Intervju
INTERVJU, Andrea Prenka i put u svijet muzikoterapije
Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže, kaže Andrea
Kako ste otkrili muzikoterapiju i što Vas je potaknulo da se njome počnete baviti?
-Muzikoterapiju sam otkrila u trenutku kada sam se počela pitati postoji li način da glazba ima dublji smisao osim izvođenja i poučavanja. Tijekom studija glazbene pedagogije osjećala sam da me nešto vuče dalje od klasičnog školskog sustava – nešto živo, stvarno, iskustveno. Počela sam istraživati, slušati svoje unutarnje impulse, i tada sam prvi put naišla na pojam muzikoterapije.
Nisam odmah znala što točno podrazumijeva, ali ideja da glazba može biti alat za povezivanje s ljudima na dubljoj razini, za izražavanje onoga što se ne može reći riječima, za iscjeljivanje – to me odmah dotaknulo. Nije to bila racionalna odluka, više kao poziv iznutra koji nije prestajao.
Kada sam krenula na edukaciju, sve je sjelo na svoje mjesto. Muzikoterapija je spojila sve ono što sam intuitivno osjećala: glazbu, odnos, prisutnost, autentičnost, emocije, slobodu. Danas mi se čini da nisam ja odabrala muzikoterapiju, nego je ona pronašla mene – u pravom trenutku.
Možete li nam ispričati nešto o svom obrazovanju i profesionalnom putu u području muzikoterapije?
-Moj profesionalni put u muzikoterapiji razvijao se prirodno, kao nastavak duboke povezanosti s glazbom, ali i potrebe za smislenijim radom s ljudima. Magistrirala sam glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Puli, a već tijekom studija osjećala sam da klasična pedagogija ne odgovara u potpunosti onome što želim pružiti – nedostajala mi je dimenzija odnosa, emocije, spontanosti.
Zato sam paralelno, 2014. godine, upisala studij muzikoterapije i supervizije na Inštitutu Knoll u Sloveniji. Tijekom studija imala sam priliku raditi praksu u raznim okruženjima – na pedijatrijskoj onkologiji u Ljubljani, u dnevnim rehabilitacijskim centrima, dječjem domu i domu za odrasle s mentalnim poteškoćama. Taj me period oblikovao i kao osobu i kao buduću terapeutkinju.
2019. godine otvorila sam svoj obrt artON, s vizijom približavanja muzikoterapije širem društvu – kroz individualni i grupni rad, edukacije, simpozije, glazbene susrete i projekte.
Što Vas najviše inspirira u radu muzikoterapeuta?
-Inspirira me činjenica da muzikoterapija nije samo sviranje ili pjevanje – to je prisutnost. Prostor gdje osoba može biti točno ono što jest, sa svim svojim zvukovima, nesigurnostima, emocijama, mislima… I to se može osjetiti, dovoljno je da se izrazi, osjeti I bude viđeno.
Posebno me nadahnjuje snaga glazbe da poveže ljude, otopi napetosti i otvori prostore unutarnjeg mira ili oslobađanja. Svjedočiti osobama koje dolaze zatvorene, sumnjičave ili iscrpljene, i promatrati kako se kroz nekoliko tonova ili udaraca na bubanj mijenja njihova energija – to me ne prestaje fascinirati.
Kako biste definirali muzikoterapiju I po čemu se razlikuje od običnog slušanja glazbe?
-Muzikoterapija je znanstvena disciplina koja koristi glazbu i njezine elemente (ritam, melodiju, harmoniju) kao alat za podršku fizičkom, emocionalnom, mentalnom i socijalnom zdravlju. Uključuje profesionalni odnos između klijenta i educiranog muzikoterapeuta, jasno definirane ciljeve i odabrane metode.
Za razliku od običnog slušanja glazbe, muzikoterapija podrazumijeva aktivnu suradnju i izražavanje. Glazba se ne koristi kao pozadina – ona postaje sredstvo komunikacije. Ne radi se o ‘lijepom’ sviranju, već o iskrenom izražavanju.
U tom kontekstu, terapeut pažljivo sluša – ne samo glazbu, već osobu iza nje – promatra, reflektira, i stvara siguran prostor za unutarnji pomak.
Koje su najčešće zablude koje ljudi imaju o muzikoterapiji?
– Jedna od najčešćih zabluda je da se muzikoterapijom mogu baviti svi koji vole glazbu, što nije točno. Potrebna je stručna edukacija koja uključuje psihologiju, psihoterapiju, glazbenu teoriju i praksu.
Druga zabluda je da je muzikoterapija rezervirana samo za djecu ili osobe s teškoćama. U stvarnosti, ona je korisna za sve dobne skupine i u raznim životnim situacijama.
Treća česta zabluda je da je to pasivna aktivnost u kojoj osoba samo sluša glazbu. Aktivna muzikoterapija uključuje sviranje, pjevanje, improvizaciju, pokret…
I možda najčešće pitanje: ‘Moram li znati svirati?’ Ne. Zapravo, često je lakše raditi s osobom bez glazbenog predznanja, jer se izražava bez straha od greške.
Može li se muzikoterapija primjenjivati kod svih dobnih skupina?
– Apsolutno. Od novorođenčadi do starijih osoba – glazba je univerzalan jezik.
Kod djece pomaže u razvoju govora, motorike i emocionalne povezanosti. Kod mladih olakšava izražavanje emocija, osobito kod anksioznosti, ADHD-a, autizma ili traume. Odraslima nudi prostor za emocionalni rad, nošenje sa stresom, burnoutom i pronalaženje smisla. Kod starijih osoba, osobito onih s demencijom, glazba često bude ‘most’ koji ih vraća u poznate, sigurne emocije.
Svaka dobna skupina glazbu doživljava drugačije – a muzikoterapija to prepoznaje i poštuje.
Kako izgleda jedan tipičan muzikoterapijski susret?
– Susret započinje razgovorom ili glazbom, ovisno o potrebi osobe. Nakon toga slijedi glazbeni dio – improvizacija na bubnjevima, pjevanje, slušanje, korištenje tijela kao instrumenta, pokret… sve ovisno o tome što osobi u tom trenutku odgovara.
Završava se smirivanjem i refleksijom – nekoliko minuta tišine, tiha melodija, disanje…
Nijedan susret nije isti, jer ni osoba nije ista svaki put. Ono što ostaje zajedničko je glazba i prostor u kojem se možeš izraziti – bez osude, bez pritiska, bez pravila.
Koje instrumente najčešće koristite u terapiji i zašto?
– Koristim širok spektar instrumenata – svaki s razlogom:
– Ritamski instrumenti (bubnjevi, šuškalice, ocean drum): povezani su s tijelom i emocijama, vraćaju u sadašnji trenutak.
– Melodijski instrumenti (sansula, kalimba, ksilofon, klavir): pozivaju na introspekciju i nježnost.
– Glas: najosobniji instrument, dostupan svima.
– Tijelo: ritam koraka, disanje, udarci rukama o tijelo – sve su to alati izražavanja.
Svi instrumenti koje koristim su intuitivni – ne traže prethodno znanje, već otvorenost.
Na koji način glazba pomaže u izražavanju emocija kod osoba koje se teško verbalno izražavaju?
– Glazba ne traži riječi. Osoba može izraziti emociju kroz ton, ritam, šapat, pokret… To stvara sigurnost, oslobađa, povezuje.
Kada terapeut odgovori glazbeno – stvara se odnos, osjećaj ‘vidim te, čujem te’. Takvi trenuci često otvore vrata dubljem izražavanju i iscjeljenju.
Možete li podijeliti neko iskustvo gdje je muzikoterapija imala posebno snažan učinak?
-Na jednom grupnom susretu improvizirali smo u krugu. Jedna osoba počela je svirati za drugu sirov, snažan ritam – i u tom trenutku kao da je prepoznala vlastitu snagu, koju nije ranije osvijestila.
Nije to bila samo glazbena improvizacija – bio je to trenutak unutarnjeg uvida. Takve situacije podsjećaju koliko je glazba moćan kanal za duboke promjene.
Koliko je muzikoterapija prepoznata i zastupljena u Hrvatskoj?
-Muzikoterapija u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno prepoznata, iako interes raste. Mali je broj educiranih terapeutkinja i terapeuta, pa često djelujemo u privatnoj praksi, kroz projekte, radionice i edukacije.
Organiziram i razna javna događanja, poput Simpozija muzikoterapije, kako bih podigla svijest i stvorila prostor za dijalog među stručnjacima.
Koje izazove vidite u promoviranju muzikoterapije?
-Najveći izazov je neinformiranost – mnogi još uvijek ne znaju što muzikoterapija zapravo jest. Drugi je izazov percepcija glazbe kao luksuza, a ne kao potrebe.
Treći izazov je marketing – teško je promovirati nešto što ljudi još nisu iskusili. Zato nudim iskustvene radionice gdje mogu osjetiti što znači kada glazba ‘govori umjesto riječi’.
Unatoč svemu – sve više ljudi prepoznaje snagu glazbe i sve se više otvaraju prema ovom pristupu. Izazovi postoje, ali su istovremeno i poziv na djelovanje.
Kako vidite budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji?
-Budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji vidim kao uzbudljivu, potrebnu i neizbježnu. Ljudi su sve više otvoreni novim, holističkim pristupima zdravlju, emocionalnoj ravnoteži i osobnom razvoju, a glazba im dolazi kao prirodan alat – bez puno riječi, bez pritiska, s osjećajem sigurnosti i slobode.
Vjerujem da će muzikoterapija postajati sve prisutnija u zdravstvenim i obrazovnim institucijama – u bolnicama, rehabilitacijskim centrima, psihijatrijskim ustanovama, vrtićima i školama.
Vidim i sve više prostora za razvoj privatnih praksi, projekata i radionica u kojima će se muzikoterapija koristiti kao podrška osobnom rastu, emocionalnom iscjeljenju i zajedničkom povezivanju.
Vjerujem i da će doći do snažnije integracije muzikoterapije s drugim strukama poput psihoterapije, logopedije, edukacijske rehabilitacije i socijalnog rada – jer svi dijelimo isti cilj: podržati čovjeka u njegovoj cjelovitosti.
Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže.
Intervju
MARIO KOVAČ Umjetnici s invaliditetom ne smiju biti u getu
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Intervju
MIROSLAV VRANKIĆ Svijest bez sustava nije dovoljna
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Intervju
Fran Krasnić i SIADUS za studente s invaliditetom
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
-
in MREŽAPrije 6 danaStigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
-
Civilno društvoPrije 7 danaPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
Osobe s invaliditetomPrije 6 danaPravobranitelj Jurišić traži odgovornost zbog slučaja Jankomir
-
Osobe s invaliditetomPrije 5 danaZapošljavanje osoba s invaliditetom u 2026. godini
-
Video / podcastPrije 6 danaZašto dug sastanak može biti iscrpljujuć za nagluhe osobe?
-
VijestiPrije 2 danaPotpora za prijevoz studenata s invaliditetom
-
BocciaPrije 2 danaDora Bašić zlatna na Svjetskom kupu u Brazilu
-
Civilno društvoPrije 2 danaPokrenut program „Mreža podrške u zajednici”




