Poveži se s nama

in MREŽA

INTERVJU Antonio Milanović, autor knjige ‘Svijet se vrti oko OSI!.’

Objavljeno

/

Na ovoj fotografiji se nalaze dvije osobe. Osoba s lijeve strane nosi tamnu odjeću, dok osoba s desne strane ima svijetlu kosu i nosi naočale koje su postavljene na glavi. U pozadini se nalazi polica s knjigama i sat na zidu. Na polici se nalaze i druge dekorativne stavke, uključujući malu biljku.
Foto: Antonio Milanović

 Antonio Milanović je 12. siječnja 2024. godine u dvorani Providurove palače u Zadru promovirao  svoju drugu knjigu, točnije, priručnik pod nazivom ‘Svijet se vrti oko OSI!.’ Što, kako i zašto stoji u pozadini otkrit će vam autor priručnika.

Antonio, ovo je vaša druga knjiga, o čemu se radi i od kud dolazi ideja za naslov?

-Radi se o skupu tekstova koje sam objavljivao za TRIS portal u svojoj kolumni Wheels of Fire koji su nastali od 2019. pa do sredine 2023. godine. Ovo je zapravo iskustveni priručnik za sve osobe s invaliditetom, ali i za ljude bez invaliditeta kako bi bolje razumjeli izazove kroz koje prolaze osobe s invaliditetom u društvu.  Tekstovi kolumni su preoblikovani, dopunjeni i prilagođeni formi priručnika. Na samu ideju pisanja priručnika došao sam zahvaljujući mom izdavaču iz Hrvatskog književnog društva ogranak Zadar, Nikoli Šimiću Toninu. Našli smo se početkom ožujka prošle godine i rekao je da prati moje kolumne te da bi se ti tekstovi mogli preinačiti u priručnik za osobe s invaliditetom. To me pozitivno iznenadilo, a preda mnom je bilo jako puno posla. Sam naslov je ideja koju smo skuhali prijateljica lektorica i ja jer se fenomenalno uklapa u cijeli koncept priručnika i daje veći značaj cijeloj priči.

Na koji način ovaj iskustveni priručnik može pomoći osobama s invaliditetom? Što sve u priručniku, koji je podijeljen u dva dijela, čitatelji mogu pronaći ?

-U prvom redu priručnik otklanja barijere u glavama, kako osoba s invaliditetom, tako i u glavama ljudi bez invaliditeta. Bitno je da već jednom svi shvatimo da su i osobe s invaliditetom samo ljudi koji imaju potrebe, želje, snove, nadanja, strahove, demone i da imaju pravo na svoj i potpuno normalan život.

Prvi dio priručnika zauzimaju istaknute teme poput osoba s invaliditetom i cestovnih prilaza, seksualnosti, zakonske regulative u Hrvatskoj gdje bez dlake na jeziku prozivam odgovorne za propuste, ali i hvalim za pozitivne pomake jer nije sve samo i isključivo loše. Stvari stoje na 50:50 i treba puno raditi da negativnosti bude što manje.

U drugom dijelu su iskustva osoba s invaliditetom s kojima sam radio intervju  tako da priručnik ne daje samo moja iskustva nego i iskustva mnogih osoba s invaliditetom, ali nećemo vam sve otkriti, čitajte priručnik.

Vaš rad i zalaganje za boljitak osoba s invaliditetom neupitno je prepoznat, ali svaki javni rad nosi i neke negativne strane, komentare, kako se nosite s tim?

-Na početku mi je svakako bilo teže, pogotovo kad sam shvatio da me i moja populacija sabotira. Bilo je i prijetnji fizičkim obračunima zato što se izlažem javno, kao izgubit će i ovo malo prava zbog mene i mojih kritika. S vremenom sam se pomirio da neke osobe s invaliditetom ne mogu promijeniti pa jednostavno radim ono što mislim da trebam i ne obazirem se previše. Pogađa me sve manje. Uvijek pozivam da se zajedno borimo, neki se i jave, ali u finalu sve ostane bez slike i tona s njihove strane.

Što se tiče negativnih komentara ljudi bez invaliditeta, njih jednostavno ignoriram i idem dalje.

Koji su, prema vašem mišljenju, trenutno najveći problemi osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i kako ih premostiti?

-Još uvijek su najveći problem fizičke barijere, odnosno nemogućnost prilaza raznim institucijama s kolicima u velikom broju gradova pa treba raditi na njihovom otklanjanju kako bi osobe u kolicima mogle obavljati barem osnovno. Drugi veliki problem je zdravstvena skrb osoba s invaliditetom koja je još na nekom minimumu, a teško je ostvariti i prednost koju stalno ističemo.

 Sljedeći problem je zakonska regulativa što vidimo i na primjeru Zakona o osobnoj asistenciji i Zakonu o inkluzivnom dodatku jer su oba zakona donesena, ali ne zna se koga treba vještačiti, kad će to biti, koliko će trajati…Nikakve konkretne informacije zapravo nemamo i puno osoba s invaliditetom strahuje da će biti u nepovoljnijem položaju nego što su bile do sada.

Nadalje, osobe s invaliditetom koje rade na pola radnog vremena zakinute su za punu plaću i to se mora promijeniti. Prema regulativi iz 1998. godine osoba koja ima velike poteškoće  mogla je raditi četiri sata za punu plaću. Sad smo ‘kažnjeni’ ako zbog dijagnoze možemo raditi samo četiri sata jer smo za toliko sati i plaćeni, a ionako nas je malo zaposlenih. Očekujem da će se kroz 2024. godinu ova nepravda ispraviti.

Što spremate dalje jer znamo da nikad ne stajete i koja bi bila vaša poruka svim osobama s invaliditetom, ali i donositeljima odluka?

-Trenutno spremam promocije knjige u drugim gradovima, tako je 26. siječnja održana promocija u Rijeci, a moguće su i promocije u Splitu i Šibeniku kroz veljaču. Plan je uvrstiti Zagreb i Osijek. Prvenstveno nakon svega moram malo odmoriti i posvetiti se sebi jer je priprema knjige iziskivala puno truda, rada, odricanja i nije bilo slobodnog vremena. Jednostavno moram napuniti baterije, ali i odraditi promocije najbolje što mogu da se za knjigu čuje i da nađe svoj put do čitatelja.

Poruka vladajućima je da pri donošenju zakonskih akata razmišljaju o funkcionalnosti, primjenjivosti, jasnoći i pravednosti zakona.

Osobe s invaliditetom trebaju naći svoje mjesto pod suncem i boriti se. Svaka priča, svako iskustvo je bitno i svačiji život ima vrijednost. Svaki vaš trud i borba bude na kraju nagrađen.

Anita Blažinović

in MREŽA

Održan 28. susret osoba s invaliditetom i 16. likovna kolonija

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje grupu ljudi okupljenih na otvorenom, vjerojatno na društvenom događaju. Nekoliko stolova je postavljeno, a ljudi sjede oko njih, neki drže pića. Jedna osoba je u invalidskim kolicima, a tu je i štafelaj s onim što izgleda kao slika. Okruženje izgleda kao park ili vrt s drvećem i vodom u pozadini. Lica osoba su zamagljena radi privatnosti.
Foto: Koprivničko-križevačka županija

Događaj poput ovog, održanog u Ješkovu, ne samo da pomaže u rušenju barijera između osoba s invaliditetom i šire zajednice, već i promiče svijest o važnosti jednakih prilika za sve u umjetničkom izražavanju i društvenom životu

Prošlog petka, 6. rujna 2024. godine održan je 28. susret osoba s invaliditetom sa sportskim natjecanjima i 16. likovna kolonija ‘Ješkovo 2024’.

Ovaj događaj, koji je okupio više od 120 sudionika te ponudio niz sportskih i kreativnih aktivnosti članicama i članovima udruga, organizirala je Udruga invalida Koprivničko-križevačke županije.

Brojnim sudionicima zahvalili su se zamjenik župana Ratimir Ljubić, domaćin susreta i umjetnik Dragutin Ciglar, predsjednik županijske Udruge invalida Miroslav Mačković, direktor Turističke zajednice Središnja Podravina Nikola Cik, načelnik Općine Gola Stjepan Milinković te načelnica općine Đelekovec Lara Samošćanec.

Zamjenik Ljubić je istaknuo veliki trud u organizaciji događaja koji promovira inkluziju i aktivan život osoba s invaliditetom. Istaknuo je važnost ovakvih manifestacija za razvoj društvene svijesti o važnosti potpore osobama s invaliditetom te ih pohvalio za njihov doprinos zajednici.

Uz bogat sportski i umjetnički program, sudionici su uživali u druženju, glazbi i kreativnom izražavanju.

Valja spomenuti kako je i ovaj događaj dio aktivnosti u sklopu projekta ‘Družim se i informiram, kreativu konzumiram 2024’ kojeg sufinanciraju Koprivničko-križevačka županija, Općina Gola i Općina Đelekovec.

Koprivničko-križevačka županija i dalje ostaje predana podršci ovakvih inicijativa, koje doprinose kvaliteti života naših sugrađana i jačanju zajedništva u društvu.

Likovna kolonija već šesnaesti put omogućava sudionicima da kroz slikanje i druge umjetničke forme izraze svoje ideje, a radovi nastali tijekom kolonije često su izloženi javnosti, čime se dodatno ističe kreativni potencijal osoba s invaliditetom.

Događaj poput ovog, održanog u Ješkovu, ne samo da pomaže u rušenju barijera između osoba s invaliditetom i šire zajednice, već i promiče svijest o važnosti jednakih prilika za sve u umjetničkom izražavanju i društvenom životu.

Nastavi čitati

in MREŽA

UNIQA natječaj za stipendiranje učenika i studenata s invaliditetom

Objavljeno

/

Slika prikazuje grupu mladih ljudi koji se smiju i razgovaraju na otvorenom, ispred zgrade. U prvom planu nalazi se djevojka s dugom smeđom kosom i naočalama, nasmiješena dok razgovara s drugom osobom. U pozadini su još dva mlada muškarca, jedan od njih drži laptop. Na lijevoj strani slike, na plavoj pozadini, piše: "Bolje obrazovne prilike. Natječaj za stipendiranje učenika i studenata s invaliditetom." Na desnoj strani slike nalazi se bijeli krug s tekstom: "Prijave su otvorene do 15.9.2024."
Foto: UNIQA osiguranje

UNIQA osiguranje ponovno pokreće natječaj za stipendiranje učenika i studenata s invaliditetom. Na natječaj se mogu prijaviti učenici i studenti iz cijele Hrvatske, neovisno o školi ili studiju koji pohađaju

UNIQA stipendiranjem promiče uključivost i aktivno podržava kvalitetno obrazovanje osoba s invaliditetom. Na natječaju za stipendiranje učenika i studenata s invaliditetom bit će odabrana tri stipendista koji će za vrijeme trajanja ugovora o stipendiranju u razdoblju od godine dana primati mjesečnu stipendiju u iznosu od 400 eura za akademsku godinu 2024/2025.

Kandidati se mogu prijaviti najkasnije do 15. rujna na email stipendiranje@uniqa.hr, a uz obveznu dokumentaciju koju trebaju priložiti uz prijavu prednost im mogu donijeti priloženi dokazi o postignućima u dosadašnjem školovanju, sudjelovanju na državnim ili međunarodnim natjecanjima na  području znanosti, umjetnosti ili sporta, preporuke nastavnika ili učitelja odnosno drugih stručnih osoba kao i dokaz o materijalnom statusu obitelji zbog kojeg je kandidatu otežan nastavak školovanja.

Uvjeti natječaja dostupni su ovdje.

Izvor: UNIQA osiguranje

Nastavi čitati

in MREŽA

MOJA PRIČA Ivona Bugnar, žena za koju nema tabua

Objavljeno

/

Na fotografiji je Ivona Bugnar. Fotografijom dominira njezina duga narančasta kosa i predivno lice.
Foto: Ivona Bugnar

Ljudi zaziru postavljati nam pitanja pa makar i banalna, ali ona su ključna da bi ljudi spoznali nas. Želja mi je da budem jednog dana ja ta koja će odgovarati na sva pitanja. Da osvijestim ljudima različitost, ali isto tako jednakost za koju se borimo, kaže Ivona

Ivona Bugnar rođena je u Rijeci 30. siječnja 1996. godine s dijagnozom spinalna mišićna amiotrofija tip 3. Vrtićka, predškolska dob i prihvaćanje okoline, kaže, nije bilo jednostavno jer je bolest već  napredovala i sve one dječje stvari poput vožnje biciklom, skakanja, ljuljanja, odlazaka u park tijelo joj nije dopuštalo i trebala je pomoć obitelji.

– Bila sam buntovno dijete, željna anegdota i nisam u potpunosti razumjela što se događa s mojim tijelom pa je znalo biti frustracije i nisam bila ‘lako’ dijete. Bilo je zbunjujuće za mene samu. Nisam tada imala kolica, ni druga pomagala, pa samim tim nisam mogla ići za svojim vršnjacima – kaže Ivona, a unatoč izazovima koji su je tada pratili imala je maksimalnu podršku obitelji i nije bila isključena iz vrtićkog programa.

– Kad sam krenula u četvrti razred Osnovne škole Gornja Vežica počela sam koristiti kolica jer nisam više mogla uz pomoć odraslih obavljati sve što sam željela. Ne sjećam se diskriminacije, ni ružnih riječi iz ranog školskog perioda, ali uvijek sam bila najviše sama i ne bi bila pozvana u neke vršnjačke radnje nakon škole gdje su se oni međusobno zbližavali. Toga sam bila lišena i bilo mi je teško – kaže Ivona i priznaje da je to preraslo u ljutnju pa je odlazila na razgovore sa psihologom jer joj je bila potrebna pomoć.

Slična samoća pratila je Ivonu i u srednjoj školi, ali je ipak imala jednu ključnu osobu, danas cjeloživotnu prijateljicu, a tada susjedu s kojom je prošla sve faze odrastanja. Ta njezina osoba ju je uvijek gurala naprijed i vidjela drugim očima, upoznavala je Ivonu sa svojim prijateljima, vodila je na koncerte i u izlaske.

– Nakon srednje škole sam bila prilično izgubljena, ali sam se ipak odlučila upisati pedagogiju na Filozofskom fakultetu da se maknem od doma jer nisam imala viziju budućnosti. Bio je to više bijeg. Nakon toga prebacila sam se na Kulturološke znanosti i na kraju odustala od fakulteta jer sam opet bila zakinuta za društveni aspekt. Jednostavno izgubiš volju i motivaciju kad te nakon predavanja čeka kombi koji te vozi ravno doma i drugu opciju nemaš, a kolege se druže i zabavljaju – prisjeća se Ivona.

Što se tiče zaposlenja, Ivona je do sad radila na dva radna mjesta, u Udruzi osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije i još jednoj udruzi u kojoj se, kaže, nije mogla pronaći i ističe kako je veliki problem naći posao i napuniti životopis iskustvom koje svi traže. Kako do iskustva ako ti nitko ne pruži priliku? Vječito je pitanje.

– Osoba sam koja najviše voli biti sama. Najbolje se opuštam uz knjigu, film ili dobru seriju. Uživam u šminkanju, frizurama, parfemima, svemu lijepom što mi žene volimo. Volim isprobavati kozmetičke novitete, proučavati, davati savjete i to me ispunjava. Ali najviše volim sjesti u auto i uživati u vožnji uz more ili u planinama i upiti tu ljepotu u tišini, bez razmišljanja o životu i kao da mi onda vrijeme stane – kaže Ivona koja ne pati od ludih događanja.

Ivona je sada u vezi, ali joj je tema emocionalnih odnosa ranije bila bolna jer je gledala prijateljicu u vezama, a ona ih nije imala. Uvijek je dečkima bila samo prijateljica. A onda je bolje spoznala sebe i naučila kako predstaviti sebe drugoj osobi.

– Mislim da je to ključno i smatram da bi trebalo educirati osobe s invaliditetom kako ući u vezu, komunicirati o sebi, razumjeti najprije sebe, a onda razbijati predrasude o tome da mi nismo poželjni kao partneri. Postoje ljudi koji su voljni učiti od osoba s invaliditetom jer ne vide samo osobu i kolica, nego vide borca. Kad nam takve osobe dođu, to je blagoslov. Samo im treba otvoriti vidike i treba uzajamno učiti o potrebama, kako o potrebama partnera s invaliditetom, tako i o potrebama partnera bez invaliditeta. Svi smo samo ljudi – istaknula je Ivona.

Po pitanju ostvarivanja prava Ivona nije nezadovoljna, ali kaže, ima prostora za poboljšanje.

– Imam i brata s istom dijagnozom, ali mama je roditelj njegovatelj samo bratu. Zbog toga ja imam asistenta na osam sati, a brat samo četiri sata. Roditelj s dvoje djece u kolicima treba više podrške, fizičke i financijske – tvrdi Ivona.

– Ljudi zaziru postavljati nam pitanja pa makar i banalna, ali ona su ključna da bi ljudi spoznali nas. Želja mi je da budem jednog dana ja ta koja će odgovarati na sva pitanja. Da osvijestim ljudima različitost, ali jednako tako jednakost za koju se borimo – zaključila je Ivona za kraj.

Nastavi čitati

U trendu