Kad osoba s invaliditetom doživi šikaniranje od strane sebi bliskih osoba, to često zna dovesti do gubitka volje za bilo kakvom fizičkom aktivnošću ili pak društvenom interakcijom
Većina osoba koja se rodi s nekom vrstom tjelesnog invaliditeta često oboljeva od depresije. Depresija je, možemo reći, nuspojava s kojom se osoba susreće kada shvati da se zbog određenih fizičkih ili mentalnih nedostataka ne može uklopiti u društvo.
Kad osoba s invaliditetom doživi šikaniranje od strane sebi bliskih osoba, to često zna dovesti do gubitka volje za bilo kakvom fizičkom aktivnošću ili pak društvenom interakcijom. S obzirom na to da je čovjek prije svega društveno biće pa tek onda sve ostalo, sklonost zatvaranja u sebe može dovesti do ozbiljnih psihičkih problema iz kojih se kasnije jako teško izvući.
Usprkos tome, postoje mehanizmi uz pomoć kojih osoba s invaliditetom može pobijediti depresiju i bez obzira na određeni nedostatak može početi živjeti ‘punim plućima’. Za to postoji više načina.
Podrška bližnjih jedna je od ključnih preduvjeta za normalan psihološki razvoj osobe s invaliditetom. Naši roditelji, braća i sestre prvi su od kojih osoba s invaliditetom treba toplu riječ, ljubav i razumijevanje. Ukoliko to od malena počnu dobivati osjećat će se sigurnije te će biti mentalno stabilniji te će lakše prihvatiti sebe.
Ukoliko pak dožive odbacivanje od svojih najbližih, postoji mogućnost neprihvaćanja sebe te lakše dolazi do depresivnih stanja.
Odlazak na razne društvene aktivnosti jedna je od najboljih metoda socijalne inkluzije i pobjeđivanja strahova koji su nastali uslijed nesigurnosti zbog različitosti od ljudi u svojoj okolini.
Mentalno stanje osobe s invalidtetom uvelike ovisi o tome kako ga prihvati njegova okolina. Ukoliko su ljudi u okolini u kojoj se osoba s invaliditetom nalazi socijalno osvješteni i ako od njih dolazi ‘odobravanje’, tada će ta osoba biti sretnija i zadovoljnija sama sa sobom i svojim životom.
Ako si osoba s nekom vrstom invaliditeta postavi ciljeve koje želi postići, to joj može uvelike pomoći pri socijalizaciji i pronalasku svoje svrhe, jer rad na ostvarenju svojih ciljeva iziskuje kontinuirani rad na sebi, a kontinuirani rad na sebi suzbija depresivne misli i loša raspoloženja.
Svi mi, bili osobe s invaliditetom ili ne, možemo upasti u kandže depresije, ali bitno je u svom životu pronaći svrhu koja čovjeka svakog dana gura naprijed.
