Pravo na zdravlje trebalo bi biti jednako za sve članove društva, a ne uvjetovano vanjskim utjecajem koji se uglavnom odražava upravo na osobe s invaliditetom
Poslušaj članak
Zdravlje, u najširem smislu, možemo definirati kao visoki stupanj opće funkcionalnosti organizma i međusoban sklad između bioloških i intelektualnih funkcija. Isti pojam možemo koristiti kada želimo potvrditi trenutno stanje, odnosno odsustvo ozljeda i njezinih posljedica, bolesti ili trauma, deformacija ili duševnih poremećaja.
Jeste li pak ikada razmišljali imaju li osobe s invaliditetom svoje mjesto u zdravstvenom sustavu?
U teoriji, svaki pacijent ima pravo na odgovarajuću zdravstvenu njegu i skrb, no morate priznati, a to će vam potvrditi i same osobe s invaliditetom, u praktičnom dijelu još uvijek daleko zaostajemo. Dakle, ne samo da u praksi kao osobe s invaliditetom nemamo mjesta u zdravstvenom sustavu, nego si to isto mjesto moramo sami stvarati gurajući se u često pretrpane i neprilagođene ambulante između ‘zdravih, trudeći se da nas netko primijeti sa pošteno uvučenim trbuhom.
Činjenica je, međutim, da su određeni specijalistički pregledi popraćeni dugim listama čekanja i neizvjesnošću koja je za pitanje zdravstvene hitnosti nedopustiva. Iako, dakle, brojna zdravstvena stanja osoba s invaliditetom ne podržavaju dugotrajno čekanje, zajednički nazivnik borbe za ravnopravnost sa svima ostalima to od nas traži pa i mi na svojim kalendarima križamo datume do dugo iščekivanog termina određenog pregleda ili operacijskog zahvata.
S druge pak strane, kad napokon dočekamo zakazani termin, brojnim osobama s invaliditetom pravo je umijeće ući u zdravstvenu ustanovu osim ako uza sebe nemaju barem dva sposobna, spretna i po mogućnosti dobro plaćena tjelohranitelja koji će iskoristiti sposobnosti i vlastitu nadnaravnu snagu te, noseći vas na rukama, zaobići stepenice ispred preuskog lifta ili strmu rampu koja ne služi svrsi. S obzirom na to da još uvijek ne snimamo moderniju verziju kultnog filma ‘Tjelohranitelj’, u kojem bi glavnu ulogu imale osobe s invaliditetom, osuđeni smo na asistente ili već starije članove obitelji te je sav teret naše težine uglavnom na njihovim plećima.
Tu međutim nije kraj priče o odlasku na specijalistički pregled ili operaciju jer, kada napokon stignemo u ordinaciju, neprilagođenost iste nas potiče da propitujemo imamo li pravo biti pacijenti unatoč stanjima i dijagnozama s kojima živimo. Nepristupačnost operacijskih stolova, stomatoloških stolica ili, ne daj Bože, ginekološke opreme, ukazuje na činjenicu da se uopće nije razmišljalo o tome da bi netko s invaliditetom mogao ići na takav pregled ili zahvat. U protivnom, doktori i sestre koji izvršavaju operaciju zajedno s vašom pratnjom ne bi morali angažirati cijeli svoj tim da vas prenesu na operacijski stol, a često puta upravo to je slučaj.
Nadalje, valja spomenuti često nepotpunu ili lošu komunikaciju između osobe s invaliditetom i zdravstvenog djelatnika, uzrokovanu s jedne strane nemogućnošću artikuliranog i suvislog govorenja pacijenta s invaliditetom, ili pak s druge strane neznanjem, nespremnošću te stvaranjem unaprijed iskrivljene slike o osobama s invaliditetom koju stvaraju zdravstveni stručnjaci na temelju onoga što vide.
Spomenuta iskrivljena slika, prema iskustvima osoba s invaliditetom, ide u dva dijametralno suprotna ekstrema. U očima liječnika smo, kako kažu, ili nesposobni za život u zajednici ili nas se predstavlja kao superjunake koji su uz cerebralnu paralizu, zamislite, uspjeli završiti i fakultet. Vjerujem da nitko od osoba s invaliditetom ne želi biti predstavnik dviju skupina u koje nas se gotovo prešutno postavlja. Stoga je važno osobe s invaliditetom promatrati kroz balans i iz perspektive zdrave sredine u kojoj pojedinci neće biti ni na koji način obezvrijeđeni zbog svojih sposobnosti, ali niti pretjerano idealizirani zbog svega što su postigli unatoč invaliditetu.
Također, važno je naglasiti kako je zajednica osoba s invaliditetom poprilično heterogena skupina u kojoj su osobe s istim stanjem ili dijagnozom zapravo potpuno različite po pitanju stavova prema životu, stupnja obrazovanja, kompetencija, znanja i sposobnosti, ali i ekonomskog statusa. Činjenica je li netko zaposlen ili nije, može uvelike promijeniti mišljenje osobe s invaliditetom o vlastitom zdravlju. Pogotovo ako ista osoba ili najbliži član obitelji nisu u mogućnosti platiti potreban lijek, liječenje ili pomagalo koje osobi s invaliditetom olakšava svakodnevnicu.
Prema tome, pravo na zdravlje trebalo bi biti jednako za sve članove društva, a ne uvjetovano vanjskim utjecajem koji se uglavnom odražava upravo na osobe s invaliditetom.
Pod geslom ‘Nekad zaštita, danas deportacija’ od 8. do 28. lipnja u Zagrebu, Sisku, Kutini, Čakovcu i Vojniću održavaju se 13. Tjedni IZBJEGLICAma
Poslušaj članak
Kroz radionice, konferencije, predavanja, tečajeve, okrugle stolove, koncerte i druženja promicat će se interkulturalnost te zajedništvo i prijateljstvo s ljudima koji su prisiljeni potražiti novi dom u Hrvatskoj.
Povodom otvaranja manifestacije Koordinacija za integraciju na konferenciji za novinare u Kući ljudskih prava ukazala je na važnost razgovora o zaštiti izbjeglica i nadolazećim promjenama.
Luka Kos iz Centra za mirovne studije istaknuo je da se ove godine obilježava 75 godina od donošenja Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, a Europska unija započinje s primjenom novog Pakta o azilu i migracijama koji predviđa smještaj izbjeglica u zatvorene centre, nove deportacije i skraćene postupke traženja azila.
Poručio je da se ovogodišnjim Tjednima IZBJEGLICAma želi upozoriti javnost te sve one kojima su solidarnost i mir u temeljima postupanja da slijedi izazovno razdoblje u kojem se mora jasnije zagovarati i štititi ljudska prava izbjeglica i svih onih koji su drugačiji.
Ana Martinić iz Hrvatskog pravnog centra istaknula je da Europski pakt o migracijama i azilu treba urediti sustav koji godinama nije dobro funkcionirao i omogućiti državama bolje upravljanje migracijama, ali otvara i ozbiljna pitanja.
– Jedna od novina koje uvodi Pakt je pravna pretpostavka da osoba koja je fizički prisutna na teritoriju Unije pravno na njega nije ušla. Stoga će se za sve tražitelje koji dolaze iz zemalja koje imaju nisku stopu prepoznavanja potrebe za međunarodnom zaštitom provoditi obvezna granična procedura u uvjetima ograničene slobode kretanja, a obuhvaćat će i djecu – pojasnila je Martinić.
Poručila je da je pravo na azil individualno pravo koje se utvrđuje za svakog čovjeka posebno, kroz pošten i djelotvoran postupak te da se ono ne bi smjelo izgubiti u ubrzanim postupcima, pravnim pretpostavkama i gledanju osoba kao brojki.
O politikama Europske unije govorila je Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije.
Naglasila je da europske migracijske politike i dalje odražavaju kolonijalno stanje uma koje radi razliku između onih za koje se smatra da imaju prirodno pravo na slobodno kretanje i onih čije se kretanje promatra kao automatski i unaprijed sumnjivo, prijeteće ili nepoželjno.
Mulalić je zaključila da će nadolazeće politike dodatno učvrstiti postojeće nejednakosti.
Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ ukazala je na prepreke s kojima se suočavaju strani radnici i migranti u Hrvatskoj.
– Mnogi ljudi koji žive i rade u Hrvatskoj ne mogu regulirati svoj status bez napuštanja zemlje, čak i kada su godinama dio naših zajednica. Našom kampanjom regularNO tražimo regularizaciju boravka onima koji ostvaruju uvjete bez da moraju napustiti zemlju. Ovi ljudi preko e-Građana imaju pravo saznati u kojem su statusu, što se događa s njihovim radnim dozvolama, dozvolama boravka i koji su razlozi odbijanja zahtjeva za azilom. To su sve informacije koje nemaju – pojasnila je Lulić.
Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju, kaže mama Marijana
Poslušaj članak
Gotovo svaki dan u životu ove splitske obitelji s adresom u Zaprešiću svojevrsna je borba. Ali, kako sami kažu, nijedna bitka za njih nije dovoljno teška sve dok u obitelji vlada ljubav i razumijevanje.
Imaju različita prezimena. Valentina Banić kćer je Marijane Sovulj Banić, a ona životna partnerica Ante Aralice Cruza. I nije to neka zbrka ako se zna da je Valentinu i obitelj davno napustio njezin biološki otac, a Ante i nakon dugogodišnjeg zajedničkog života još uvijek nije našao za shodno – možda nema hrabrosti i snage? – pasti na koljena i zaprositi Marijanu. Ni prstena još nije kupio.
Obitelj se prije tri godine iz grada pod Marjanom preselila u Zaprešić ponajprije zbog Valentine. Danas 26-godišnja djevojka, Valentina ima dvostruki invaliditet – patuljsta je rasta i usto joj je dijagnosticirana ahondroplazija sa zatajenjem disanja. Na vratu ima kanilu koja joj omogućuje nesmetano disanje, no zbog toga teško, s naporom izgovara rečenice, što je šteta jer je riječ o djevojci živahna i znatiželjna uma.
– Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju – priča mama Marijana.
Valentina se kreće u kolicima, a zgrada u Splitu nije imala lift, pa je teret nošenja po desecima stuba, svakodnevno i višekratno, bio veliki izazov za mamu Marijanu. Stradala joj je kralježnica, logično i neumitno, pa je uskoro čeka teška operacija nakon koje nošenje invalidskih kolica više neće biti moguće. Čovjek se zapita kako Marijana i sada, u takvom stanju, ima toliko volje i snage svako malo unositi i iznositi Valentinu u kolicima, bilo iz zgrade ili iz auta.
Stoga je obitelji hitno potreban automobil s rampom kako bi se Marijani barem donekle olakšali bolovi u leđima. A sami to ne mogu sebi priuštiti. Svakodnevica im je svedena na egzistencijalni minimum jer žive od Marijanine naknade za roditelja njegovatelja, uz povremene honorarne poslove te od Antine mirovine, i to civilne, premda je Ante hrvatski branitelj.
Svejedno se Valentina voli pohvaliti kako sada, u pristpačnom Zaprešiću, sama može izaći van i šetati dok kolica vuče njezina odana prijateljica, labradorica Cvita, po zanimanju terapijski pas. Međutim, Valentina bi mogla i samostalno hodati da joj je, kojim slučajem, HZZO odobrio ortozu za vertikalizaciju i hodanje. Ortoze su, uzgred, dizajnirane individualno, prema otisku i mjeri pacijenta kako bi omogućile stajanje, potaknule pravilan položaj tijela te rasteretile zglobove tijekom rehabilitacije. No Valentina ortozu ne može dobiti jer ima električna kolica što je, kako kaže mama Marijana, biroktatski apsurd zbog kojeg ispašta ne samo njezina kćer, nego cijela obitelj.
– Pet žalbi poslala sam na adresu HZZO-a, ali zasad bez ikakvog učinka, čini se kao da za nas nemaju sluha. Za ortozu, koja bi Valentini neopisivo olakšala život, trebali bi prikupiti 1.600 eura, o čemu ne možemo ni sanjati. A kako bi i mogli od jedne male mirovine i jedne naknade za roditelja njegovatelja, a u Zaprešiću živimo kao podstanari – pita se mama Marijana.
Stoga obitelj, ali i redakcija In Portala, poziva ljude dobre volje, ako su u mogućnosti pomoći Valentini da kupi automobil s rampom i ortozu za hod jer nakon toga u njezinu životu više ništa neće biti isto. Živjet će dostojansvteno, a upravo je takav život ova 26-godišnja Splićanka i zaslužila.
Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom
Poslušaj članak
Dvodnevni stručni skup ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’ održan je krajem svibnja na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu, okupivši stručnjake iz sustava visokog obrazovanja i studentske predstavnike koji su raspravljali o inkluziji, različitosti, mentalnom zdravlju te podršci studentima u akademskom okružju.
Skup je otvorio prorektor Sveučilišta u Zagrebu Boris Brkljačić, istaknuvši važnost razvoja dostupnijeg i uključivijeg visokog obrazovanja te naglasivši kako inkluzija podrazumijeva uklanjanje fizičkih, ali i društvenih prepreka poput predrasuda, stereotipa i osjećaja nepripadanja.
Tijekom prvoga dana sudionici su kroz predavanja i radionice raspravljali o intersekcionalnosti u visokom obrazovanju, održivim modelima podrške studentima, ulozi supervizije u radu nastavnika te načinima pružanja podrške studentima s disleksijom. Poseban naglasak stavljen je na potrebu stvaranja sigurnog i podržavajućeg akademskog okruženja u kojem studenti mogu ravnopravno sudjelovati u svim aspektima studiranja.
Drugi dan skupa, održan na Filozofskom fakultetu, bio je posvećen mentalnom zdravlju studenata, ulozi nastavnika u pružanju podrške te izazovima s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom i kroničnim bolestima.
Sudionici su istaknuli važnost sustavne edukacije nastavnika, razvoja komunikacijskih kompetencija i stvaranja akademske kulture oslobođene stigme i predrasuda. Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom.
Na skupu je zaključeno kako su inkluzija i različitost temelj kvalitetnog visokog obrazovanja te da razvoj uključivog akademskog okruženja zahtijeva trajno unapređivanje sustava podrške, međuinstitucionalnu suradnju i aktivno uključivanje studentske perspektive u oblikovanje politika i praksi. Naglašeno je i da podrška studentima treba biti institucionalno utemeljena, dostupna i usmjerena na potrebe svakog pojedinca, uz osiguravanje odgovarajućih resursa i kontinuirane stručne podrške zaposlenicima.
U završnom dijelu skupa dodijeljeno je priznanje za najbolji poster studentima Franu Matiji Krasniću i Leonu Benkoviću s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za rad ‘SIADUS – System of Inclusive Assistance for Disabled University Students’.
Osobe s invaliditetomPrije 4 dana
Osobe s invaliditetomPrije 6 dana
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 6 dana
Moderna vremenaPrije 1 dan
Life&StylePrije 6 dana
Osobe s invaliditetomPrije 1 dan
GOST AUTOR
in MREŽAPrije 4 dana