Za integraciju osoba s invaliditetom i njihovu inkluziju u društvo ključno je zapošljavanje odnosno pravo na rad pripadnika ove skupine

Poslušaj članak

Perspektiva u kojoj svaki pojedinac ima pravo doprinositi zajednici, invaliditetu unatoč, dovodi do prevencije diskriminacije omogućavajući ravnopravno sudjelovanje u razvoju društva. Ova tematika objedinjuje niz zakonskih, socijalnih i ekonomskih pitanja.

Većina zemalja provodi – ili bi barem trebala provoditi – zakone koji reguliraju zapošljavanje osoba s invaliditetom, a mnoge od njih, poštujući Direktivu o jednakom tretmanu bez diskriminacije prilikom zapošljavanja, uvode obvezujuće kvote za poslodavce kojima isti zapošljavaju određen postotak osoba s invaliditetom u odnosu na broj ostalih zaposlenika.

S obzirom na to da je članica Europske unije, i u Republici Hrvatskoj postoji obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom i to prema kvoti koja obvezuje poslodavca da zaposli određen postotak zaposlenika s invaliditetom. Taj postotak iznosi tri posto od ukupnog broja zaposlenih osoba.

Činjenica je, međutim, da zapošljavanje osobe s invaliditetom zahtjeva i prilagodbu radnog okruženja kako bi se osigurala ravnopravna produktivnost svih zaposlenika koji doprinose kolektivu, a ne samo ostvarila zakonska obveza. Spomenuta prilagodba mora biti u skladu s potrebama zaposlenika s invaliditetom, a može uključivati fizičke promjene kao što su rampe za osobe u invalidskim kolicima, raznu opremu za slijepe i slabovidne osobe kao i fleksibilno radno vrijeme.

Unatoč prednostima za poslodavce koje sa sobom nosi zapošljavanje osoba s invaliditetom, znamo da cijela priča oko ove tematike u praksi ne izgleda baš tako. Dobivanje subvencija na osnovu zaposlene osobe s invaliditetom ili poreznih olakšica kao i poboljšanje korporativne društvene odgovornosti uvelike olakšavaju poslodavcu. Također, zapošljavanje osobe s invaliditetom određenoj kompaniji donosi pozitivan ugled koristan za sve buduće partnere i suradnike jer se stvara percepcija inkluzije te razvoja potencijala svih ljudi bez obzira na invaliditet.

Također, unatoč činjenici da se zapošljavanje osoba s invaliditetom danas puno više promovira i potiče raznim inicijativama i zakonima, još uvijek postoje određeni izazovi i predrasude do kojih dolazi iz neznanja i neinformiranosti. Kao razlog za ovakav stav poslodavci često navode predrasude i nedostatak informacija kao i nepristupačne procese zapošljavanja. Na globalnoj razini tu su još i ekonomska kriza te visoka stopa nezaposlenosti koju uzrokuje manjak vještina konkurentnih za tržištu rada osobito kod populacije osoba s invaliditetom.

Sukladno tome, kako bismo smanjili sponu između poslodavaca i posloprimaca, važno je djelovati na dvije razine i sagledavati istu situaciju iz obje perspektive. S jedne strane potrebno je kontinuirano ukazivati i naglašavati na poticaje koje poslodavci ostvaruju prilikom zapošljavanja osobe s invaliditetom, a s druge strane osnaživati buduće zaposlenike s invaliditetom i poticati ih na razvoj vještina koje će konkurirati na tržištu rada.

Ako se pak malo osvrnemo na razvoj osobnih vještina osoba s invaliditetom potrebnih na tržištu rada, možemo reći da pomaka ima i to zahvaljujući upravo sposobnim i perspektivnim pojedincima koji svakodnevno pokazuju svoj napredak. Međutim, trenutna situacija ipak nije dovoljna da od društva tražimo pozajmicu za ravnopravnost ako prethodno nismo radili na unapređenju vlastitih sposobnosti. DA, još uvijek se, nažalost, događa da netko bez invaliditeta i sa istim referencama kao i vi dobije posao kojemu ste se nadali.

No što to znači?

Trebate li zato prestati raditi na sebi i kukati nad teškom sudbinom u društvu koje vas ne razumije i ne prihvaća? Morate priznati da – koliko god mi često tražimo krivca u nekom drugom: sustavu, stanju u zemlji, diskriminaciji, ne razumijevanju, neznanju… – možda bismo se barem ponekad trebali zapitati ‘A nije li do nas?’

Vjerujem da bi društvo moglo puno više napredovati kada bi se predstavnici sustava za zapošljavanje, poslodavci, ali i osobe s invaliditetom češće pitali ‘A DA NIJE DO NAS?’

S obzirom na sve ranije navedeno, možemo zaključiti da je stvaranje inkluzivnog tržišta rada koje pruža jednake mogućnosti zapošljavanja svima koji žele i mogu raditi te za određeno radno mjesto zadovoljavaju propisane kriterije, ključ za razvoj ravnopravnog društva.

Dakako, inicijative i napori na ovom području nisu jedini preduvjeti za napredak, no sigurno je da zauzimaju značajnu ulogu u osobnom, ali i profesionalnom razvoju svakog pojedinca s invaliditetom.

Marijana Maljković/Centar za razvoj vrijednosti