Žene s invaliditetom trebaju biti aktivni članovi društva i kreirati život lokalne zajednice. Stoga je važno da se na izborima čuje njihov glas. Međutim, u Hrvatskoj ne postoje javno dostupni podaci koji bi precizno prikazali izlaznost žena s invaliditetom na izbore.

Predsjednica SOIH – Mreže za žene s invaliditetom Gordana Jurčević istaknula je kako se općenito, osobe s invaliditetom suočavaju s različtim preprekama koje utječu na njihovu političku participaciju, uključujući nepristupačnost biračkih mjesta, nedostatak prilagođenih informacija, te administrativne i pravne prepreke. ​

„Prema istraživanju koje je Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH) provela 2021. godine, 72,7 posto ispitanika s invaliditetom izjavilo je da je glasovalo na prethodnim parlamentarnim izborima.

Iako ovo istraživanje ne pruža zasebne podatke za žene s invaliditetom, ukazuje na relativno visoku razinu političke participacije među osobama s invaliditetom općenito. ​Unatoč ovim podacima, važno je napomenuti da se osobe s invaliditetom, uključujući žene idalje suočavaju s izazovima u ostvarivanju svog biračkog prava. Nedostatak detaljnih statističkih podataka otežava precizno praćenje i unaprjeđenje njihove političke participacije“, pojasnila je Jurčević.

Naglasila je da žene s invaliditetom prepoznaju važnost izbora i njihovu moć u oblikovanju politike, ali često ostaju skeptične prema stvarnim promjenama koje izbori mogu donijeti.

„Iako se očekuju pozitivne promjene, mnoge žene s invaliditetom osjećaju da nisu dovoljno uključene u politički život, a njihova specifična pitanja i potrebe još uvijek nisu prioritet političkih programa. Stoga, iako izlazak na izbore ima važnost, nužno je da se odabrani političari i stranke konkretno posvete implementaciji politika koje će stvarno poboljšati položaj žena s invaliditetom u društvu“, rekla je Jurčević.

Osvrnula se na skorašnje lokalne izbore i na to što bi političari  koji su kandidati  na izborima trebali učiniti za poboljšanje položaja žena s invaliditetom.

„Za političare koji su kandidati na lokalnim izborima, od ključne je važnosti prepoznati specifične izazove s kojima se suočavaju žene s invaliditetom te implementirati konkretne mjere i politike koje će im omogućiti ravnopravnost, pristup svim društvenim resursima i potpunu društvenu uključenost. Lokalna vlast može igrati ključnu ulogu u stvaranju inkluzivnog društva u kojem žene s invaliditetom mogu ostvarivati svoja prava i živjeti dostojanstveno“, pojasnila je Jurčević.

Što se tiče položaja žena s invaliditetom u Hrvatskoj, Jurčević je rekla da unatoč određenim poboljšanjima u zakonodavstvu i javnim politikama, još uvijek je obilježen brojnim izazovima s kojima se suočavaju žene s invaliditetom u svim sferama društva. Navela je da prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj živi 295.295 žena s invaliditetom što čini 44, 6 posto svih osoba s invaliditetom i 14, 9  posto ukupnog ženskog stanovništva. Najveći broj, njih 152.836 (52 posto), pripada dobnoj skupini iznad 65 godina, dok je 110.503 (37 posto) u radno-aktivnoj dobi od 20 do 64 godine.

Najviše žena s invaliditetom živi u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, koje zajedno čine 31,6 posto ukupnog broja žena s invaliditetom u Hrvatskoj.

Jurčević je rekla da žene s invaliditetom često su izložene višestrukoj diskriminaciji, što ih stavlja u nepovoljan položaj u društvu. Upravo zato su često u većem riziku od nasilja nego žene bez invaliditeta.To uključuje fizičko, seksualno,psihičko i ekonomsko nasilje, a prisutno je i institucionalno nasilje.

„Mnoge žene s invaliditetom ne prijavljuju nasilje zbog ovisnosti o nasilniku npr. skrbniku, partneru, članovima obitelji te nepovjerenja u sustav. Žene s invaliditetom teže pronalaze posao zbog predrasuda poslodavaca i nedostatka prilagođenih radnih mjesta. U usporedbi s muškarcima s invaliditetom, one su rijeđe zaposlene i češće ekonomski ovisne.

Iako je obrazovanje formalno dostupno, mnoge djevojke s invaliditetom nailaze na prepreke zbog nepristupačne infrastrukture i nedostatka asistivne tehnologije. Rijetko ih se potiče na visoko obrazovanje, što kasnije utječe na njihove mogućnosti zapošljavanja. Pristup zdravstvu i reproduktivnim pravima žena s invaliditetom koje obuhvaća pravo na kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu skrb, uključujući seksualno i reproduktivno zdravlje još uvijek je otežano zbog nepristupačnih prostora npr. stepenice, uski prolazi, neadekvatni toaleti te neprilagođene medicinske opreme kao što su ginekološki stolovi, mamografski uređaji i drugo. Ograničen je pristup informacijama o seksualnom i reproduktivnom zdravlju na pristupačnim formatima kao što su Brailleovo pismo“, pojasnila je  Jurčević.

Spomenula je da ženama s invaliditetom često je narušeno pravo na roditeljstvo te ih se odgovara od trudnoće, a ako i ostvare roditeljstvo doživljavaju manjak podrške kao majke s invaliditetom. Naglasila je da mnoge žene s invaliditetom suočavaju se s društvenom marginalizacijom i nedostatkom podrške zajednice.

„Žene s invaliditetom u županijama s manjom stopom razvijenosti, manjim gradovima i ruralnim područjima suočavaju se s dodatnim preprekama zbog nedostatka specijaliziranih zdravstvenih i socijalnih usluga što utječe na njihovu kvalitetu života.​ Nedostatak obrazovnih institucija i prilika za zapošljavanje otežava njihovu ekonomsku neovisnost.​ Geografska izoliranost i loša prometna povezanost dovode do smanjene društvene uključenosti.​ Upravo zato SOIH – Mreža žena s invaliditetom surađuje s brojnim predstavnicima institucija i drugim ženskim organizacijama kako bi se osigurala ravnopravnost i poboljšao položaj žena s invaliditetom u svim dijelovima Hrvatske, posebno u manje razvijenim  područjima“, objasnila je  Jurčević.

U posljednjih nekoliko godina ipak su vidljivi određeni pomaci u poboljšanju položaja žena s invaliditetom u Hrvatskoj, ali izazovi i dalje postoje. Pozitivni pomaci odnose se na zakonodavni i institucionalni napredak, poput usvajanja Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulske konvencije) koja doprinosi boljoj zaštiti žena s invaliditetom od nasilja.

„Boljem položaju žena s invaliditetom doprinosi i aktivizam koji provodi SOIH – Mreža žena s invaliditetom kroz edukacije osnaživanja i informiranje žena s invaliditetom o pravima i zaštiti od nasilja, a kampanjama i javnim manifestacijama povećava se svijest društva o pravima i mogućnostima žena s invaliditetom. Poboljšan je i pristup obrazovanju koji omogućuje veću uključenost djevojaka s invaliditetom. Postoji više mogućnosti cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja poput vaučera preko HZZ-a. Poticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom donekle su povećali broj zaposlenih žena s invaliditetom, ali one i dalje zaostaju u odnosu na muškarce s invaliditetom. Pozitivnih pomaka ima i u razvoju svijesti o potrebama podrške žena s invaliditetom žrtava nasilja, iako još uvijek imamo premali broj „Sigurnih kuća“ prilagođenih njima u svim segmentima ovisno o vrsti invaliditeta i specifičnosti potreba.“ rekla je  Jurčević.

Naglasila je da žene s invaliditetom se i dalje susreću predrasudama oko majčinstva i često im se ne pruža  adekvatna podrška te  unatoč određenim poboljšanjima žene s  invaliditetom u Hrvatskoj i dalje se suočavaju s brojnim preprekama. Stoga Jurčević smatra da je  potrebno  sustavno poboljšanje politika i praksi kako bi im se  osigurala jednaka prava i prilike u svim aspektima života.

„Žene s invaliditetom u Hrvatskoj sve su aktivnije u borbi za svoja prava, ali i dalje postoje izazovi u njihovoj vidljivosti i utjecaju na donošenje odluka.

SOIH – Mreža žena s invaliditetom svojim djelovanjem radi na osnaživanju žena kroz edukacije i javne kampanje te je upravo Okrugli stol „ZA SVE ŽENE I DJEVOJKE: PRAVA – JEDNAKOST – OSNAŽIVANJE“ s posebnim naglaskom na žene s invaliditetom proveden u partnerstvu sa Pravobraniteljem za osobe s invaliditetom povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena imao i temu ‘Utjecaj na politike invaliditeta kroz aktivizam žena’ kako bi se potaklo djevojke i žene s invaliditetom da postanu aktivistice i liderice promjena koje grade pravednije društvo za sve. Podrška društva postoji  u borbi žena s invaliditetom za poboljšanje njihovog položaja, ali nije dovoljna“, istaknula je Jurčević.

Poručila je kako je ključno jačanje svijesti javnosti, bolje provođenje zakona i veća inkluzija žena s invaliditetom u društvene i političke procese kako bi njihova prava bila u potpunosti ostvarena.

Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže, kaže Andrea

Kako ste otkrili muzikoterapiju i što Vas je potaknulo da se njome počnete baviti?

-Muzikoterapiju sam otkrila u trenutku kada sam se počela pitati postoji li način da glazba ima dublji smisao osim izvođenja i poučavanja. Tijekom studija glazbene pedagogije osjećala sam da me nešto vuče dalje od klasičnog školskog sustava – nešto živo, stvarno, iskustveno. Počela sam istraživati, slušati svoje unutarnje impulse, i tada sam prvi put naišla na pojam muzikoterapije.

Nisam odmah znala što točno podrazumijeva, ali ideja da glazba može biti alat za povezivanje s ljudima na dubljoj razini, za izražavanje onoga što se ne može reći riječima, za iscjeljivanje – to me odmah dotaknulo. Nije to bila racionalna odluka, više kao poziv iznutra koji nije prestajao.

Kada sam krenula na edukaciju, sve je sjelo na svoje mjesto. Muzikoterapija je spojila sve ono što sam intuitivno osjećala: glazbu, odnos, prisutnost, autentičnost, emocije, slobodu. Danas mi se čini da nisam ja odabrala muzikoterapiju, nego je ona pronašla mene – u pravom trenutku.

Možete li nam ispričati nešto o svom obrazovanju i profesionalnom putu u području muzikoterapije?

-Moj profesionalni put u muzikoterapiji razvijao se prirodno, kao nastavak duboke povezanosti s glazbom, ali i potrebe za smislenijim radom s ljudima. Magistrirala sam glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Puli, a već tijekom studija osjećala sam da klasična pedagogija ne odgovara u potpunosti onome što želim pružiti – nedostajala mi je dimenzija odnosa, emocije, spontanosti.

Zato sam paralelno, 2014. godine, upisala studij muzikoterapije i supervizije na Inštitutu Knoll u Sloveniji. Tijekom studija imala sam priliku raditi praksu u raznim okruženjima – na pedijatrijskoj onkologiji u Ljubljani, u dnevnim rehabilitacijskim centrima, dječjem domu i domu za odrasle s mentalnim poteškoćama. Taj me period oblikovao i kao osobu i kao buduću terapeutkinju.

2019. godine otvorila sam svoj obrt artON, s vizijom približavanja muzikoterapije širem društvu – kroz individualni i grupni rad, edukacije, simpozije, glazbene susrete i projekte.

Što Vas najviše inspirira u radu muzikoterapeuta?

-Inspirira me činjenica da muzikoterapija nije samo sviranje ili pjevanje – to je prisutnost. Prostor gdje osoba može biti točno ono što jest, sa svim svojim zvukovima, nesigurnostima, emocijama, mislima… I to se može osjetiti, dovoljno je da se izrazi, osjeti I bude viđeno.

Posebno me nadahnjuje snaga glazbe da poveže ljude, otopi napetosti i otvori prostore unutarnjeg mira ili oslobađanja. Svjedočiti osobama koje dolaze zatvorene, sumnjičave ili iscrpljene, i promatrati kako se kroz nekoliko tonova ili udaraca na bubanj mijenja njihova energija – to me ne prestaje fascinirati.

Kako biste definirali muzikoterapiju I po čemu se razlikuje od običnog slušanja glazbe?

-Muzikoterapija je znanstvena disciplina koja koristi glazbu i njezine elemente (ritam, melodiju, harmoniju) kao alat za podršku fizičkom, emocionalnom, mentalnom i socijalnom zdravlju. Uključuje profesionalni odnos između klijenta i educiranog muzikoterapeuta, jasno definirane ciljeve i odabrane metode.

Za razliku od običnog slušanja glazbe, muzikoterapija podrazumijeva aktivnu suradnju i izražavanje. Glazba se ne koristi kao pozadina – ona postaje sredstvo komunikacije. Ne radi se o ‘lijepom’ sviranju, već o iskrenom izražavanju.

U tom kontekstu, terapeut pažljivo sluša – ne samo glazbu, već osobu iza nje – promatra, reflektira, i stvara siguran prostor za unutarnji pomak.

Koje su najčešće zablude koje ljudi imaju o muzikoterapiji?

– Jedna od najčešćih zabluda je da se muzikoterapijom mogu baviti svi koji vole glazbu, što nije točno. Potrebna je stručna edukacija koja uključuje psihologiju, psihoterapiju, glazbenu teoriju i praksu.

Druga zabluda je da je muzikoterapija rezervirana samo za djecu ili osobe s teškoćama. U stvarnosti, ona je korisna za sve dobne skupine i u raznim životnim situacijama.

Treća česta zabluda je da je to pasivna aktivnost u kojoj osoba samo sluša glazbu. Aktivna muzikoterapija uključuje sviranje, pjevanje, improvizaciju, pokret…

I možda najčešće pitanje: ‘Moram li znati svirati?’ Ne. Zapravo, često je lakše raditi s osobom bez glazbenog predznanja, jer se izražava bez straha od greške.

Može li se muzikoterapija primjenjivati kod svih dobnih skupina?

– Apsolutno. Od novorođenčadi do starijih osoba – glazba je univerzalan jezik.

Kod djece pomaže u razvoju govora, motorike i emocionalne povezanosti. Kod mladih olakšava izražavanje emocija, osobito kod anksioznosti, ADHD-a, autizma ili traume. Odraslima nudi prostor za emocionalni rad, nošenje sa stresom, burnoutom i pronalaženje smisla. Kod starijih osoba, osobito onih s demencijom, glazba često bude ‘most’ koji ih vraća u poznate, sigurne emocije.

Svaka dobna skupina glazbu doživljava drugačije – a muzikoterapija to prepoznaje i poštuje.

Kako izgleda jedan tipičan muzikoterapijski susret?

– Susret započinje razgovorom ili glazbom, ovisno o potrebi osobe. Nakon toga slijedi glazbeni dio – improvizacija na bubnjevima, pjevanje, slušanje, korištenje tijela kao instrumenta, pokret… sve ovisno o tome što osobi u tom trenutku odgovara.

Završava se smirivanjem i refleksijom – nekoliko minuta tišine, tiha melodija, disanje…

Nijedan susret nije isti, jer ni osoba nije ista svaki put. Ono što ostaje zajedničko je glazba i prostor u kojem se možeš izraziti – bez osude, bez pritiska, bez pravila.

Koje instrumente najčešće koristite u terapiji i zašto?

– Koristim širok spektar instrumenata – svaki s razlogom:

– Ritamski instrumenti (bubnjevi, šuškalice, ocean drum): povezani su s tijelom i emocijama, vraćaju u sadašnji trenutak.

– Melodijski instrumenti (sansula, kalimba, ksilofon, klavir): pozivaju na introspekciju i nježnost.

– Glas: najosobniji instrument, dostupan svima.

– Tijelo: ritam koraka, disanje, udarci rukama o tijelo – sve su to alati izražavanja.

Svi instrumenti koje koristim su intuitivni – ne traže prethodno znanje, već otvorenost.

Na koji način glazba pomaže u izražavanju emocija kod osoba koje se teško verbalno izražavaju?

– Glazba ne traži riječi. Osoba može izraziti emociju kroz ton, ritam, šapat, pokret… To stvara sigurnost, oslobađa, povezuje.

Kada terapeut odgovori glazbeno – stvara se odnos, osjećaj ‘vidim te, čujem te’. Takvi trenuci često otvore vrata dubljem izražavanju i iscjeljenju.

Možete li podijeliti neko iskustvo gdje je muzikoterapija imala posebno snažan učinak?

-Na jednom grupnom susretu improvizirali smo u krugu. Jedna osoba počela je svirati za drugu sirov, snažan ritam – i u tom trenutku kao da je prepoznala vlastitu snagu, koju nije ranije osvijestila.

Nije to bila samo glazbena improvizacija – bio je to trenutak unutarnjeg uvida. Takve situacije podsjećaju koliko je glazba moćan kanal za duboke promjene.

Koliko je muzikoterapija prepoznata i zastupljena u Hrvatskoj?

-Muzikoterapija u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno prepoznata, iako interes raste. Mali je broj educiranih terapeutkinja i terapeuta, pa često djelujemo u privatnoj praksi, kroz projekte, radionice i edukacije.

Organiziram i razna javna događanja, poput Simpozija muzikoterapije, kako bih podigla svijest i stvorila prostor za dijalog među stručnjacima.

Koje izazove vidite u promoviranju muzikoterapije?

-Najveći izazov je neinformiranost – mnogi još uvijek ne znaju što muzikoterapija zapravo jest. Drugi je izazov percepcija glazbe kao luksuza, a ne kao potrebe.

Treći izazov je marketing – teško je promovirati nešto što ljudi još nisu iskusili. Zato nudim iskustvene radionice gdje mogu osjetiti što znači kada glazba ‘govori umjesto riječi’.

Unatoč svemu – sve više ljudi prepoznaje snagu glazbe i sve se više otvaraju prema ovom pristupu. Izazovi postoje, ali su istovremeno i poziv na djelovanje.

Kako vidite budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji?

-Budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji vidim kao uzbudljivu, potrebnu i neizbježnu. Ljudi su sve više otvoreni novim, holističkim pristupima zdravlju, emocionalnoj ravnoteži i osobnom razvoju, a glazba im dolazi kao prirodan alat – bez puno riječi, bez pritiska, s osjećajem sigurnosti i slobode.

Vjerujem da će muzikoterapija postajati sve prisutnija u zdravstvenim i obrazovnim institucijama – u bolnicama, rehabilitacijskim centrima, psihijatrijskim ustanovama, vrtićima i školama.

Vidim i sve više prostora za razvoj privatnih praksi, projekata i radionica u kojima će se muzikoterapija koristiti kao podrška osobnom rastu, emocionalnom iscjeljenju i zajedničkom povezivanju.

Vjerujem i da će doći do snažnije integracije muzikoterapije s drugim strukama poput psihoterapije, logopedije, edukacijske rehabilitacije i socijalnog rada – jer svi dijelimo isti cilj: podržati čovjeka u njegovoj cjelovitosti.

Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže.

Edukacija donosi alate za bolje razumijevanje u području ravnopravnog uključivanja osoba s invaliditetom u svijet rada

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić održao je prošli tjedan u okviru 4. ciklusa edukacije Workplace Inclusion Champion koju organizira Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj, predavanje 5. modula – ‘Uključivanje osoba s invaliditetom’. Izlaganje je održano na lokaciji HR PSOR-a u Jurišićevoj 12, nevisnoj udruzi privatnog sektora.

Ovo je jedna od sadržajnih cjelina edukacije posebno osmišljena kako bi polaznicima pružila znanje i razumijevanje ključnih elemenata ravnopravne uključivosti osoba s invaliditetom u svijet rada.

Edukacija je organizirana u obliku kombiniranog učenja, a sastoji se od online teorije, vježbi i kvizova koji omogućuju produbljivanje znanja o raznolikosti i uključivosti (D&I), kao i razvoj vlastite samospoznaje o tome kako biti istinski uključiv u svakodnevnim interakcijama u svom osobnom i profesionalnom životu.

Edukacija donosi i alate za bolje razumijevanje u području ravnopravnog uključivanja i omogućava uvid u upravljanje raznovrsnošću te sve prednosti koje različite skupine zaposlenika donose poslovnim organizacijama.

Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj (HR PSOR) je neovisna udruga privatnog sektora koju su osnovali vodeći gospodarstvenici Hrvatske da bi poticali održivi razvoj u gospodarstvu i zastupali gospodarstvo u održivom razvoju. HR PSOR je danas nositelj Hrvatskog indeksa održivosti – HRIO, organizator godišnjih Konferencija o održivom razvoju.

Isto tako nositelj je Povelje o raznolikosti Hrvatska pod kojom djeluje i Savez za rodnu ravnopravnost te je nositelj edukacije Korporativna održivost. Stoji iza mnoštva drugih aktivnosti i okuplja više od 60 članova.