Sama učenica tiho kaže da ne traži ništa posebno, nego samo priliku učiti, završiti školu i jednog dana raditi svoj posao. Ne želi da je gledaju kroz bolest, nego kao osobu koja se trudi
Dok su tisuće učenika u Hrvatskoj 8. rujna sjele u školske klupe, jedna djevojka s teškoćama ostala je pred zatvorenim vratima. Iako je Ministarstvo znanosti i obrazovanja izričito naložilo da joj se mora omogućiti upis u četverogodišnji program za upravnog referenta, ravnateljica škole odbija provesti odluku. Umjesto da učenica mirno krene u razred koji joj pripada, nova školska godina za nju je počela u neizvjesnosti i poniženju.
U osnovnoj školi djevojci je bila odobrena nastava u kući, temeljem liječničkih nalaza i mišljenja školske medicine, i tada je sustav funkcionirao. No upisom u srednju školu sve se promijenilo: ravnateljica je ignorirala medicinsku dokumentaciju, pribavila mišljenje agencije koja za to nije mjerodavna i odlučila da učenica mora pohađati nastavu ‘na redovan način’. To je značilo preseljenje obitelji u drugi grad, svakodnevnu pratnju do škole i iz škole, plaćene instrukcije i stalnu borbu da dijete uopće izdrži program.
Unatoč svemu, djevojka je trogodišnje obrazovanje završila s odličnim uspjehom. Sada joj se, međutim, uskraćuje pravo na nastavak školovanja, iako je Ministarstvo jasno reklo da ga ima. U međuvremenu je i Ustavni sud odbacio tužbu uz obrazloženje da nisu iscrpljena sva pravna sredstva, iako žalba nikada nije bila dopuštena jer je cijeli spor vođen kao ‘neupravni postupak’. Time je zatvoren put zaštite u Hrvatskoj, pa roditelji najavljuju da će slučaj iznijeti pred Europski sud za ljudska prava.
Ovdje ne bi smjelo biti nikakve dileme. Ustav Republike Hrvatske u članku 66. jamči pravo svakome na obrazovanje. Zakon o odgoju i obrazovanju obvezuje škole da provode odluke Ministarstva. Zakon o općem upravnom postupku u članku 121. određuje da se žalbe moraju riješiti u roku od 60 dana. Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom obvezuje Hrvatsku da djeci s teškoćama osigura obrazovanje bez diskriminacije i uz razumne prilagodbe. Drugim riječima, sve je na strani djeteta, a samo jedna osoba – ravnateljica škole – stoji nasuprot cijelom sustavu i prkosi odluci Ministarstva.
Odvjetnica iz Zagreba, koja zastupa obitelj, ističe kako se ovdje ne radi o formalnostima, nego o otvorenoj diskriminaciji. Ministarstvo je jasno reklo da se djevojci mora omogućiti upis, no ravnateljica to odbija provesti i traži načine da spriječi ono što je njezina obveza. To je, kaže, grubo kršenje zakona i prava djeteta.
Majka učenice govori da je tri godine gledala kako njezino dijete pati. Vraćala se iz škole iscrpljena i uplakana jer je bila prisiljena pratiti nastavu koja joj zdravstveno ne odgovara. A sada, nakon što je sve izdržala i završila školu s odličnim uspjehom, opet joj zatvaraju vrata. -Srce mi puca jer znam da ona može i želi učiti, ali joj to netko uskraćuje – dodaje majka.
Sama učenica tiho kaže da ne traži ništa posebno, nego samo priliku učiti, završiti školu i jednog dana raditi svoj posao. Ne želi da je gledaju kroz bolest, nego kao osobu koja se trudi.
Primjeri iz Europe pokazuju da drugačiji pristup nije samo moguć nego i normalan. Na Sveučilištu u Kölnu studenti s epilepsijom i drugim teškoćama imaju pravo na asistente i prilagođene ispite te završavaju pravne i medicinske fakultete. U Sloveniji studenti s invaliditetom zakonski imaju pravo polagati ispite vlastitim tempom i uz prilagodbe. U Velikoj Britaniji mladi s invaliditetom studiraju na Oxfordu i Cambridgeu uz pomoć državne potpore za studente s invaliditetom.
A u Hrvatskoj – jedna ravnateljica brani djevojci s teškoćama čak i upis u srednju školu.
Ovo pitanje više nije samo za jednu obitelj nego za cijelu državu. Ako Ministarstvo donese nalog, a ravnateljica ga može ignorirati, tko zapravo vodi škole u Hrvatskoj – država ili ravnatelji? Nova školska godina trebala je za ovu djevojku značiti veselje i novi početak. Umjesto toga, ostala je pred zatvorenim vratima jer je ravnateljica odlučila staviti svoju volju iznad zakona i odluke Ministarstva.
Ako institucije nastave šutjeti, poruka je jasna: diskriminacija djece s teškoćama u Hrvatskoj nije iznimka, nego sustavni problem.