Connect with us

Intervju

INTERVJU Darijo Jurišić – pravobranitelj za osobe s invaliditetom

Objavljeno

Prije 4 tjedna

/

Foto: POSI

Kako u primjeni izgledaju Zakon o inkluzvnom dodatku i Zakon o osobnoj asistenciji te koje su najčešće pritužbe osoba s invaliditetom, pročitajte u velikom intervjuu s Darijem Jurišićem

Gospodine Jurišić, prošlo je točno godinu dana otkad ste preuzeli funkciju pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Koji Vam je kao pravobranitelju najveći izazov, te kako se nosite s pritiskom kojeg ta funkcija nosi?

Ne dobivam često ovako empatično pitanje… Mislim da će pravi odgovor pokazati vrijeme. Ono što u ovom trenutku znam i što mogu sa sigurnošću tvrditi je da moji suradnici i ja svo svoje znanje, stečena iskustva i vrijeme ulažemo u zagovaranje prava i koristi osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, te da ćemo tim istim smjerom nastaviti i dalje. Nemjerljiv je doprinos koji su, i vidljivosti osoba s invaliditetom u našem društvu i uvođenju društvenog modela odnosa prema invaliditetu, dali prva pravobraniteljica Anka Slonjšak i Mira Pekeč-Knežević, zamjenica pravobranitelja u dva cijela mandata.

Njihova vizija, zalaganje i rad, kao i rad svih koji su bili dio Pravobraniteljstva učinili su da se i osobe s invaliditetom i invaliditet danas uzimaju u obzir prilikom donošenja novih propisa, da se osobe s invaliditetom i njihove predstavnike sve češće konzultira o rješenjima na državnoj, područnoj i lokalnoj razini, te da se naše preporuke, koje nisu pravno obvezujuće, ipak sve više i više uvažavaju. Vjerujem da će budući napori i nadalje doprinositi povećanju kvalitete življenja osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Ali ipak, još puno toga nije dobro, jer iako za brojna pitanja danas imamo dobro uređeni normativni okvir, još uvijek u praksi nismo na razini preuzetih međunarodnopravnih obveza i još uvijek osnovano tvrdimo da ostvarivanja prava osoba s invaliditetom nisu niti u jednom životnom području u potpunosti uređena. 

Kako ocjenjujete položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada u Hrvatskoj? Koliko je zaposlenih, a koliko nezaposlenih osoba s invaliditetom te što bi se moglo napraviti kako bi se broj zaposlenih osoba s invaliditetom povećao?

Osobe s invaliditetom i dalje nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada. Osim problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od razloga svakako čine predrasude prema radnom potencijalu osoba s invaliditetom i nažalost još uvijek prevladava mišljenje da invaliditet predstavlja zapreku za rad, što danas već trebamo znati da nije. Pritužbe građana koji se nama obraćaju ukazuju da su osobe s invaliditetom (pre)često diskriminirane u postupcima zapošljavanja, ali i na radnom mjestu. Jedan od osnovnih razloga tome su i prepreke koje postoje u našoj okolini, a s kojima se osobe s invaliditetom moraju svakodnevno suočavati. Na primjer, neprilagođenost javnog prijevoza, fizička i komunikacijska nepristupačnost radnog mjesta, uskraćivanje razumne prilagodbe i slično. Međutim, neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također još uvijek otežavaju položaj osoba s invaliditetom u svijetu rada. Zbog netransparentnosti natječajnih postupaka često sumnjaju da im je povrijeđeno pravo na jednako postupanje i teško dokazuju kršenje prava na osnovi invaliditeta u postupcima zapošljavanja. Također, većinom su uvjereni da je zapošljavanje u državnim i javnim službama netransparentno i da se pogoduje unaprijed poznatim kandidatima.

Ne možemo ne istaknuti kako je jaz u zapošljavanju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj među najlošijim u Europskoj uniji. Razlika između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta rezultira kod nas jazom u zapošljavanju osoba s invaliditetom od 39,2% dok je ukupni prosjek države članice Europske unije oko 21,5%. Preveliki broj osoba s invaliditetom ili gotovo njih polovica (oko 53%) nemaju završenu osnovnu školu ili imaju samo osnovnoškolsko obrazovanje, 33% srednju stručnu spremu, a svega 6% visoku ili višu stručnu spremu. Ipak i unatoč i usprkos takvoj obrazovnoj strukturi ima i određenih pozitivnih pomaka. Prema evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tijekom 2024. godine zaposleno je 4.399 osoba s invaliditetom. U odnosu na prošlu godinu, kada je zaposleno 3.645 osoba s invaliditetom, broj zaposlenih je povećan za 20,7%. Općenito gledajući kretanje zaposlenosti osoba s invaliditetom, u posljednje četiri godine imamo mali, ali kontinuirani rast. Najviše zaposlenih je u dobi između 20 i 24 godine, njih 852 (19,4%), slijede osobe u dobi od 25 do 29 godina (687 ili 15,6%) te u dobi od 15 do 19 godina (470 ili 10,7%).

Najveći broj osoba s invaliditetom zaposlenih tijekom 2024. godine prije zaposlenja bili su u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje do godinu dana, ukupno 3.272 osobe s invaliditetom tj. 74,4% od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom.

Zbog svega toga postojeći sustav poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom potrebno je nadopunjavati novima za kojima itekako postoji potreba. Veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti i što duljeg ostanka u svijetu rada.

Jedan od najvećih problema osoba s invaliditetom na razini cijele Hrvatske je svakako pristupačnost – kako u prometu, tako i u javnim ustanovama. Imate li neku ideju kako bi se taj problem u budućnosti mogao popraviti?

Od 2017. godine kontinuirano pratimo ispunjavanje obveze osiguravanja pristupačnosti građevina i prostora u kojima djeluju državne ustanove i institucije koje su za osobe s invaliditetom važne zbog ostvarivanja prava i usluga u različitim životnim područjima (socijalna skrb, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, zapošljavanje, vještačenje) i o tome izvještavamo u našim izvješćima o radu koje svake godine podnosimo Hrvatskom saboru. Naime, pristupačnost građevina u kojima djeluju državne ustanove i institucije od iznimne je važnosti za osobe invaliditetom, kako za one koje kao nositelji određenih prava trebaju podnositi zahtjeve, komunicirati s različitim službama, savjetovati se i obavljati druge radnje, tako i za one koji rade ili se žele zaposliti u državnoj i javnoj službi na ravnopravnoj osnovi s ostalima.

Danas možemo zaključiti kako unatoč znatnim i vidljivim pozitivnim pomacima u osiguravanju pristupačnosti poslovnih prostora u kojima se obavljaju poslovi iz djelokruga javnopravnih tijela – još uvijek postoje brojne prepreke zbog kojih osobe s invaliditetom nemaju odgovarajući i potrebni pristup državnim i javnim ustanovama i institucijama na ravnopravnoj razini s ostalim građanima. Uvažavajući i podržavajući svake godine sve dostupnije mogućnosti koje građani imaju u odnosu na pristup javnim tijelima putem mrežnih i elektroničkih servisa, ipak brojne osobe s invaliditetom još uvijek radi ostvarivanja različitih prava i usluga moraju osobno pristupati u prostore različitih javnih i državnih institucija, a još uvijek postoje brojne prepreke zbog kojih osobe s invaliditetom tamo nemaju odgovarajući pristup.

Treba naglasiti da pristupačnost predstavlja osnovni preduvjet za uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice, a osiguranje pristupačnosti obveza je koja proizlazi iz međunarodnih dokumenata koje je Republika Hrvatske potpisala i ratificirala, kao i obveza koju propisuju nacionalni zakoni i propisi. Moram istaknuti kako odgode i dugotrajnost pregovora, planiranja i provedbe projekata kojima se osiguravaju u pojedinim slučajevima i kod pojedinih institucija elementi pristupačnosti i dalje su često obilježje izvješća koja zaprimamo vezano za pristupačnost institucija osobama s invaliditetom.

Odgovor na ove probleme i izazove vidimo u učinkovitijem i efikasnijem korištenjem dostupnih financijskih sredstava iz svih mogućih izvora, sve u svrhu ubrzanja postupaka osiguranja pristupačnosti. Dio rješenja je sigurno i dodatno educiranje svih onih zaduženih za osmišljavanje projekata, provođenje javne nabave i ostale radnje u sklopu aktualnih projekata obnove, izgradnje i uređivanja prostora, sve kako bi se podigla razina svijesti o specifičnim zahtjevima pristupačnosti za osobe s invaliditetom, uključujući razumijevanje zakonskih obveza, standarda pristupačnosti i potreba osoba s invaliditetom i što je posebno važno – sve to u svim fazama projekata. Ideja i preporuka koje bi mogle u budućnosti znatno pomoći rješavanju ove vrste problema vidimo i u uključivanju predstavnika osoba s invaliditetom u procese odabira elemenata pristupačnosti kako bi oni svojim prijedlozima pomogli pri odabiru rješenja koja će u potpunosti zadovoljiti potrebe svih, neovisno o vrsti invaliditeta. Pozitivni primjeri iz prakse, nažalost još uvijek pretežito iz inozemstva, potvrđuju kako argument da je građevina zaštićena kulturno dobro nije i ne smije biti opravdanje za neosiguravanje pristupačnosti.

Parkirališnu kartu za osobe s invaliditetom dobio je velik broj ljudi, a broj parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom nije se povećao u skladu s time. Jesu li nadležni svjesni tog problema i razmišlja li se o mogućim rješenjima?

Čini mi se kako svi moramo biti svjesni da zbog sve većeg broja automobila u našim gradovima i zbog njihovih sve većih gabarita, vjerojatno više nikada neće biti dovoljno parkirališnih mjesta za sve.

S obzirom na to, definitivno parkiranje na mjestima rezerviranim za pakiranje vozila osoba s invaliditetom postaje sve veći problem u brojnim sredinama. Kada govorimo o parkirališnim kartama, i podaci i javljanja građana ukazuju da ima i onih sredina u kojima s obzirom na prijašnji broj korisnika znaka pristupačnosti danas manje osoba s invaliditetom je ostvarilo pravo na Europsku parkirališnu kartu. Svaka sredina na svoj način pokušava riješiti probleme vezane općenito za sav promet u mirovanju na svom području, ali naš prioritet postaje cilj da se njihov broj nikako ne smanjuje. Osiguravanje mogućnosti parkiranja na temelju važeće parkirališne karte morati će se u budućnosti ostvarivati još djelotvornijim kontrolama parkiranja, ali i strožim kažnjavanjima svih vrsta zlouporaba i onih koji uopće nemaju parkirališnu kartu za osobe s invaliditetom, ali i onih osoba s invaliditetom koje svoju parkirališnu kartu daju drugima  na korištenje.

Parkirana vozila u kojima nije propisno istaknuta Europska parkirališna karta za osobe s invaliditetom, zlouporaba tuđe parkirališne karte i parkiranje na ovim mjestima iako osoba s invaliditetom nije u vozilu, parkiranje preblizu ili djelomično preko obilježenih parkirališnih mjesta bez ostavljanja dovoljnog razmaka potrebnog da osoba s invaliditetom izađe iz svog vozila, najučestaliji su prekršaji koji ukazuju na još uvijek nedovoljnu razinu svijesti društva o važnosti pristupačnih parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom. Posebno je zabrinjavajuća spoznaja kako osobe s invaliditetom koje zbog izostanka pravovremenog sankcioniranja prekršitelja same pokušaju ukazati na nepropisno parkiranje, često budu verbalno i gotovo fizički napadnute od samih prekršitelja. Tu razinu i prometne i ljudske kulture tek moramo kod nas dosegnuti.

Što mislite o Zakonu o inkluzivnom dodatku te kako ste zadovoljni njegovom primjenom?

Možemo reći da je prošlu 2024. godinu definitivno u vezi svih prava osoba s invaliditetom obilježila primjena Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji, kao svojevrsnih novih prava u takvim oblicima u sustavu socijalne zaštite. Zbog toga je kod nas udio pritužbi koje su se odnosile na ova prava prešao dvije trećine od ukupnog broju svih zaprimljenih pritužbi.

Zakon o inkluzivnom dodatku donesen je 2023., s primjenom od 1. siječnja 2024. godine. Danas on obuhvaća dosadašnje četiri naknade – osobnu invalidninu, doplatak za pomoć i njegu, uvećani dječji dodatak i naknadu do zaposlenja, a njime je definirano pet razina potpore s osnovnim kriterijem za određivanje razine po vrsti, težini invaliditeta i dobi. Inkluzivni dodatak je novčana naknada koju ostvaruju osobe s invaliditetom radi prevladavanja prepreka i lakšeg uključivanja u život zajednice. Ta je naknada dugo očekivana od cijele zajednice osoba s invaliditetom, s obzirom na najave da će po svojoj visini biti realnija u odnosu na dodatne potrebe osoba s invaliditetom, a pri tome je uglavnom potpuno neovisna od drugih prihoda ili imovine. Dakle, to nije naknada za život ili za osiguravanje egzistencije, poput plaće ili mirovine, nego se radi o kompenzirajućem dodatku koji bi prije svega trebao pomoći osobi s invaliditetom za snošenje troškova koje osoba bez invaliditeta nema, a kako bi bila ravnopravno uključena u zajednicu.

U postupanjima po pritužbama i uvidima na temelju provedenih ispitnih postupaka kod ostvarivanja prava na inkluzivni dodatak uočavamo često manjkava postupanja stručnih radnika kada se radi o kompleksnijim postupcima zaštite prava, ali i interesa osoba s invaliditetom, zbog čega smo zabrinuti kako u Hrvatskoj imamo nedostatak ključnih resursa za kvalitetniju provedbu ovog Zakona. Pri tome mislim prije svega na dovoljan broj socijalnih radnika i vještaka te manjak logističke podrške sustava.

Projekcija o broju mogućih korisnika inkluzivnog dodatka kod donošenja Zakona o inkluzivnom dodatku bila je oko 150.000 osoba. Od samog početka primjene Zakona, očekivane projekcije daleko su premašene, te je ta brojka danas u 2025. godini blizu 300.000 postupaka. Pri tome se radi o osobama s određenim bolestima ili stanjima, ali naglašavamo ukoliko nije utvrđeno da su zbog tih stanja nastale dugotrajne posljedice u vidu značajnog smanjenja sposobnosti ili nesposobnosti obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti u brizi za sebe, u kretanju i u zadovoljavanju svakodnevnih životnih potreba, u tom slučaju govorimo o bolesti, ali ne i o invaliditetu.

Dakle, možemo zaključiti kako je inkluzivni dodatak pristup ostvarivanju prava koji smo dugo i zagovarali i očekivali, da su socijalne naknade značajno povećane za gotovo sve kategorije osoba s invaliditetom, zbog čega i mnogi korisnici ranijih prava izražavaju zadovoljstvo visinom nove naknade. Što se tiče postupaka utvrđivanja prava na inkluzivni dodatak, prema našim saznanjima ti su postupci gotovo u potpunosti dovršeni u okviru zakonskog roka za ranije korisnike prava na osnovi invaliditeta. Sada pak zaprimamo pritužbe onih građana koji se po prvi put obraćaju radi ostvarivanja prava na osnovi invaliditeta, konkretno inkluzivnog dodatka, a koji ranije nisu bili korisnici naknada koje su se mogle ostvariti na temelju invaliditeta.

6. Kako ste zadovoljni provedbom Zakona o osobnoj asistenciji? Manjak asistenata je goruće pitanje za mnoge osobe s invaliditetom.

Osobna asistencija je provedbom Zakona o osobnoj asistenciji napokon postala sustavno osigurana i besplatna za gotovo sve korisnike, a ne više ovisna o projektima organizacija civilnog društva.

Pritužbe koje danas zaprimamo uglavnom se odnose na zakonsko ograničenje satnice koju mogu ostvariti osobe s invaliditetom prema vrsti i težini invaliditeta, pri čemu najveći broj osoba ne može ostvariti uslugu više od četiri, odnosno osam sati dnevno, što smatraju nedovoljnim za svakodnevni život i potrebe osobe. Što se tiče zakonskih odredbi, najviše je pritužbi na ograničenje satnice zbog obiteljskog statusa. Tako će osoba s tjelesnim oštećenjem i Barthelovim indeksom od 0 do 20 ostvariti uslugu u trajanju od 16 sati dnevno samo ukoliko živi sama, a uz Barthelov indeks od 21 do 35 može ostvariti samo četiri sata usluge, osim ako živi sama, kada može ostvariti do osam sati dnevno. Ovo je značajno ograničenje za osobe s invaliditetom koje većinom i žive u obitelji, ali žive s npr. starim roditeljima koji im ne mogu pružiti odgovarajuću pomoć zbog dobi i zdravstvenog stanja ili su u kućanstvu sa supružnikom koji je zaposlen, te nije u mogućnosti pružati pomoć svojem supružniku.

Smatramo da je svakako potrebno kroz očekivanu evaluaciju provedbe ovog Zakona utvrditi na koji način on utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom, kao i efekte ograničavajuće satnice, posebno za one kategorije osoba s invaliditetom koje sada ostvaruju svega četiri sata dnevno osobnog asistenta. Nadamo se da će rezultati evaluacije i prijedlozi biti razmotreni i donijeti daljnje poboljšanje ove izuzetno važne usluge za osobe s invaliditetom.

Koje su najčešće pritužbe koje primate od osoba s invaliditetom? Mijenja li se slika, statistika najčešćih problema kako vrijeme odmiče ili smo još u glibu istih starih prepreka jednakosti?

Osobe s invaliditetom nam se iz godine u godinu pritužuju na različita područja što je i za očekivati budući da su i za osobe s invaliditetom, kao i za sve druge građane, jednako važna sva životna područja, a ne samo područja zdravstvene i socijalne zaštite, što je česta predrasuda šire, ali nažalost i one stručne javnosti. Ipak mogu izdvojiti da se osobe s invaliditetom, članovi njihovih obitelji, predstavnici udruga, ali zanimljivo i sve više građani koji sami nisu osobe s invaliditetom, ali žele reagirati, najčešće pritužuju na područja socijalne zaštite, pristupačnost i mobilnost, zapošljavanja i rada, te potom područja odgoja i obrazovanja, zdravstva, mirovinsko osiguranje, pravosuđe, suzbijanje nasilja, sport i ostalo.

Neka poruka za kraj?

Naša iskustva ukazuju kako, unatoč znatnim pozitivnim promjenama normativnog okvira, ali i brojnim poticajnim mjerama koje su danas na raspolaganju za osiguravanje izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u različitim životnim područjima, još uvijek postoji potreba za podizanjem razine svijesti cijelog društva o tome što svatko od nas, kao pojedinac ili kao dio nekog sustava, u svom području i života i rada može učiniti kako bismo izgradili inkluzivnije okruženje u kojemu će  djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom imati zaista jednake mogućnosti kao i ostali građani Republike Hrvatske.

Ipak, zabrinjavajuće je kako je rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom značajno veći kod osoba s invaliditetom nego što je kod osoba bez invaliditeta i nastavit ćemo na to ukazivati u našem radu.

Povezane teme:
Nastavite čitati

Intervju

INTERVJU, Andrea Prenka i put u svijet muzikoterapije

Objavljeno

Prije 3 tjedna

/

29/04/2025

Napisao/la:

Fotografija prikazuje Andreu Prenku s grupom sudionika na muzikoterapiji. Na podu ispred sudionika nalaze se različiti instrumenti.
Foto: Andrea Prenka

Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže, kaže Andrea

Kako ste otkrili muzikoterapiju i što Vas je potaknulo da se njome počnete baviti?

-Muzikoterapiju sam otkrila u trenutku kada sam se počela pitati postoji li način da glazba ima dublji smisao osim izvođenja i poučavanja. Tijekom studija glazbene pedagogije osjećala sam da me nešto vuče dalje od klasičnog školskog sustava – nešto živo, stvarno, iskustveno. Počela sam istraživati, slušati svoje unutarnje impulse, i tada sam prvi put naišla na pojam muzikoterapije.

Nisam odmah znala što točno podrazumijeva, ali ideja da glazba može biti alat za povezivanje s ljudima na dubljoj razini, za izražavanje onoga što se ne može reći riječima, za iscjeljivanje – to me odmah dotaknulo. Nije to bila racionalna odluka, više kao poziv iznutra koji nije prestajao.

Kada sam krenula na edukaciju, sve je sjelo na svoje mjesto. Muzikoterapija je spojila sve ono što sam intuitivno osjećala: glazbu, odnos, prisutnost, autentičnost, emocije, slobodu. Danas mi se čini da nisam ja odabrala muzikoterapiju, nego je ona pronašla mene – u pravom trenutku.

Možete li nam ispričati nešto o svom obrazovanju i profesionalnom putu u području muzikoterapije?

-Moj profesionalni put u muzikoterapiji razvijao se prirodno, kao nastavak duboke povezanosti s glazbom, ali i potrebe za smislenijim radom s ljudima. Magistrirala sam glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Puli, a već tijekom studija osjećala sam da klasična pedagogija ne odgovara u potpunosti onome što želim pružiti – nedostajala mi je dimenzija odnosa, emocije, spontanosti.

Zato sam paralelno, 2014. godine, upisala studij muzikoterapije i supervizije na Inštitutu Knoll u Sloveniji. Tijekom studija imala sam priliku raditi praksu u raznim okruženjima – na pedijatrijskoj onkologiji u Ljubljani, u dnevnim rehabilitacijskim centrima, dječjem domu i domu za odrasle s mentalnim poteškoćama. Taj me period oblikovao i kao osobu i kao buduću terapeutkinju.

2019. godine otvorila sam svoj obrt artON, s vizijom približavanja muzikoterapije širem društvu – kroz individualni i grupni rad, edukacije, simpozije, glazbene susrete i projekte.

Što Vas najviše inspirira u radu muzikoterapeuta?

-Inspirira me činjenica da muzikoterapija nije samo sviranje ili pjevanje – to je prisutnost. Prostor gdje osoba može biti točno ono što jest, sa svim svojim zvukovima, nesigurnostima, emocijama, mislima… I to se može osjetiti, dovoljno je da se izrazi, osjeti I bude viđeno.

Posebno me nadahnjuje snaga glazbe da poveže ljude, otopi napetosti i otvori prostore unutarnjeg mira ili oslobađanja. Svjedočiti osobama koje dolaze zatvorene, sumnjičave ili iscrpljene, i promatrati kako se kroz nekoliko tonova ili udaraca na bubanj mijenja njihova energija – to me ne prestaje fascinirati.

Kako biste definirali muzikoterapiju I po čemu se razlikuje od običnog slušanja glazbe?

-Muzikoterapija je znanstvena disciplina koja koristi glazbu i njezine elemente (ritam, melodiju, harmoniju) kao alat za podršku fizičkom, emocionalnom, mentalnom i socijalnom zdravlju. Uključuje profesionalni odnos između klijenta i educiranog muzikoterapeuta, jasno definirane ciljeve i odabrane metode.

Za razliku od običnog slušanja glazbe, muzikoterapija podrazumijeva aktivnu suradnju i izražavanje. Glazba se ne koristi kao pozadina – ona postaje sredstvo komunikacije. Ne radi se o ‘lijepom’ sviranju, već o iskrenom izražavanju.

U tom kontekstu, terapeut pažljivo sluša – ne samo glazbu, već osobu iza nje – promatra, reflektira, i stvara siguran prostor za unutarnji pomak.

Koje su najčešće zablude koje ljudi imaju o muzikoterapiji?

– Jedna od najčešćih zabluda je da se muzikoterapijom mogu baviti svi koji vole glazbu, što nije točno. Potrebna je stručna edukacija koja uključuje psihologiju, psihoterapiju, glazbenu teoriju i praksu.

Druga zabluda je da je muzikoterapija rezervirana samo za djecu ili osobe s teškoćama. U stvarnosti, ona je korisna za sve dobne skupine i u raznim životnim situacijama.

Treća česta zabluda je da je to pasivna aktivnost u kojoj osoba samo sluša glazbu. Aktivna muzikoterapija uključuje sviranje, pjevanje, improvizaciju, pokret…

I možda najčešće pitanje: ‘Moram li znati svirati?’ Ne. Zapravo, često je lakše raditi s osobom bez glazbenog predznanja, jer se izražava bez straha od greške.

Može li se muzikoterapija primjenjivati kod svih dobnih skupina?

– Apsolutno. Od novorođenčadi do starijih osoba – glazba je univerzalan jezik.

Kod djece pomaže u razvoju govora, motorike i emocionalne povezanosti. Kod mladih olakšava izražavanje emocija, osobito kod anksioznosti, ADHD-a, autizma ili traume. Odraslima nudi prostor za emocionalni rad, nošenje sa stresom, burnoutom i pronalaženje smisla. Kod starijih osoba, osobito onih s demencijom, glazba često bude ‘most’ koji ih vraća u poznate, sigurne emocije.

Svaka dobna skupina glazbu doživljava drugačije – a muzikoterapija to prepoznaje i poštuje.

Kako izgleda jedan tipičan muzikoterapijski susret?

– Susret započinje razgovorom ili glazbom, ovisno o potrebi osobe. Nakon toga slijedi glazbeni dio – improvizacija na bubnjevima, pjevanje, slušanje, korištenje tijela kao instrumenta, pokret… sve ovisno o tome što osobi u tom trenutku odgovara.

Završava se smirivanjem i refleksijom – nekoliko minuta tišine, tiha melodija, disanje…

Nijedan susret nije isti, jer ni osoba nije ista svaki put. Ono što ostaje zajedničko je glazba i prostor u kojem se možeš izraziti – bez osude, bez pritiska, bez pravila.

Koje instrumente najčešće koristite u terapiji i zašto?

– Koristim širok spektar instrumenata – svaki s razlogom:

– Ritamski instrumenti (bubnjevi, šuškalice, ocean drum): povezani su s tijelom i emocijama, vraćaju u sadašnji trenutak.

– Melodijski instrumenti (sansula, kalimba, ksilofon, klavir): pozivaju na introspekciju i nježnost.

– Glas: najosobniji instrument, dostupan svima.

– Tijelo: ritam koraka, disanje, udarci rukama o tijelo – sve su to alati izražavanja.

Svi instrumenti koje koristim su intuitivni – ne traže prethodno znanje, već otvorenost.

Na koji način glazba pomaže u izražavanju emocija kod osoba koje se teško verbalno izražavaju?

– Glazba ne traži riječi. Osoba može izraziti emociju kroz ton, ritam, šapat, pokret… To stvara sigurnost, oslobađa, povezuje.

Kada terapeut odgovori glazbeno – stvara se odnos, osjećaj ‘vidim te, čujem te’. Takvi trenuci često otvore vrata dubljem izražavanju i iscjeljenju.

Možete li podijeliti neko iskustvo gdje je muzikoterapija imala posebno snažan učinak?

-Na jednom grupnom susretu improvizirali smo u krugu. Jedna osoba počela je svirati za drugu sirov, snažan ritam – i u tom trenutku kao da je prepoznala vlastitu snagu, koju nije ranije osvijestila.

Nije to bila samo glazbena improvizacija – bio je to trenutak unutarnjeg uvida. Takve situacije podsjećaju koliko je glazba moćan kanal za duboke promjene.

Koliko je muzikoterapija prepoznata i zastupljena u Hrvatskoj?

-Muzikoterapija u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno prepoznata, iako interes raste. Mali je broj educiranih terapeutkinja i terapeuta, pa često djelujemo u privatnoj praksi, kroz projekte, radionice i edukacije.

Organiziram i razna javna događanja, poput Simpozija muzikoterapije, kako bih podigla svijest i stvorila prostor za dijalog među stručnjacima.

Koje izazove vidite u promoviranju muzikoterapije?

-Najveći izazov je neinformiranost – mnogi još uvijek ne znaju što muzikoterapija zapravo jest. Drugi je izazov percepcija glazbe kao luksuza, a ne kao potrebe.

Treći izazov je marketing – teško je promovirati nešto što ljudi još nisu iskusili. Zato nudim iskustvene radionice gdje mogu osjetiti što znači kada glazba ‘govori umjesto riječi’.

Unatoč svemu – sve više ljudi prepoznaje snagu glazbe i sve se više otvaraju prema ovom pristupu. Izazovi postoje, ali su istovremeno i poziv na djelovanje.

Kako vidite budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji?

-Budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji vidim kao uzbudljivu, potrebnu i neizbježnu. Ljudi su sve više otvoreni novim, holističkim pristupima zdravlju, emocionalnoj ravnoteži i osobnom razvoju, a glazba im dolazi kao prirodan alat – bez puno riječi, bez pritiska, s osjećajem sigurnosti i slobode.

Vjerujem da će muzikoterapija postajati sve prisutnija u zdravstvenim i obrazovnim institucijama – u bolnicama, rehabilitacijskim centrima, psihijatrijskim ustanovama, vrtićima i školama.

Vidim i sve više prostora za razvoj privatnih praksi, projekata i radionica u kojima će se muzikoterapija koristiti kao podrška osobnom rastu, emocionalnom iscjeljenju i zajedničkom povezivanju.

Vjerujem i da će doći do snažnije integracije muzikoterapije s drugim strukama poput psihoterapije, logopedije, edukacijske rehabilitacije i socijalnog rada – jer svi dijelimo isti cilj: podržati čovjeka u njegovoj cjelovitosti.

Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže.

Nastavite čitati

Intervju

INTERVJU Darko Sobota i publikacija ‘Nije kraj’

Objavljeno

Prije 4 tjedna

/

25/04/2025

Napisao/la:

Na fotografiji se nalazi muškarac koji sjedi na crnoj kožnoj sofi. Iza njega su tri promotivna plakata. Prvi plakat (s lijeva): Ima logotip EASPD i tekst: „The Future of the Right to Work: What Role for the Social Economy?” te prikazuje datum i lokaciju događaja: „May 5-6, Zagreb, Croatia.” Drugi plakat: Prikazuje logotip OSVIT uz natpis „20 years of employment for all.” Treći plakat: Sadrži logotip CPRZ i ilustraciju osobe u invalidskim kolicima koja komunicira s drugom osobom za stolom. Plakati promoviraju različite organizacije i događaje, s dodatnim logotipima i tekstovima. Poruka fotografije sugerira profesionalni kontekst i naglasak na uključivost.
Foto: Anita Blažinović

Darko Sobota je autor publikacije ‘Nije kraj’ i voditelj odjela za rad s poslodavcima Centra za profesionalnu rehabilitaciju ‘Zagreb’. Doznajte što nam je rekao o sustavu profesionalne rehabilitacije i osobama s invaliditetom na tržištu rada

Tko je Darko Sobota?

–Zaposlenik sam Centra za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb posljednjih devet godina, od samog osnutka centra. Počeo sam kao rehabilitacijski tehnolog, bavio se prilagodbama radnih mjesta za osobe s invaliditetom – odradio sam oko 300 tehničkih, organizacijskih i arhitektonskih prilagodbi. Od 2021. godine radim u Odjelu za rad s poslodavcima. Kolokvijalno kažem da ‘prodajem osobe s invaliditetom’, ali to je zapravo vrlo human i lijep posao. U centru proizvodimo radnu snagu, pripremamo ljude za tržište rada i pružamo im priliku.

Pripremam poslodavce za konkretnu osobu – naglasak je uvijek na mogućnostima korisnika koje brusimo do razine kada će biti atraktivni tržištu rada.

Iskoristio bih ovu prigodu i istaknuo da Centar za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb ove godine slavi deset godina postojanja – započeli smo s radom 2015. godine.

Što Vas je motiviralo da napišete ovu knjižicu? Kako je uopće došlo do ideje za Nije kraj?

-Ideja je došla od Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Željeli su izraditi publikaciju za nove članove i obratili su se centru i meni jer su smatrali da ne postoji relevantnija institucija ni osoba za taj posao, budući da centar provodi cjelokupni proces profesionalne rehabilitacije. Nije imalo smisla da netko iz udruge piše o stvarima koje mi ovdje svakodnevno provodimo. Tako je sve krenulo – već imam iza sebe nekoliko stručnih radova, pa mi nije bilo teško prihvatiti se pisanja.

Koja Vam je bila glavna namjera prilikom pisanja? Na koga ste prvenstveno mislili kao korisnika?

-Publikacija ‘Nije kra’j nije namijenjena isključivo osobama s amputacijom, ali nije ni generalno usmjerena svim osobama s invaliditetom. Polazište je bilo tržište rada – dakle, i poslodavci i osobe s invaliditetom.

Kako ste surađivali s ilustratorom Vedranom Štimcem?

-S tim dijelom nisam imao izravne veze. U sklopu projekta bilo je predviđeno da će UAZ angažirati ilustratora. Koliko mi je poznato, radi se o mladom kreativcu i umjetniku koji je poslao svoje prijedloge ilustracija. Odmah sam se složio s njima jer su bile vrlo zanimljive.

Kako izgleda proces profesionalne rehabilitacije i koji su najveći strahovi korisnika?

-Kada govorimo o procesu rehabilitacije, to znači da nekoga treba vratiti na tržište rada – osoba koja je radila, ali ju je zadesio invaliditet više ne može obavljati svoj raniji posao, kreće u proces rehabilitacije. Prvo se provodi medicinska rehabilitacija, a kad osoba može funkcionirati u svakodnevnom životu, prelazi se na profesionalnu rehabilitaciju.

Najčešće se osoba ne vraća na isti posao – radimo prekvalifikacije. Ljudi se boje promjena i izlaska iz zone komfora. Nekad su bili stručnjaci u svom području, a preko noći to više nisu i misle da je kraj svijeta. Ali nije – kao što i sam naslov publikacije kaže: ‘Nije kraj’.

U centru osobe prolaze rehabilitacijsku procjenu – uključeni su liječnici medicine rada, psiholozi, rehabilitatori, socijalni radnici, kineziolozi i radni terapeuti. Fokus je na mogućnostima i preostalim sposobnostima, te se predlažu mjere i smjer prekvalifikacije.

Radimo i s nezaposlenim osobama s invaliditetom koje nam upućuje HZZ. U tim slučajevima češće govorimo o habilitaciji – osobe su završile školu, ali se nisu nikada zaposlile. Tu pružamo podršku pri zapošljavanju ili ih prekvalificiramo za tržištu atraktivnije poslove.

Koje su najčešće nedoumice poslodavaca kada je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom?

-Najveći problem je neupućenost – nepoznavanje invaliditeta, predrasude i strah od nepoznatog. Često dolazim poslodavcima i zastupam osobe s invaliditetom, a oni  neprestano nalaze razloge zašto ih ne zaposliti. Imam jednu anegdotu – dečko je s oštećenjem sluha, a poslodavac kaže da ne bi znao komunicirati s njim. Onda otkrije da već zapošljava dva radnika iz Nepala. Pitam ga: ‘Kako komunicirate s njima?’, kaže: ‘Na sve načine, rukama i nogama.’ Pa sam mu predložio da s ovim dečkom komunicira – pisanjem. Nasmijao se, dao mu priliku – i danas taj dečko tamo radi.

Kvotni sustav i iznosi kazni takoder nisu motivirajući – kazna od 200 eura za firmu od 30 zaposlenih je simbolična, gotovo kao poslovni ručak. Da je to barem iznos minimalne plaće, ili pola minimalne možda bi netko ipak odlučio zaposliti osobu s invaliditetom.

Treba reći i ovo – smisao zapošljavanja je obavljanje posla za protuvrijednost plaće. Ponekad imam osjećaj da neke osobe s invaliditetom, ne želim generalizirati, misle kako imaju pravo na zapošljavanje, ali ne i na obavljanje posla. To nije stvar invaliditeta nego karaktera. Ako osoba s invaliditetom razočara poslodavca, teško će on ponovno dati priliku nekom drugom.

Koriste li osobe s invaliditetom i poslodavci dovoljno hrvatski sustav profesionalne rehabilitacije i sve što on nudi?

-Uvijek može bolje. Danas se radi puno više i ozbiljnije nego prije nekoliko godina. Centar za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb prepoznat je kao institucija koja jako dobro radi svoj posao. Radimo s osobama koje nikada nisu bile zaposlene ili su nezaposlene sedam do deset godina, a uspijevamo ih vratiti na tržište rada – to je ogroman uspjeh.

Problem je centralizacija – programe imamo u Zagrebu, Rijeci i Splitu, ali što je s ostalim gradovima? Već 40 kilometara od Zagreba nastaje problem, osobito ako nema javnog prijevoza ili organiziranog dolaska.

Planirate li napisati neku novu publikaciju? I koja bi bila Vaša poruka za kraj?

-Vrlo rado. Pisanje je općenito dobra stvar. Do sada sam napisao nekoliko stručnih radova objavljenih u različitim publikacijama, poput časopisa HUPT-a. Sve što ću pisati, bit će vezano uz osobe s invaliditetom i nastojat ću da bude motivirajuće.

Za kraj, invaliditet mijenja svakodnevno funkcioniranje, ali ne znači kraj igre – on otvara mogućnost za postizanje novih rezultata. Poznajem mnoge osobe koje su svoje najveće životne i poslovne uspjehe ostvarile upravo kao osobe s invaliditetom. Život je prepun krajeva i novih početaka – samo je ponekad lakše kukati nad krajem nego krenuti dalje.

Publikacija ‘Nije kraj’ dostupna je ovdje.

Nastavite čitati

Intervju

MARINA VIDOVIĆ Predsjednica Udruge Feniks

Objavljeno

Prije 1 mjesec

/

11/04/2025

Napisao/la:

Na fotografiji je osoba svijetle kose, koja nosi svijetlu odjeću i naslanja se na drvenu površinu. Metalni predmet s uzorkom nalazi se u prvom planu na donjem dijelu slike, dok je pozadina tamna, ističući osobu i predmet. Čini se da je fokus slike na kombinaciji osobe i detalja u prvom planu.
Foto: Marina Vidović

Cilj Udruge Feniks je razviti i provoditi projekte koji unapređuju mentalno zdravlje i kvalitetu života osoba s mentalnim teškoćama u Splitsko-dalmatinskoj županiji

Poslušaj članak
Kada i s kojim ciljem je osnovana Udruga Feniks Split?

– Udruga Feniks Split, odnosno Udruga za promicanje mentalnog zdravlja, osnovana je 2020. godine kao humanitarna i neprofitna organizacija. Iza osnutka stoji grupa osoba s vlastitim iskustvom mentalnih teškoća, koja je prepoznala nedostatke u postojećem sustavu podrške. Cilj nam je bio razviti i provoditi projekte koji unapređuju mentalno zdravlje i kvalitetu života osoba s mentalnim teškoćama u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

No, naša priča počinje još 2013. godine, kada smo djelovali kao neformalna inicijativa – organizirali smo prve grupe uzajamne podrške, javne akcije i prikazivali filmove o inovativnim pristupima mentalnom zdravlju. Prije pet godina, nas sedam odlučilo je formalizirati svoj rad i registrirati udrugu kako bismo mogli profesionalnije djelovati. Uskoro slavimo pet godina postojanja, i s ponosom možemo reći da smo napravili značajne pomake, posebice u promjeni percepcije osoba s mentalnim teškoćama.

Koje su glavne aktivnosti i programi koje provodite?

– Kroz sve godine rada proveli smo brojne besplatne aktivnosti za osobe s mentalnim teškoćama i njihove obitelji – s dijagnozom ili bez nje, s iskustvom hospitalizacije ili bez. Iako još uvijek nemamo vlastiti prostor, kontinuirano organiziramo grupe uzajamne podrške, treninge socijalnih vještina, predavanja, filmske večeri i javne tribine, druženja kroz Večeri društvenih igara (zahvaljujući Longfield pubu), Festival mentalnog zdravlja ‘DAN za MENTALNI PredaH’ – povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja

Organizirali smo i 12 javnih akcija, među kojima su humanitarne akcije, buvljaci, zagovaračke i volonterske inicijative poput akcije ‘(Mo)Mentalna čistka’, kao i simbolična podjela sukulenata na Dan prevencije suicida.

Također, kroz naš blog ‘S naše strane kauča’, naši članovi iskreno dijele osobna iskustva s anksioznošću, psihozom, depresijom, manijom i drugim stanjima – s ciljem razbijanja stigme i stvaranja mosta razumijevanja između ‘normalnih’ i ‘ludih’.

Koje projekte trenutno provodite?

– Trenutno provodimo dva važna programa.

‘Zasučimo rukave za mentalno zdravlje’ – trogodišnji program podržan od Ministarstva rada, Grada Splita i Županije, koji uključuje razne psiho-socijalne radionice, edukacije, kreativne aktivnosti i grupe podrške. Partneri su nam Obiteljski centar Split i Udruga Permakultura Dalmacija.

‘Puna mi je kapa!’ – projekt psihosocijalne podrške studentima Sveučilišta u Splitu, koji se fokusira na destigmatizaciju i pružanje sigurnog prostora mladima. Održavamo radionice, žive knjižnice, savjetovanja i volonterske akcije. Projekt financira HBOR i Zaklada Solidarna.

Kako se zainteresirani mogu uključiti u rad udruge ili postati članovi?

– Svi koji žele sudjelovati mogu nas kontaktirati putem emaila: udruga.feniks.st@gmail.com, Facebook stranice, Instagram profila i web stranice.

Većinu aktivnosti moguće je posjetiti bez najave, a sve informacije objavljujemo na našim društvenim mrežama.

Koje su mogućnosti volontiranja i trebaju li posebne kvalifikacije?

– Volontirati se može na različite načine – u organizaciji javnih akcija, vođenju društvenih mreža, promociji aktivnosti, ili jednostavno kao podrška na događanjima. Nisu potrebne posebne kvalifikacije – dovoljno je malo vremena i volje. Svi zainteresirani mogu ispuniti upitnik za volontere na web stranici: https://udrugafenikssplit.com/upitnik-za-volontere.

Kako financirate projekte i kako građani mogu podržati vaš rad?

– Najveći dio financiranja dolazi iz nacionalnih i lokalnih natječaja. Međutim, ti izvori ne pokrivaju sve potrebe, pa se velik dio aktivnosti provodi volonterski – uključujući deset terapeuta u edukaciji koji besplatno pomažu našim članovima. Donacije građana i poslovnog sektora (poput Kauflanda i Studenca) također su nam iznimno važne. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva ove nam je godine dala vjetar u leđa odobrivši nam financijska sredstva za Institucionalnu podršku stabilizaciji i/ili razvoju udruga u području demokratizacije i društvenog razvoja koja će nam omogućiti ulaganje u ljudske potencijale, unaprijediti naš organizacijski razvoj, doprinijeti financijskoj održivosti naše udruge ali, zaista nam je potrebno puno više sredstava nego ih trenutno imamo.

Donacije možete uplatiti na naš račun: Udruga Feniks Split, IBAN: HR8124840081135155359

Koje aktivnosti trenutno provodite?

– Grupe uzajamne podrške – petkom u MKC, od 19 do 21 sat, zatim Večeri društvenih igara – utorkom u Longfield pubu, od 19 do21 sat. Tu je i besplatna individualna psihoterapija za članove, kao i trening socijalnih vještina, rekreacija na svježem zraku – četvrtkom na Marjanu, zatim psihoedukativne radionice za studente koje su održane kroz veljaču/ožujak na Filozofskom fakultetu i radno-okupacijske radionice u OŠ Skalice – u suradnji s Permakulturom Dalmacija.

Kako surađujete s drugim organizacijama i institucijama?

– Naša snaga leži u zajedništvu – aktivno surađujemo s brojnim lokalnim i nacionalnim organizacijama, institucijama i školama. Multimedijalni kulturni centar nam ustupa prostor, a Help, Most, Info Zona i Liga za prevenciju ovisnosti podržavaju nas od početka. Također, s KBC-om Split imamo odličnu suradnju, kao i s centrima za socijalnu skrb i drugim udrugama.

Članovi smo SUMEZ-a – nacionalnog saveza udruga za mentalno zdravlje. Uspješno gradimo mrežu suradnika koji dijele našu viziju – da mentalno zdravlje postane dostupno, razumljivo i prihvaćeno svima.

Na koji način udruga pruža podršku obiteljima i prijateljima osoba s mentalnim teškoćama?

– Obitelji i prijatelji osoba s mentalnim teškoćama obraćaju nam se pisanim i telefonskim putem kad trebaju savjet, preporuku dobrih stručnjaka ili podršku za svoje voljene, ali često pritom zaborave na sebe, te ih nastojimo usmjeriti da je važno da i oni potraže i dobiju adekvatnu podršku. Dobro došli su na dio naših aktivnosti poput edukacija, javnih akcija, festivala, rekreacije, radionica i radno-okupacijskih aktivnosti i slično. Ponekad dođu sa svojim bližnjima i na naše grupe uzajamne podrške, no za dugoročnu i baš za njih skrojenu podršku ih upućujemo kolegama iz Udruge obitelji osoba s duševnim smetnjama Lica duše, koji su se specijalizirali baš za takav vid podrške.

Koji su najveći izazovi s kojima se udruga susreće u svom radu i kako ih prevladavate?

– Slično kao i druge udruge borimo se s nedostatkom kontinuiranog i adekvatnog financiranja. Udruga se u svom radu oslanja na projektno financiranje i donacije građana i poslovnog sektora. No to nije dovoljno za stvarni trošak plaća za naš radni tim i stručne suradnike. Taj izazov zasad nadvladavamo zahvaljujući velikom entuzijazmu i iznimnom trudu naše 3 zaposlenice, ali i velikom angažmanu brojnih volontera (197 volontera i 9884 volonterska sata u 2024. godini).

Bojimo se da to zaista nije dugoročno održivo.

Veliki nam je problem od osnutka nedostatak vlastitog prostora za rad, što znatno otežava provođenje aktivnosti i traži izniman dodatni angažman našeg malog radnog tima. Zahvalni smo svim suradnicima koji su nam od osnutka posudili svoje prostore za naše aktivnosti, no zaista je vrijeme da se negdje skućimo i da naši članovi dobiju trajni prostor.

Također, svakodnevno se naš radni tim, kao i naši članovi i korisnici, moraju suočavati s još uvijek prisutnom velikom stigmom i predrasudama prema osobama s mentalnim oboljenjima u društvu. Na tome radimo upravo i kroz ovakve intervjue, stoga hvala na ovoj prilici.

Koji su ključni izazovi s kojima se suočavaju korisnici udruge?

– Socijalna izolacija i odbačenost u društvu radi velike stigme i predrasuda vezanih uz osobe s mentalnim teškoćama i s tim vezane dodatne prepreke i diskriminacija u pristupu obrazovanju i tržištu rada. Također nedostatak prevencije i adekvatne podrške prije nego dođe do pogoršanja i pojave bolesti, posebice besplatnih psihoterapijskih i psiholoških usluga, jer su unutar sustava nedostatne za potrebe korisnika te su redovi čekanja dugački. Dominantan biomedicinski model i farmakoterapijski tretman osoba s mentalnim oboljenjima, bez komplementarne socijalne, psihološke, socio-pedagoške, radno-terapijske, psihoterapijske i ine podrške koja bi bila usmjerena prema oporavku i poštivanju ljudskih prava a ne isključivo eliminaciji simptoma. Nedostatak adekvatne podrške u zajednici nakon bolničkog (psihijatrijskog) liječenja što dovodi do ponavljanih i dugotrajnijih hospitalizacija.

Koji su planovi udruge za budući razvoj i proširenje aktivnosti?

– Nadamo se u što skorijem roku dobiti u najam gradski prostor za djelovanje naše udruge što će znatno olakšati naš rad i dati nam priliku za proširenje aktivnosti i zapošljavanje više osoba, uključujući osobe s mentalnim poteškoćama kao peer stručnjake i mentore oporavka.

San nam je i otvaranje Feniks Kluba za osobe s teškoćama mentalnog zdravlja, u kojem bi naši članovi mogli svakodnevno provoditi slobodno vrijeme, družiti se, posuditi knjigu, odigrati druš-tvenu igru, doći na radionice i sl.

Planiramo nastaviti međuresorne suradnje s institucijama i organizacijama civilnog društva u zemlji i inozemstvu te nastaviti s aktivnostima lobiranja i zagovaračke aktivnosti za utjecaj na zakonsku regulativu i provedbu Nacionalne strategije za razvoj mentalnog zdravlja 2030., osobito uključivanje peer stručnjaka u zdravstveni/socijalni sustav, kao i kreiranje multidisciplinarnih mobilnih timova mentalnog zdravlja u zajednici i u našem gradu i županiji.

I dalje planiramo razvijati naše volonterske programe, kontinuirano se educirati i uključivati nove volontere u naš rad, osobito edukante različitih psihoterapijskih škola. U planu nam je i pokretanje socijalnog poduzetništva kroz naše gospodarske djelatnosti kako bismo osigurali dodatne izvore financiranja za naš svakodnevan rad, imamo brojnu opremu (zvučnike, mixetu, agregat, projektor, stolarske i vrtlarske alate i sl.) koju smo stekli kroz projekte koju planiramo dati u najam drugim privatnim osobama ili organizacijama.

Što biste poručili svim osobama s mentalnim teškoćama, a što njihovim obiteljima?

– Osobama s mentalnim teškoćama: niste sami u svojoj borbi. Postoje ljudi poput vas koji se bore sa sličnim izazovima, u našoj udruzi možete pronaći suputnike u toj borbi i besplatnu podršku i razumijevanje. Prijateljstvo je lijek. Oporavak je moguć. I vi zaslužujete kvalitetan i ispunjen život, problemima unatoč. Vaše iskustvo, premda bolno, je i vrijedno i može pomoći drugima u sličnim situacijama. Javite nam se!

Obiteljima: vaša uloga u podršci vašim bližnjima je neprocjenjiva. Educiranje o mentalnom zdravlju i uključivanje u grupe podrške za obitelji može vam pomoći da se bolje nosite s izazovima, jer ste i vi često nevidljiva žrtva bolesti vaših najmilijih. Zajedno možemo raditi na smanjenju stigme i stvaranju inkluzivnijeg društva za sve.

Nastavite čitati

U trendu