U redakciju In Portala stiglo je priopćenje za javnost Udruge roditelja djece s poteškoćama u razvoju Vukovarski leptirići, potpisano od strane Viktorije Matin, a u povodu ostavke sada već bivšeg ministra Marina Piletića. Priopćenje prenosimo u cijelosti

Poslušaj članak

Kad već danas svi imaju mišljenje – od kavanskih analitičara do Facebook stratega socijalne politike – krenimo od jedne neugodne činjenice: da ministar Marin Piletić nije donio Zakon o osobnoj asistenciji i Zakon o inkluzivnom dodatku, danas se doslovno ne bismo imali oko čega svađati!

Ali, eto, čovjek je imao dovoljno političke hrabrosti i dobre volje da otvori temu koja je desetljećima stajala u ladicama. I gle čuda – zakoni su doneseni. Nisu savršeni? Naravno da nisu. Postoji li uopće savršen zakon?

Najvažnije je da Zakon postoji, a svaki je podložan izmjenama. To znači da je posao tek počeo, a ne završio.

Umjesto političkog folklora i skupljanja bodova na tuđim životima, možda bi bilo korisnije napisati konkretne probleme i još konkretnija rješenja. Svaka politička stranka koja danas pljuje po svemu ovome – pa i po nama koji te živote živimo – neka napiše amandmane, prijedloge, konkretne brojke. Do sada ih nismo čuli! Nije bilo ni promjena ni napretka sve do sada, ali naravno i to smo uspjeli pretvoriti u bojno polje ega i političkog nadmudrivanja.

Realno, ego nam je prevelik. Predstavnici udruga često više brinu o vlastitoj vidljivosti nego o sustavnim rješenjima, političke stranke o kampanjama, a rasprave se pretvaraju u natjecanje tko će glasnije vikati i ružnije govoriti, a ne tko će ponuditi bolje rješenje.

A ako ćemo biti do kraja realni – u sustavu kakav danas imamo, roditelj djeteta s težim oštećenjem, kroz status roditelja njegovatelja i inkluzivni dodatak, ima prihod od 1500 eura mjesečno. Koliko ljudi u Hrvatskoj ima takva primanja? Koliko se ljudi za taj novac narade po 8, 10 ili 12 sati dnevno? I oni imaju djecu kojoj treba platiti vrtić, treninge, ekskurzije, tenisice koje prerastu za tri mjeseca.

To ne znači da je nama roditeljima djece s teškoćama lako. Nije. Naš posao traje 24 sata dnevno i emocionalno je neusporediv s ičim, ali znači da treba biti pošten u javnoj raspravi. Ovo što danas imamo – u usporedbi s onim što smo imali prije nekoliko godina – jest ozbiljan iskorak! I jest jako dobro postavljen temelj!

Ako želimo razvijene i ravnomjerno dostupne socijalne usluge – centre, organizirani prijevoz, produžene boravke, odmor od skrbi, stručne terapije – onda razgovor mora biti racionalan, a ne isključivo emotivan. Sustav se ne gradi vikom nego prijedlozima jer lako je reći da ‘ništa ne valja’. Teže je priznati da smo napravili korak naprijed – i da je sada na nama da ga unaprijedimo i zasukati rukave i raditi.

Ako želimo promjene, onda svatko mora krenuti od sebe. Budi promjena koju želiš vidjeti. Nemoj pričati o stvarima koje površno poznaješ. Problem je puno dublji i širi od par stotina eura više ili manje.

I sada dolazimo do najnepopularnijeg dijela: osobna asistencija nije rješenje za djecu. Ne postoji nigdje – ni u puno bogatijim državama – model u kojem djeca masovno odrastaju uz osobne asistente zatvorena u četiri zida.

Djeca trebaju biti uključena u vrtiće, škole i centre za odgoj i obrazovanje, one koje javnost još uvijek zove ‘specijalne škole’. Trebaju imati organiziran prijevoz, osmosatni boravak, topli obrok, vršnjake, stručnjake. Roditelji trebaju raditi, graditi karijere, biti financijski neovisni, a ne trajno vezani uz socijalne naknade.

Osobni asistent za dijete? U iznimnim situacijama – primjerice kod samohranog roditelja bez ikakve podrške, ali upravo zato je pokrenut pilot-projekt ‘Odmor od skrbi’ koji bi trebao postati sustavna socijalna usluga. To je održiv smjer i kvalitetan.

Pravi fokus mora biti na jačanju sustava obrazovanja. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih može učiniti mnogo više. Ravnatelji škola mogu se javljati na natječaje, nabavljati didaktiku, organizirati volonterske akcije. Učitelji bi trebali raditi osam sati, a ne nakon četiri sata rada otići kući odmoriti, pa onda popodne na crno provoditi terapije i guliti roditeljima kožu s leđa s cijenama visokim do neba. Ovo nije javna tajna, nažalost je podržana u društvu.

Produženi boravci ne bi smjeli biti rezervirani samo za ‘lakšu’ djecu. Nije prihvatljivo da djeca s težim oštećenjima postaju inventar učionica, dok roditelje zovu da ih vode kući čim postane ‘komplicirano’. O takvim slučajevima podaci postoje i u Uredu pravobranitelj za osobe s invaliditetom.

A gdje je Ministarstvo zdravstva i sustavna terapijska podrška? Zašto lijekovi, terapije i ortopedska pomagala nisu u potpunosti dostupni i besplatni za najteže bolesnike? Zašto smo pri dnu EU ljestvica preživljavanja onkoloških pacijenata? Gdje su hospiciji? Gdje je kvaliteta sustava? Nema je. Ali najlakše je reći – kriv je Piletić. Pronašli smo žrtveno janje za sve naše probleme – sad udri po Piletiću, samo jako.

Zapeli smo na jednom čovjeku kao da je osobno odgovoran za sve što desetljećima nije izgrađeno. Sustav je puno širi, odgovornost je kolektivna.

Želiš stvarno nešto promijeniti? Ukaži na problem! Predloži rješenje! Napiši prijedlog izmjene! Budi asertivan i kulturan. U svakom uređenom društvu udruge i zaklade su desna ruka sustava. Možeš se uključiti, donirati, volontirati, kupiti proizvod socijalnog poduzeća koji proizvode mlade osobe s invaliditetom, možeš ih i sam zaposliti.

Vrlo je jednostavno – pođi prvo od sebe jer promjena ne počinje statusom na društvenim mrežama, nego konkretnim djelovanjem. A to je, nažalost, puno teže od tipkanja i nije dio našeg mentaliteta. Ovo se odnosi i na roditelje djece s teškoćama i osoba s invaliditetom!

Zato prvo pođi od sebe i budi promjena koju želiš vidjeti!

O uspjehu filma ‘Svadba’, planovima za njegov nastavak i o budućnosti hrvatskog filma općenito razgovarali smo s redateljem Igorom Šeregijem

Poslušaj članak

Romantična komedija ‘Svadba’ redatelja Igora Šeregija tematikom, izvrsnom režijom i glumačkom postavom osvojila je filmsku publiku u Hrvatskoj i regiji (BiH, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Slovenija). Do sada je film ukupno pogledalo više od milijun gledatelja.

Najgledaniji film u povijesti hrvatskog kina šalje snažnu poruku da, bez obzira na različitosti među narodima, ljubav ne poznaje granice i uvijek pobjeđuje.

U filmskom hitu glumi niz istaknutih hrvatskih i regionalnih glumaca: Rene Bitorajac, Dragan Bjelogrlić, Linda Begonja, Vesna Trivalić, Anđelka Stević Žugić, Roko Sikavica, Nika Grbelja, Marko Grabež, Jelisaveta Seka Sablić, Srđan Žika Todorović, Snježana Sinovčić Šiškov, Dejan Aćimović, Goran Grgić, Janko Popović Volarić, Marko Miljković, Denis Murić i Nevena Nerandžić.

Ostatak sjajne ekipe čine direktor fotografije Tomislav Sutlar, montažerka Lea Mileta, kompozitor Dubravko Robić, dizajner zvuka Ivan Zelić, scenografkinja Jana Piacun, kostimografkinja Paula Čule, a masku potpisuje Snježana Gorup.

Film je nastao u produkciji Eclectrice i Viktorija filma, producenti su Ivan Kelava i Marko Jocić. Sufinancirali su ga Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), Podprogram MEDIA programa Kreativna Europa i HRT, a distribuciju potpisuje Blitz grupa (Blitz i Duplicato).

Kako je nastao film ‘Svadba’?

– Film ‘Svadba’ nastao je kao želja mog kolege s fakulteta, prijatelja i producenta Ivana Kelave i mene. Još prije nekih deset godina, u jesen 2016., potaknula nas je želja da snimimo komediju sa što više različitih karaktera, dobnih skupina, narodnosti i osoba s različitim financijskim statusom. Shvatili smo da je to jedino moguće okupiti na jednom mjestu kroz svadbu – to nam se učinilo kao jedino moguće rješenje. Polako smo dodavali zaraćene obitelji, razvratne sinove, rap muzičare i dvije regije. Tako smo dolazili do kostura scenarija.

U kratkom roku oboren je rekord gledanosti u Hrvatskoj i regiji. Jeste li to očekivali?

– Ako itko govori da je očekivao ovakav rezultat – laže. Mi smo doista dva dečka iz Gunje i Pešćenice i nismo se nikada nadali, ma ni sanjali ovakav uspjeh. Trenutno nas svi napadaju s brojkama i rekordima, a mi samo pokušavamo preživjeti sve ovo i pamtiti što više nevjerojatnih stvari koje se dešavaju oko nas. Mislim da će nam trebati neko vrijeme da shvatimo što smo postigli.

Slijedi prikazivanje filma po Americi, Australiji i Europi. Očekujete li također veliku gledanost i dobre reakcije među dijasporom?

– Koliko čujem, projekcije su rasprodane – barem ove koje su krenule – i ljudi konstantno pitaju kad ćemo u njihovu državu. Zaboravljamo da to nije samo hrvatska dijaspora, već i srpska, bosanska i slovenska, i da su ljudi već čuli dobre stvari iz svojih domovina. Veseli me da doista svi žele vidjeti film i nadam se da će tako biti i ubuduće. Do sada je taj primat u dijaspori imala uglavnom muzika, drago mi je da je malo te sreće preuzeo i film.

Po vašem mišljenju, u čemu je tajna uspjeha ovog filmskog hita?

– Mislim da je to neka kombinacija genijalnih glumaca, tematike, ali i muzike. Primjećujem kako publika odlično reagira na naše repere, ali i stare hitove. Nekako se posložilo da ima ponešto za svakoga, a sve to na okupu drži obitelj. To nije ni najbolja obitelj, ni najgora – ali je obitelj. Tako ja vidim naše glumce kada ih po premijerama vidim zajedno. Mislim da je najveći uspjeh za mene osobno to što se stvarno svi vesele kad se okupimo, i bude nam tužno kad se rastajemo. Mislim da se to i osjeti u filmu, pogotovo na samome kraju.

Koliko je ‘Svadba’ odraz današnjeg vremena?

– S obzirom na to da je ‘Svadba’ idejno nastala prije deset godina – je i nije. Nekako je univerzalna. Priča o dvoje mladih ljudi koji se vole između zaraćenih obitelji – ‘Romeo i Julija’, ‘West Side Story’ – to nije ništa novo. Međutim, trenutak u kojem je film izašao očigledno je pogođen. Neki kažu da je to zbog situacije u našim državama, inflacije ili zato što dugo nije bilo dobre komedije. Ja o tome ne mogu suditi – ovaj film sam htio napraviti i prije deset godina. Nekako se čini da je dobro da nisam. Ako me pitate za politički kontekst, čini mi se da je film mogao nastati i prije 20 godina – ali, nažalost, i za 10.

Kada se kreće sa snimanjem najavljenog nastavka? O čemu će govoriti i može li se ponoviti sadašnji uspjeh filma?

– Nadamo se u proljeće iduće godine – to bi nam bilo optimalno da ga pripremimo. Ovisi o dosta čimbenika, a najviše o brzini financiranja. Sad nam se čini da to neće biti problem, ali tko zna. Nastavak govori o Miljenku i Vuku koji sada moraju ispaštati zbog svojih odluka iz prvog filma, ali početne pozicije im nisu iste. Tko je pogledao ‘Svadbu’ zna za jednu sudbonosnu scenu pred kraj filma u kojoj njih dvojica najavljuju potencijalnu sudbinu. Može li film ponoviti ovaj uspjeh? Teško. Ovo je doista nezamislivo i mislim rijetko ponovljivo. Svi znaju za otprilike pet filmova koji su imali bolje nastavke, ali zaboravljaju na ostalih milijun snimljenih. Sve što ja mogu reći jest da ćemo dati sve od sebe i nastavak također raditi srcem, a ne mozgom.

Treba li hrvatskoj kinematografiji više komedija kao što je ‘Svadba’?

– Apsolutno! I to ne samo ovakvih, već svakakvih – ali i ostalih žanrovskih filmova. Akcijskih, horora, trilera, mjuzikla… Dječjih filmova ima i to je odlično, ali moramo pogurati i ostale žanrove.

Kako ocjenjujete položaj hrvatskog filma? Koji su njegovi potencijali?

– Potencijal su zasigurno glumci, koji su sad već prepoznatljivi i kvalitetni – to je ‘Svadba’ dokazala. Zatim vrhunski profesionalci iza kamere, od kojih su neki pekli zanat i na stranim filmovima. Trebaju nam možda bolji scenariji, ali i veći budžeti koji će nam dati priliku da te priče ispričamo. Očito je ovo dokaz da naš film ima svoju publiku – i to je ima u velikom broju.

Hrvatska je poznata po turizmu. Može li biti prepoznatljiva i po filmu?

– Može i mora – te stvari nisu nužno odvojene. Hrvatski filmovi moraju dobiti jeftinije lokacije na obali i u centru gradova. Mi želimo pokazati Hrvatsku, ali za nas je to skupo. I onda većinom vidite Split, Hvar, Dubrovnik i centar Zagreba u stranim filmovima.

Kako doprinijeti promociji hrvatskog filma i pozicionirati ga na zasluženo mjesto?

– Kroz edukaciju. Djecu treba voditi na sve hrvatske dječje filmove i izgraditi im ljubav za hrvatski film od najranije dobi. Ne treba ih tjerati da gledaju domaće filmove koje ne razumiju ili im se neće svidjeti. Trebaju nam ljudi na vlasti koji su filmofili, koji vole hrvatski film i koji ga poznaju. Ne treba nam pomoć, ali nam treba razumijevanje.

Program ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup u postojeće zgrade nije samo instrument financijske pomoći, već i važan alat za ostvarivanje jednakosti, nediskriminacije i socijalne uključenosti osoba s invaliditetom i drugih građana smanjene pokretljivosti

Poslušaj članak

SOIH je dostavio anketni upitnik u svrhu istraživanja potreba za provedbu Uredbe Vlade Republike Hrvatske o ugradnji dizala, u okviru Programa ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup za slabo pokretne osobe u postojeće zgrade.

Program, koji je Vlada Republike Hrvatske usvojila na svojoj 141. sjednici, predstavlja važnu mjeru usmjerenu na uklanjanje arhitektonskih barijera u stambenim zgradama te doprinosi ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na pristupačan i samostalan život.

Riječ je o državnom programu sufinanciranja koji se odnosi na postojeće višestambene i stambeno-poslovne zgrade, a kojim se iz državnog proračuna osigurava financijska potpora za ugradnju dizala ili drugih uređaja koji olakšavaju pristup stanovima i zajedničkim prostorima osobama s ograničenom pokretljivošću.

Pristupačnost prostora u pravnom poretku Republike Hrvatske nije pitanje izbora ili dobre volje, već obveza koja proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske, zakona o suzbijanju diskriminacije, propisa o pravima osoba s invaliditetom te međunarodnih obveza preuzetih ratifikacijom Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom.

Pravo na neovisan život i uključenost u zajednicu ne može se ostvariti bez fizički dostupnog životnog okruženja, zbog čega uklanjanje arhitektonskih prepreka ima izravan utjecaj na ostvarivanje temeljnih ljudskih prava.

Program ne obuhvaća samo tehnička rješenja, već propisuje i uvjete za ostvarivanje prava na sufinanciranje, način isplate sredstava i rokove provedbe, s ciljem da se zgradama koje trenutačno nisu pristupačne omogući potrebna infrastruktura uz potporu države i drugih partnera.

Kako bi zajednica suvlasnika mogla ostvariti pravo na sufinanciranje, zgrada mora ispuniti propisane uvjete, među kojima je ključna natpolovična većina suvlasničkih dijelova u vlasništvu fizičkih osoba te odluka o ugradnji dizala ili uređaja za olakšan pristup donesena natpolovičnom većinom suvlasnika.

U pravilu se program odnosi na zgrade s najmanje tri kata, pri čemu se u određenim slučajevima u obzir može uzeti i visoko prizemlje kao relevantan kriterij.

Program omogućuje sufinanciranje do 33 posto ukupnih troškova ugradnje, utvrđenih glavnim projektom, uključujući izradu projektne dokumentacije, izvođenje radova i stručni nadzor. Preostali dio sredstava osiguravaju suvlasnici zgrade, uz mogućnost dodatnog sudjelovanja jedinica lokalne samouprave.

Nakon prijave na javni poziv i ispunjavanja svih uvjeta, sredstva se ugovaraju i isplaćuju prema postupku propisanom programom, a javni pozivi za sufinanciranje očekuju se početkom ožujka 2026. godine.

Po potpisivanju ugovora o sufinanciranju, zajednicama suvlasnika ostavlja se rok do dvije godine za izvođenje radova, uz mogućnost produljenja u opravdanim situacijama. Time se omogućava dovoljno vremena za planiranje i provedbu zahvata u kojima sudjeluje veći broj stanara.

Program ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup u postojeće zgrade stoga nije samo instrument financijske pomoći, već i važan alat za ostvarivanje jednakosti, nediskriminacije i socijalne uključenosti osoba s invaliditetom i drugih građana smanjene pokretljivosti.

Anketni upitnik dostupan je ovdje, a rok za ispunjavanje je 27. veljače 2026. godine.