Pravo na zdravlje trebalo bi biti jednako za sve članove društva, a ne uvjetovano vanjskim utjecajem koji se uglavnom odražava upravo na osobe s invaliditetom

Poslušaj članak

Zdravlje, u najširem smislu, možemo definirati kao visoki stupanj opće funkcionalnosti organizma i međusoban sklad između bioloških i intelektualnih funkcija. Isti pojam možemo koristiti kada želimo potvrditi trenutno stanje, odnosno odsustvo ozljeda i njezinih posljedica, bolesti ili trauma, deformacija ili duševnih poremećaja.

Jeste li pak ikada razmišljali imaju li osobe s invaliditetom svoje mjesto u zdravstvenom sustavu?

U teoriji, svaki pacijent ima pravo na odgovarajuću zdravstvenu njegu i skrb, no morate priznati, a to će vam potvrditi i same osobe s invaliditetom, u praktičnom dijelu još uvijek daleko zaostajemo. Dakle, ne samo da u praksi kao osobe s invaliditetom nemamo mjesta u zdravstvenom sustavu, nego si to isto mjesto moramo sami stvarati gurajući se u često pretrpane i neprilagođene ambulante između ‘zdravih, trudeći se da nas netko primijeti sa pošteno uvučenim trbuhom.

Činjenica je, međutim, da su određeni specijalistički pregledi popraćeni dugim listama čekanja i neizvjesnošću koja je za pitanje zdravstvene hitnosti nedopustiva. Iako, dakle, brojna zdravstvena stanja osoba s invaliditetom ne podržavaju dugotrajno čekanje, zajednički nazivnik borbe za ravnopravnost sa svima ostalima to od nas traži pa i mi na svojim kalendarima križamo datume do dugo iščekivanog termina određenog pregleda ili operacijskog zahvata.

S druge pak strane, kad napokon dočekamo zakazani termin, brojnim osobama s invaliditetom pravo je umijeće ući u zdravstvenu ustanovu osim ako uza sebe nemaju barem dva sposobna, spretna i po mogućnosti dobro plaćena tjelohranitelja koji će iskoristiti sposobnosti i vlastitu nadnaravnu snagu te, noseći vas na rukama, zaobići stepenice ispred preuskog lifta ili strmu rampu koja ne služi svrsi. S obzirom na to da još uvijek ne snimamo moderniju verziju kultnog filma ‘Tjelohranitelj’, u kojem bi glavnu ulogu imale osobe s invaliditetom, osuđeni smo na asistente ili već starije članove obitelji te je sav teret naše težine uglavnom na njihovim plećima.

Tu međutim nije kraj priče o odlasku na specijalistički pregled ili operaciju jer, kada napokon stignemo u ordinaciju, neprilagođenost iste nas potiče da propitujemo imamo li pravo biti pacijenti unatoč stanjima i dijagnozama s kojima živimo. Nepristupačnost operacijskih stolova, stomatoloških stolica ili, ne daj Bože, ginekološke opreme, ukazuje na činjenicu da se uopće nije razmišljalo o tome da bi netko s invaliditetom mogao ići na takav pregled ili zahvat. U protivnom, doktori i sestre koji izvršavaju operaciju zajedno s vašom pratnjom ne bi morali angažirati cijeli svoj tim da vas prenesu na operacijski stol, a često puta upravo to je slučaj.

Nadalje, valja spomenuti često nepotpunu ili lošu komunikaciju između osobe s invaliditetom i zdravstvenog djelatnika, uzrokovanu s jedne strane nemogućnošću artikuliranog i suvislog govorenja pacijenta s invaliditetom, ili pak s druge strane neznanjem, nespremnošću te stvaranjem unaprijed iskrivljene slike o osobama s invaliditetom koju stvaraju zdravstveni stručnjaci na temelju onoga što vide.

Spomenuta iskrivljena slika, prema iskustvima osoba s invaliditetom, ide u dva dijametralno suprotna ekstrema. U očima liječnika smo, kako kažu, ili nesposobni za život u zajednici ili nas se predstavlja kao superjunake koji su uz cerebralnu paralizu, zamislite, uspjeli završiti i fakultet. Vjerujem da nitko od osoba s invaliditetom ne želi biti predstavnik dviju skupina u koje nas se gotovo prešutno postavlja. Stoga je važno osobe s invaliditetom promatrati kroz balans i iz perspektive zdrave sredine u kojoj pojedinci neće biti ni na koji način obezvrijeđeni zbog svojih sposobnosti, ali niti pretjerano idealizirani zbog svega što su postigli unatoč invaliditetu.

Također, važno je naglasiti kako je zajednica osoba s invaliditetom poprilično heterogena skupina u kojoj su osobe s istim stanjem ili dijagnozom zapravo potpuno različite po pitanju stavova prema životu, stupnja obrazovanja, kompetencija, znanja i sposobnosti, ali i ekonomskog statusa. Činjenica je li netko zaposlen ili nije, može uvelike promijeniti mišljenje osobe s invaliditetom o vlastitom zdravlju. Pogotovo ako ista osoba ili najbliži član obitelji nisu u mogućnosti platiti potreban lijek, liječenje ili pomagalo koje osobi s invaliditetom olakšava svakodnevnicu.

Prema tome, pravo na zdravlje trebalo bi biti jednako za sve članove društva, a ne uvjetovano vanjskim utjecajem koji se uglavnom odražava upravo na osobe s invaliditetom.

Marijana Maljković/Centar za razvoj vrijednosti