Intervju
SLAVEN ŠKROBOT Putovanjima ispitujem sebe, svoje granice i granice jedne osobe s invaliditetom
Putovanje u strane zemlje obogaćuje čovjeka. Zbog prirodnih ljepota, kulture i običaja svaka zemlja pruža novo nezaboravno iskustvo. Jedan od zaljubljenika u putovanja je Slaven Škrobot, kojeg tetraplegija ne sprečava da posjećuje čak i daleke i egzotične zemlje
Poslušaj članak
S obzirom na to da ste osoba s invaliditetom zbog nesretnog slučaja, kakav je vaš život bio prije kobnog događaja?
– Ljudi imaju potpuno krivu percepciju o nama, osobama s invaliditetom, misleći kako smo tek nakon ovakve nesreće odlučili živjeti ‘punim plućima’. To, barem kod mene, nije niti približno točno s obzirom na to da sam prije ozljede živio poprilično ispunjen život. Nastradao sam u 23. godini života, a do tada sam, na moju sreću, doživio i iskusio mnogo. Studirao sam ekonomiju, skijao, bordao, trenirao odbojku, igrao nogomet, ronio s bocama, obožavao voziti bicikl i bavio se mnogim vrstama ribolova. Bio sam poprilično hiperaktivan i aktivan, najviše se družeći s prijateljima ili se baveći nekom od navedenih aktivnosti.
Koliko vam je invaliditet promijenio život?
– Moj fizički aspekt života promijenjen je u potpunosti, što je logično jer sam se iz potpuno aktivnog života našao u pasivnom. Ispočetka sam trebao naučiti koristiti svoje ‘novo tijelo’ i osjećaje. Tu bih rekao da sam nakon ozljede u potpunosti morao promijeniti sve. Što se psihe i karaktera tiče, mislim da nisam puno odstupio od onoga što sam bio prije, a ako i jesam, vjerujem da je to bilo u pozitivnom smjeru.
Što vas je potaknulo na putovanja?
– Prvenstveno znatiželja i izazov. Kada sam nastradao, svi su od mene očekivali da se bavim sportom, što je bio logičan potez s obzirom na to da sam prije ozljede cijeli život bio prilično aktivan. Iako sam se okušao u sportu, točnije u stolnom tenisu, za mene je to nekako bio ‘najlakši izlaz’. Otputovavši u Maroko, shvatio sam da je putovanje na takve egzotične destinacije nešto što je u potpunosti neistraženo, nepoznato i nešto što ljudi u mojem stanju ne rade. To je ono što sam vidio kao istinski izazov i nešto što želim raditi, nešto što će me ispunjavati i činiti da se osjećam živim.
Što za vas putovanja znače u životu?
– Rekao bih – slobodu i period kada moj invaliditet pada u drugi plan. Znače mi izazov, jer na tim putovanjima ispitujem sebe, svoje granice i granice jedne osobe s invaliditetom. Ispunjavaju me i zadovoljavaju moje potrebe za istraživanjem, pustolovinom i adrenalinom. Putovanja su moja strast i daju mi osjećaj da sam živ.

Koliko ste do sada zemalja posjetili?
– Iskreno, ne znam. Ne vodim se baš tim brojkama i statistikama jer mislim da putnika ne definira broj zemalja koje je posjetio. Iskren sam prema sebi i znam da me ne zanima baš svaka zemlja, i mislim da nema osobe koju iskreno zanima baš svaka zemlja. Uzalud čovjek proputuje sve zemlje svijeta ako se u svakoj zadržao par dana. Bitnije mi je biti u nekoj zemlji duže i ući ‘dublje’ nego posjetiti više njih. Bitno mi je ono što vidim i doživim te ono što doma zauvijek ponesem sa sobom.
Koja vas se zemlja najviše dojmila i zašto?
– Uvijek biram zemlje koje mi se sviđaju i gdje ću doživjeti određenu dinamiku i iskusiti puno toga. S obzirom na to, sva su mi mjesta i zemlje koje sam posjetio jednako drage i u sve njih bih se jednog dana volio vratiti. Ipak, ako već nešto moram izdvojiti, bila bi to Australija. Jednostavno, životinjski i biljni svijet potpuno su drukčiji nego bilo gdje drugdje. S jedne strane imaš osjećaj da boraviš na mjestima na kojima nitko nikada nije kročio, dok s druge strane imaš gradove i mjesta s europskim standardima.
Koje biste zemlje voljeli posjetiti, a još niste?
– Postoji neki ‘popis’ zemalja koje želim posjetiti, a još nisam, poput Irana, Namibije, Indije, Saudijske Arabije, Mjanmara i Madagaskara. Osim toga, volio bih se vratiti u Indoneziju i Australiju. To su sve želje, a kada će se točno ostvariti – ne znam, putujem i biram po osjećaju, tako da vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme.
Putujete li uskoro u neku zemlju?
– Trenutno nemam nikakvih planova. Put u Južnu Ameriku iscrpio me do te mjere da sam poželio neko vrijeme mirovati i čekati da se probudi žeđ za nekom novom avanturom. Zaželio sam se mira, proljeća, ljeta, bicikliranja i prijatelja. Kada osjetim da želim na neki put, znat ću da je vrijeme za otići nekamo.

Čime se još bavite osim što putujete?
– Volim slušati glazbu, odlaziti na koncerte i festivale, čitati i istraživati, i generalno preispitivati sve – pa i sebe. Volim biciklirati i jedva čekam toplije vrijeme da mogu duže biti vani. Držim predavanja – kako putopisna, tako i edukativna te motivacijska. Pišem, za sebe i za druge, ovisno postoji li nekakva suradnja, kao što je trenutno slučaj s Belupom, na čijem portalu pišem dva bloga mjesečno. Ima toga čime se volim okupirati i što me zanima, a ljudi misle da ako sam nepokretan da mi je dosadno, što nikako nije točno.
Koji su vaši planovi u budućnosti?
– Volio bih postići potpunu financijsku neovisnost i djelomičnu fizičku neovisnost, tj. fizički napredovati do te razine da se, npr., mogu sam transferirati u krevet ili u auto. Volio bih nastaviti raditi ono što volim, ne u ovom ekstremnom obliku kao do sada. Volio bih osnovati obitelj, napisati knjigu i snimati dokumentarce.
Vaš životni moto i poruka mladima općenito te osobama s invaliditetom?
– Ne vodim se nekim motom posebno. Rekao sam sebi nakon nesreće da ću nastojati ovaj život živjeti na najbolji mogući način, iskoristivši što više mogu i na invaliditet ne gledati kao na nešto što me definira, već isključivo kao na izazov. Prihvativši ga takvim, u svakoj maloj pobjedi osjećam satisfakciju. Mislim da je vrlo važno u ovakvoj situaciji pronaći nekakav hobi i nešto što će nas ispunjavati i davati nam osjećaj da radimo nešto korisno.
Intervju
MARIO KOVAČ Umjetnici s invaliditetom ne smiju biti u getu
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Intervju
MIROSLAV VRANKIĆ Svijest bez sustava nije dovoljna
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Intervju
Fran Krasnić i SIADUS za studente s invaliditetom
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
-
in MREŽAPrije 6 danaStigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
-
Civilno društvoPrije 7 danaPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
Osobe s invaliditetomPrije 6 danaPravobranitelj Jurišić traži odgovornost zbog slučaja Jankomir
-
Osobe s invaliditetomPrije 5 danaZapošljavanje osoba s invaliditetom u 2026. godini
-
Video / podcastPrije 6 danaZašto dug sastanak može biti iscrpljujuć za nagluhe osobe?
-
VijestiPrije 2 danaPotpora za prijevoz studenata s invaliditetom
-
BocciaPrije 2 danaDora Bašić zlatna na Svjetskom kupu u Brazilu
-
Civilno društvoPrije 2 danaPokrenut program „Mreža podrške u zajednici”




