zašto baš vi ne biste bili autor sljedeće teme?
Aplikacija koja prikazuje javne toalete za osobe s invaliditetom
Libertas Dubrovnik predstavio vozilo za osobe s invaliditetom
Svinjetina s krumpirom iz pećnice za prste polizati
Evo što zapravo stoji iza svrbeža i grebanja
Prhke kiflice s jogurtom
Komunikacija i kultura ponašanja – gdje se naši svjetovi razlikuju
Udruga DMD Hrvatska izdala edukativni video o vježbama istezanja
Četvrta međunarodna konferencija ‘Accessible Future’ – ‘Pristupačna budućnost’
U trendu
-
Gastro kutakPrije 12 mjeseciSvinjetina s krumpirom iz pećnice za prste polizati
-
Kutak za stručnjakePrije 3 danaEvo što zapravo stoji iza svrbeža i grebanja
-
Gastro kutakPrije 2 godinePrhke kiflice s jogurtom
-
Gastro kutakPrije 2 godineKINDER BUENO TORTA će zadiviti i najokorjelije sladokusce
-
Gastro kutakPrije 2 godineKlasična musaka od krumpira i mljevenog mesa
-
Gastro kutakPrije 8 mjeseciČokolino kolač – za one koji ne žele odrasti
-
Gastro kutakPrije 1 godinaJAFA KOCKE Neodoljivi kolač koji podsjeća na najdraži keks
-
VijestiPrije 2 godineU mirovinu nakon 36 godina staža, a penzija mora iznositi barem 75 posto plaće







Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva dok se krećete web stranicom. Među njima, kolačići koji su kategorizirani kao potrebni pohranjuju se u vaš preglednik jer su neophodni za rad osnovnih funkcija web stranice. Također koristimo kolačiće trećih strana koji nam pomažu analizirati i razumjeti kako koristite ovo web mjesto. Ovi kolačići će biti pohranjeni u vašem pregledniku samo uz vaš pristanak. Također imate mogućnost isključiti ove kolačiće. Ali isključivanje nekih od ovih kolačića može utjecati na vaše iskustvo pregledavanja.