Itekako sam uhvatio formu. Dobro se osjećam i psihički i fizički, imam super boće. Sve je spremno za pohod na medalju
Ususret Paraolimpijskim igrama, najtrofejniji hrvatski paraboćar i europski prvak Davor Komar stao je pred diktafon In Portala i ispričao nam na koji se način priprema za Pariz
Gospodine Komar, kako se pripremate za igre u Parizu, vjerujete li da možete do jedne od medalja?
– U Tokiju sam bio jedini paraboćar, a na igrama u Parizu bit će nas troje. Pripreme su intenzivne. Pripremam se svakodnevno, imam tri treninga po pet sati u Domu sportova u Puli sa svojim trenerom Valterom Ivančićem, a subotom sam u Ljubljani na treningu koji traje cijeli dan.
Osim toga, pripremam se i s partnerima iz Hrvatske i Slovenije. Cijela ova godina bila je priprema za Pariz, svako natjecanje počevši od Zagreba, Kanade, Portugala, Slovačke, također i hrvatska prvenstva.
Smatram da mogu do medalje u Parizu. Hoće li biti nekakvih iznenađenja, ne znam, ali dat ću sve od sebe da osvojim medalju u Parizu. Imam realne šanse, kako u paru tako i pojedinačno. Smatram da Anamaria također ima šanse i u pojedinačnom natjecanju.
Puno se novaca potrošilo da bi se paraboćanje raširilo, kako u Hrvatskoj tako i po svijetu. Mislim da je vrijeme da vratimo sav uloženi trud Hrvatskoj, barem jednom osvojenom medaljom.
Prošle godine ostvarili ste povijesni uspjeh osvojivši prvo europsko zlato za Hrvatsku u paraboćanju. To vam je bio i cilj pri odlasku u Rotterdam?
– Bilo je teško jer je tamo bilo vrhunskih boćara, neke sam partije dobio doslovno zadnjom boćom. Osjećaj je fenomenalan, to je bilo moje prvo službeno Europsko prvenstvo i odmah zlato, presretan sam s ostvarenim uspjehom iz Rotterdama. I prije sam osvajao neka odličja, samo što su se tada natjecanja drugačije zvala. Naši boćari su moje zlato dočekali s oduševljenjem. Taj mi je uspjeh motivacija za dalje.
Nakon osvajanja naslova europskog prvaka nanizali ste još uspjeha, što pojedinačno što u paru. Mislite li da ste uhvatili optimalnu formu za Pariz?
– Da, itekako sam uhvatio formu. Dobro se osjećam i psihički i fizički, imam super boće. Sve je spremno za pohod na medalju.
Ždrijeb vas nije pomazio, u grupi ste s trenutačno drugim paraboćarom na svijetu, Kolumbijcem Edilsonom Ciha Cihom. Je li vam to otegotna okolnost ili samo dodatan motiv da date sve od sebe?
– Ne razmišljam o tome, protiv njega nisam još nikada igrao. Mislim da mu itekako mogu konkurirati. Apsolutno me ne zanima koji je na svijetu, dapače, ako njega pobijedim poslije će biti sve lakše. Jedva čekam igrati protiv njega Ne bojim se apsolutno, što se mene tiče, što je bolji protivnik i ja sam bolji.
Nisu bili rijetki oni koji su se žalili na organizacijske propuste u Tokiju kada je riječ o pristupačnosti sportskih objekata za paraolimpijce. Očekujete li slične probleme i u Parizu?
– Prvi put to čujem, Igre u Tokiju je bilo jako teško organizirati s obzirom da se igralo u pandemijskoj godini. Bio je dobar i organiziran sustav. S obzirom da je bila pandemija bilo je jako teško sve to organizirati, ali Japanci su to odradili besprijekorno.
Koji su zapravo najveći problemi paraboćarskog sporta u Hrvatskoj, dakako ne računajući one financijske naravi?
– Problema je svakako više, ali jedan od najvećih je pratnja, sportski asistenti. Pošto je ovo sport koji je namijenjen osobama sa stopostotnim oštećenjima ruku i nogu, asistenti koje im dodjeljuje ministarstvo, potrebni su im cijeli dan, a nekad i više dana, ako se ide na turnir koji traje nekoliko dana. Sve to treba platiti, često je teško naći ljude koji su spremni na to. Nadalje, oprema je jako skupa. Kod zdravih boćara najskuplji set boća je oko 200 eura, dok je u paraboćanju najjeftiniji set oko 400 eura pa sve do 1200 eura.
Za moje boćanje potrebno je tri seta jer boćam s više različitih boća, za približavanje, za izbijanje, za po zraku, za po podu, sve je to skupo i sve to treba platiti. Izvan Hrvatske se ljudi profesionalno bave boćanjem i žive od toga. Važno je reći da se ovim sportom mogu baviti svi, čak i osobe s najtežom vrstom invaliditeta. Ovaj sport ima 4 kategorije, BC1, BC2, BC3 i BC4.
Kategorija BC3 namijenjena je osobama s najtežim oblikom invaliditeta, osobama koje ne mogu boću ni podići. Oni boćaju pomoću specijalne rampe i uz asistenta. Ne postoji osoba koja se ovim sportom ne može baviti.
Uz sportske trofeje dobitnik ste i nagrada za promicanje prava osoba s mišićnom distrofijom u Istri. Kako biste danas ocijenili položaj tih ljudi, ne samo u vašoj regiji nego i u cijeloj Lijepoj našoj?
– Osobe s invaliditetom danas su vidljive i poštuju se. Oni u Hrvatskoj danas žive bolje, kvalitetnije i ravnopravnije iako još uvijek postoje određeni problemi koje treba rješavati. Najveći problemi su rehabilitacija, ortopedska pomagala, ali i osobna asistencija. Osobni asistenti slabo su plaćeni, a i teško ih je naći.
Što naša sportska javnost može očekivati od hrvatskih paraolimpijaca?
– Čast je sudjelovati na Paraolimpijskim igrama. Sigurno je da se nećemo predati. Bilo je se teško plasirati se, a sada idemo tamo odraditi Igre na nivou.
Nedavno ste uplovili u bračnu luku. Što je izazovnije, život s invaliditetom ili život u braku?
– Istina je. To je sad jedna nova situacija, ali ništa se nije promijenilo, i dalje idem po natjecanjima i treniram, tako sam i upoznao ženu. Imam dvije odrasle kćeri, one su mi uz suprugu najveća podrška.
