Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Postoje mnoge tehnologije i pomagala koja slijepim osobama mogu olakšati kretanje i putovanja. Ipak, najvažniji pomagač u kretanju Riječanki Adriani Katić njezin je pas vodič Fant

Poslušaj članak

Iako po zakonu pas vodič ima pravo pristupa javnim ustanovama i javnom prijevozu, Katić je iz prve ruke iskusila da to u Hrvatskoj ne funkcionira uvijek tako jednostavno. Unatoč tome, ona je vrlo aktivna i ustrajna u ostvarivanju svojih prava.

– Volim putovati jer mi je to prilika da upoznam nove ljude i kulture te doživim nešto novo. Ponekad mi je izazov pronaći pratnju za putovanje jer, s obzirom na to da ne vidim, ne mogu baš jednostavno putovati sama. Jedno od najljepših putovanja bilo mi je ono u Sarajevo, kamo sam išla s mamom i tetom na koncert Đorđa Balaševića. To mi je bio jedan od najljepših koncerata koje pamtim, a Sarajevo je svemu tome dalo neku posebnu dušu. Posebno su mi ostali u sjećanju ljudi, atmosfera, mirisi i, naravno, okusi od ćevapa na Baščaršiji do tufahije i baklava. Pamtim i jednu zgodnu anegdotu: za doma smo ponijele mali djelić Sarajeva u obliku raznih sarajevskih pita, ali nakon dugog čekanja na granici taj naš mali komadić Sarajeva baš i nije stigao do Rijeke u punom sastavu – prisjetila se.

A posebno pamti ovogodišnje putovanje u Budvu.

– Bilo je posebno jer je to bilo moje prvo putovanje izvan Hrvatske sa psom vodičem. Prije puta sam se pitala kako će sve proći, ali na kraju stvarno nije bilo nikakvih problema. U hotelu su svi bili jako ljubazni, a posebno mi je ostalo u sjećanju razgledavanje Budve s odličnim turističkim vodičem. Na putovanjima mi puno znači kad turistički vodič na zanimljiv način dočara sve znamenitosti i približi grad kroz one male priče, detalje i posebnosti koje mu daju dušu. Tako mogu puno bolje doživjeti stvari koje ne mogu vidjeti – istaknula je.

Katić, koja studira socijalni rad, u slobodno se vrijeme bavi i glumom u kazališnoj udruzi MIST, s kojom često putuje na gostovanja.

– Trenutačno pripremamo novu predstavu koja bi trebala imati premijeru krajem studenog. Ovo mi je četvrta predstava u MIST-u, a s prijašnjima smo gostovali u Puli, Varaždinu, Virovitici i Dubrovniku. U listopadu idemo i u Suboticu, čemu se baš veselim. Često igramo i u Zagrebu, primjerice u učeničkim domovima i domovima za starije. Ta putovanja s ekipom uvijek su mi posebna. U kombiju se puno priča, razmjenjuju se iskustva, smijemo se, ali i podijelimo ono što nas muči – rekla je.

Putovala je i s Udrugom Visoki jablani, u sklopu čijih je projekata vodila radionice po školama te posjetila više gradova, među kojima Dubrovnik i Rovinj. A otkako je prije dvije godine dobila psa vodiča Fanta, još je aktivnija.

– Fant mi daje veliku sigurnost u kretanju i uz njega se lakše snalazim u prostoru. A kad imate psa vodiča, zapravo nikad niste sami. On je, naravno, moj vodič, ali prvenstveno moj prijatelj i suputnik u svakodnevnom životu. S druge strane, otkad ga imam, češće se susrećem i s neugodnim situacijama jer još uvijek ima ljudi koji ne poznaju prava korisnika pasa vodiča pa se moram objašnjavati oko stvari koje bi zapravo trebale biti potpuno jasne – ispričala je.

Problema je bilo u autobusnom i taksi prijevozu.

– Znalo mi se događati da mi vozači ili taksisti pokušaju odbiti prijevoz zbog psa vodiča, a jedna od najneugodnijih situacija bila je u autobusu Rijeka – Zagreb, kada sam na kraju morala tražiti pomoć policije. U tom razdoblju češće sam koristila taksi pa sam se trudila unaprijed ostaviti napomenu da sa mnom putuje pas vodič, prvenstveno kako bih izbjegla nesporazume i zato što ne mogu znati ima li netko zdravstveni razlog zbog kojeg mu blizina psa predstavlja problem. Zakon korisniku psa pomagača daje pravo korištenja javnog prijevoza, u što je izričito uključen i taksi, bez propisane obveze prethodne najave psa. Zato mi je bilo važno da se to ne tretira kao nekakva posebna usluga ili dobra volja vozača, nego kao pravo koje već imam. Morala sam naučiti jasno objasniti da je riječ o pravu koje imam i da iza toga stoji zakon, a ako se situacija ne može riješiti mirnim razgovorom, obratiti se policiji ili drugim nadležnim institucijama za pomoć – istaknula je.

– Nisam digla ruke od toga da reagiram kada mi se uskrati pravo koje imam, ali sam s vremenom shvatila da ne želim svu svoju energiju trošiti na stalne rasprave i dokazivanja. I dalje ću prijaviti problem i zauzeti se za sebe kada je to potrebno, ali tamo gdje mogu, biram prijevoznike za koje znam da neće stvarati problem zbog psa vodiča. To za mene nije odustajanje, nego način da mogu normalno funkcionirati i živjeti svoj život – naglasila je, objasnivši nam i na kakve sve prepreke nailazi u svakodnevnom kretanju Zagrebom.

– Problem mi stvaraju nepropisno parkirani automobili na pločnicima, ali i skele kojih zbog radova ima posvuda. Posebno su nezgodna velika raskrižja na kojima nema zvučnih semafora jer tada prelazak može biti puno kompliciraniji. Nekad me strah i biciklista ili ljudi na romobilima koji projure jako brzo i preblizu. U uskom prostoru dovoljno je da netko ne uspori ili ne ostavi dovoljno mjesta pa se bojim da će udariti mene ili, još gore, Fanta – ispričala nam je.

Zbog takvih iskustava podržala je nedavno i akciju „Vraćam se za 5 minuta“, koju je organizirala Zajednica spinalno ozlijeđenih u suradnji s Gradom Zagrebom, a kojom se upozorava na probleme na koje osobe s invaliditetom nailaze u prometu i javnom prostoru, posebno zbog nepropisnog parkiranja na mjestima namijenjenima osobama s invaliditetom.

– Mislim da je važno govoriti o mobilnosti osoba s invaliditetom jer neke stvari koje drugima djeluju banalno nama mogu predstavljati ozbiljan problem. Netko kaže da će stati na pločnik samo pet minuta, ali tih pet minuta može značiti da osoba u kolicima ili slijepa osoba mora sići na kolnik. Pristupačnost nije nešto što koristi samo osobama s invaliditetom. Rješenja poput prohodnih pločnika, spuštenih rubnjaka, zvučnih semafora ili bolje organiziranog javnog prostora mogu puno značiti i starijim osobama, roditeljima s djecom i svima koji se u nekom trenutku teže kreću – istaknula je.

Inače, ova aktivna Riječanka ispričala nam je za kraj i kako se bavi tajlandskim boksom.

– Rekreativno se bavim tajlandskim boksom već godinu dana i stvarno mi je postao važan dio života. Do njega sam zapravo došla sasvim slučajno. Tražila sam teretanu u kojoj bih mogla vježbati, ali na nekoliko mjesta nisu baš bili oduševljeni idejom zbog mog vida ili psa vodiča. Onda su mi počeli iskakati videi iz Zagreb Muay Thaija na Velesajmu, svidio mi se način na koji se tamo radi i odlučila sam se javiti. Ono što mi je od početka najviše značilo jest to što me tamo nitko nije gledao kroz ono što ne mogu, nego kroz ono što mogu i način na koji nešto mogu napraviti. Ako neku vježbu ne mogu izvesti na uobičajen način, pronađe se drugačiji način ili mi se na drugačiji način objasni. Ako nešto stvarno ne mogu, to se poštuje, ali ako mogu, onda će me i pogurati da pokušam. Upravo mi takav pristup odgovara, podrška bez sažaljenja i prilagodba koja ne znači da se od mene očekuje manje. Zato mi to nije samo mjesto na koje dolazim trenirati, nego i ekipa ljudi uz koju se osjećam prihvaćeno kao osoba – zaključila je.

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Putopisac, Ponos Hrvatske, junak dokumentarca ‘Punim plućima’… Sve je to Slaven Škrobot koji je ušao u povijest i kao prva osoba u invalidskim kolicima na vrhu Hrvatske, točnije na Sinjalu na Dinari. Ovaj 40-godišnji Zagrepčanin bio je u više od 40 zemalja u kojima je posjećivao i teško dostupne lokacije. Od pustinje, džungle do hramova do kojih vodi 850 stepenica…Cilj je bio osjećati se živim i disati punim plućima

Poslušaj članak

Za početak nismo propustili priupitati Škrobota o osvajanju vrha Sinjal, povijesnom podvigu s HGSS-om kojem je bio cilj bilo promoviranje inkluzije, odnosno uključivanje i poticanje osoba s invaliditetom na aktivniji život.

– Radio sam u posljednjih 17 godina otkako sam nastradao puno izazovnijih stvari. Ovo je će zvučati nezahvalno, ali je u biti kompliment za HGSS, meni je bilo poprilično neuzbudljivo tijekom uspona i silaska. Jednostavno, imao sam toliko profesionalaca, pa čak i doktoricu uz sebe pa ni u jednom trenu nisam osjetio trunku rizika. Odradili su to kao da je to ispijanje kave u dvorištu. Navikao sam na ekstreme i da me na dva bambusova drveta nose ljudi u japankama gdje svaki korak može biti poguban. No svakako moram reći da je tijekom prošlogodišnjeg uspona na Dinaru bilo lijepo vidjeti sve te ljude koji su se okupili za viši cilj i doživjeti taj krajolik koji dotad nisam imao prilike vidjeti – prisjetio se Škrobot koji je prije šest godina proglašen i Ponosom Hrvatske zbog drugog pothvata. Točnije, zbog šestomjesečnog putovanja od Savudrije do Istanbula tijekom kojeg je biciklirao te prikupljao sredstva za četiri bicikla za osobe s invaliditetom. Bila je to humanitarna akcija ‘Slavenovih tisuću kilometara u kolicima za osmijehe na licima’.

– Prolazio sam tada kroz loš period u životu i bicikl sam vidio kao izlaz iz te krize. Sve je krenulo nakon jednog okupljanja osoba s invaliditetom u Ludbregu gdje je bila organizirana i utrka, ali je od nas desetak koji smo došli samo dvoje imalo bicikl za OSI-je. I tada sam došao na ideju da skupljam za te bicikle i smislio taj podvig. Takav pothvat nitko nikad nije ni pokušao u mojoj situaciji. Na taj put sam krenuo bez ikakvih informacija jer jednostavno nisam imao nikoga pitati za savjet. Bilo je to nevjerojatno iskustvo koje ću pamtiti cijeli život, ali bilo je i jako teških trenutaka. Tu sam doživio i najgore iskustvo u životu, skoro sam dobio moždani udar. Na kraju sam otišao i dalje od Istanbula koji je bio cilj, čak do granice sa Sirijom. Sve skupa prevalio sam 3 i pol tisuće kilometara biciklom, a 20 tisuća kilometara u kamperu – ispričao nam je Škrobot koji svojim podvizima ruši sve predrasude i briše granice nemogućeg. Jedan od većih izazova, kako nam je ispričao, bio je obilazak slavne Petre u Jordanu do koje vodi čak 850 stepenica.

– Petra je bio prvi izazov, ali ne najteži. Dosta dugo sam se pripremao za taj uspon i tražio informacije. Kad smo išli tamo, nismo išli preko 850 stepenica, već smo išli sa stražnje strane planine, ali smo se na kraju spuštali niz tih 850 stepenica. A najteže što sam učinio bio je uspon na Torres del Paine u čileanskoj Patagoniji. To je bila najteža staza i najteži uvjeti – prisjetio se.

O svojim brojnim podvizima ovaj zagrebački putopisac svakako može napisati knjigu, (na čemu trenutačno i radi). No mi ipak nemamo toliko mjesta. Pa smo ga pitali da nam da sukus svega i otkrije, s obzirom da je bio od Tanzanije, Kambodže i Vijetnama do Bolivije i Perua, koja država ga se posebno dojmila i zašto.

– Svako putovanje ostavilo je nešto duboko urezano u meni, nisam nikad požalio neki izbor dosad, ipak uvijek rado biram nove destinacije. Ako moram izdvojiti jednu državu onda bi to bila Australija. Priroda je drugačija, daleko je, a opet je civilizacija, može se sve jesti i piti, može se doslovno piti voda iz potoka. Sve je dostupno. Smatram da ljudi s invaliditetom u Australiji imaju najbolji život koji se može pružiti jer država jako brine o OSI-jima i ide do najsitnijih detalja u prilagođavanju nepristupačnih mjesta. I to ne samo najosnovnijih poput gradskih WC-a, tamo se čak i u džunglama mislilo na prilagođavanje prostora OSI-jima – ispričao nam je Škrobot nabrojavši nam i druge države koje je posjetio, a dobro su prilagođene za kretanje osoba u kolicima.

– Svakako Singapur, a u Europi bih izdvojio Švedsku, Njemačku i Madrid. Što se tiče Hrvatske, u Zagrebu ima nekih pomaka, ali je još to daleko od toga da ga možemo nazvati modernim prilagođenim gradom za osobe s invaliditetom – rekao je. Škrobot nam je ispričao i kako se priprema za put.

– Nakon bicikliranja do Istanbula počeo sam drugačije doživljavati ta putovanja i više ne želim imati sve do detalja iskristalizirano, već pokušavam da što više toga bude spontano. Zato preferiram ići na što duža putovanja na kojima se čovjek može u potpunosti prepustiti. Ipak, kao osoba s invaliditetom moraš sve stvari provjeravati dvostruko, ispitivati, slati mailove, tražiti privatne kontakte. Za početak treba provjeriti ima li kupaonica u smještaju dovoljno široka vrata da možete ući i je li kupaonica dovoljno velika za manevriranje kolicima. Je li smještaj uopće dostupan, odnosno je li bez stepenica i nekih prepreka. Zbog takvih situacija morate imati privatni kontakt smještaja i često mijenjanje smještaja zahtijeva vrlo veliku volju i oduzima puno vremena i energije. A to je samo jedan segment putovanja, tu je i aerodrom, javni prijevoz, atrakcije… Problem je što često u egzotičnim zemljama nema baš informacija pa, recimo, ako dođete vidjeti kip u Tajlandu i otkrijete da ispred njega ima 150 stepenica, možete se samo okrenuti. A ponekad se treba prepustiti pomoći i dobroj volji drugih ljudi. Ponekad sa mnom ide asistent, nekad prijatelji, nekad netko od obitelji ili ljudi koje sam upoznao na internetu. Ja, ako sam nešto zacrtao, znam da ću to ostvariti – istaknuo je.

Za kraj Škrobot naglašava kako je njemu trebalo vremena da nakon nesretnog skoka u more, dijagnoze tetraplegije i rehabilitacije uopće počne s putovanjima. Počelo je sve s putom u Sarajevo, a put u Maroko bila je prekretnica nakon koje se posvetio i pisanju tekstova na svojoj stranici ‘Rolling around the world’.

– Kod mene je bio dugogodišnji proces. Mogu zahvaliti mojoj obitelji, prijateljima i mojem kako ga ja nazivam prošlom životu kada sam bio aktivan i bavio se sportom kada sam vjerojatno razvio mentalitet neodustajanja. Glazba je bila prvi korak jer sam kroz glazbu naučio doći do svog mentalnog mira, a onda je sve to dovelo do putovanja koja su me dovela do tog bijega iz svakodnevice i te rutine. Kad putujem osjećam se puno slobodnije i življe nego kad sam doma, pogotovo zimi kad ujutro palim grijalicu i čekam asistenta ili fizoterapeuta i to djeluje kao jedan jako dosadan život. A na putu se osjećam živim – zaključio je Škrobot koji sljedeće godine planira u Južnu Afriku.

Što drugo reći nego – sretan put!

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.