S ciljem upoznavanja javnosti s utjecajem psa na svakodnevno funkcioniranje i prednostima držanja psa, Centar za rehabilitaciju Silver organizirao je radionicu ‘Kako pas utječe na čovjeka
Poslušaj članak
Jedinstveni odnos čovjeka i psa razvijao se kroz povijest. Danas je pas često ravnopravan član obitelji koji pozitivno utječe na život čovjeka. S ciljem upoznavanja šire javnosti s utjecajem psa na svakodnevno funkcioniranje i prednostima držanja psa, Centar za rehabilitaciju Silver organizirao je u srijedu radionicu pod nazivom ‘Kako pas utječe na čovjeka’.
Radionicu su vodili instruktorica pasa pomagača i voditeljica Odjela za školovanje i dodjelu pasa pomagača korisnicima Jennifer Ceia te psiholog Dario Antić. Osim predavanja, održana je i vježba sa psima tijekom koje su sudionici radionice pokazali svoje reakcije u prisutnosti pasa i bez njih.
– Razni su benefiti držanja pasa. Osoba postaje veselija i spontanija, lakše ulazi u interakciju s drugim ljudima te širi krug poznanstava – rekao je Antić. Istaknuo je kako pas pomagač ima ključnu ulogu u svakodnevnim aktivnostima osoba s invaliditetom.
– Pas može biti motivator koji potiče djecu s određenim teškoćama u razvoju da prije izvrše zadatak koji se od njih očekuje. U terapijama Centra Silver vidljivo je da su djeca motiviranija kada je pas prisutan. Kod osoba i djece s teškoćama pas može biti suputnik koji potiče napredak u terapijskom procesu. Koliko će vremena biti potrebno da se dijete s teškoćama poveže sa psom, ovisi o vrsti teškoće – objasnio je Antić.
Voditeljica Odjela za psihosocijalnu rehabilitaciju i ranu intervenciju u Centru Silver, Tatjana Ličina, rekla je da psi pozitivno utječu na mentalno zdravlje djece s teškoćama u razvoju, smiruju ih i potiču na socijalne kontakte.
– U Silveru provodimo terapiju sa psima individualno, ovisno o potrebama djeteta. Ako dijete ima strah od psa ili određenu zadršku, prvo se radi na tome. Dolaze nam djeca s različitim teškoćama – od poremećaja iz spektra autizma, preko cerebralne paralize do raznih sindroma. Djeca najčešće vrlo dobro prihvate psa – rekla je Ličina. Centar Silver provodi i program socijalizacije budućih pasa pomagača.
– Godišnje se javi oko 60-ak novih osoba za ulogu socijalizatora pasa pomagača. Pas boravi kod socijalizatora do 16. mjeseca starosti. Kolege koji vode program socijalizacije pružaju im podršku, a Centar pokriva troškove prehrane i veterinarske skrbi. Socijalizatori su obvezni dolaziti na satove učenja u grupi, a po potrebi se radi i individualno s njima i psima, ovisno o fazi odrastanja – pojasnila je Ličina.
Svoja iskustva u radu sa psima vodičima za slijepe podijelila je Jennifer Ceia.
– U Kaliforniji sam 15 godina radila kao instruktorica pasa vodiča i s korisnicima. Tri godine sam se školovala kako bih stekla certifikat za instruktora pasa vodiča. Ono što sam primijetila u svom radu jest da psi vodiči omogućuju slijepim osobama veću mobilnost, samostalnije i sigurnije kretanje, no potrebno je međusobno privikavanje koje traje oko godinu dana. Odnos sa psom pozitivno utječe i na mentalno zdravlje korisnika. Također, pas vodič otvara mogućnosti socijalnih kontakata, što dodatno doprinosi psihološkom zdravlju korisnika – ispričala je Ceia.
Što se tiče terapijskih pasa, Ceia je pojasnila da se u Hrvatskoj oni dodjeljuju stručnjacima koji ih uključuju u svoje područje rada.
– Pas je pomagač u aktivnostima koje stručnjak provodi s korisnicima. Svaki pas je treniran za određenog stručnjaka i ima jasno definirane zadatke. U Americi, čak i kućni ljubimci mogu postati terapijski psi ako polože ispite iz socijalizacije i poslušnosti. S vlasnicima odlaze u posjete bolnicama i školama gdje provode različite aktivnosti – rekla je Ceia.
Natalija Rusan, majka dječaka Gabrijela koji ima teškoće govora i poremećaj senzorne integracije, podijelila je svoje iskustvo. Rekla je da se njezin sin u početku bojao pasa, no nakon susreta s terapijskim psima u Centru Silver strah je nestao.
– Gabrijel pohađa drugi razred osnovne škole Suvag. Tamo se susreo s terapijskim psom, popularnom Gabicom, koja je pozitivno utjecala na njegovo raspoloženje. Razmišljamo kao obitelj o mogućnosti da uzmemo školovanog terapijskog psa za Gabrijela. Sin je napredovao emocionalno, a uz pomoć psa mogao bi postići još mnogo jer terapijski psi djeluju umirujuće na djecu s teškoćama – rekla je Rusan.
Ana Kanjera, stručna suradnica HSUCDP-a, posebno je istaknula program koji Savez već treći ciklus provodi u suradnji sa svojim udrugama članicama diljem Lijepe naše, a riječ je o projektu Klub aktiv
Poslušaj članak
Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize (HSUCDP) nastavlja djelovati na promicanju uključivog društva, jednakih mogućnosti i aktivnog sudjelovanja osoba s invaliditetom u svim područjima života.
Poruka je to jučerašnjih Dana otvorenih vrata, događanja koje je Savez upriličio na svojoj zagrebačkoj adresi.
Ana Kanjera, stručna suradnica HSUCDP-a, posebno je istaknula program koji Savez već treći ciklus provodi u suradnji sa svojim udrugama članicama diljem Lijepe Naše, a riječ je o projektu Klub aktiv.
Usto, naglasila je važnost projekta Eduka – edukacijom protiv nasilja, koji je Savez proveo među učenicima osnovnih škola s područja Zagreb. Rečeni je projekt proveden uz financijsku podršku Grada Zagreba, koji je također novčano podržao i projekt ‘4 kampanje za cerebralnu i dječju paralizu’.
Kroz petnaest godina djelovanja, naglasila je Ana Kanjera, Savez je odigrao važnu ulogu u zagovaranju prava osoba s invaliditetom, pružanju podrške članicama te unapređenju kvalitete života osoba s cerebralnom i dječjom paralizom i njihovih obitelji.
Poseban dio programa bio je namijenjen učenicima trećeg razreda Gimnazije Lucijana Vranjanina, koji su sudjelovali u edukativnim aktivnostima o ulozi udruga i saveza u hrvatskom društvu, s naglaskom na organizacije koje djeluju u području zaštite i promicanja prava osoba s invaliditetom.
Na događanju su sudjelovali predstavnici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Društva osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb CeDePe, Saveza društava distrofičara Hrvatske, Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida te Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, čime je dodatno potvrđena važnost međusektorske suradnje u području podrške osobama s invaliditetom.
Imaginacija može biti i puno snažnija kod osoba koje, recimo, ne vide, koje su slabovidne ili imaju oštećenje sluha, ili se možda kreću u invalidskim kolicima, kaže nagrađivani književnik
Poslušaj članak
Hrvatska knjižnica za slijepe ponovno je na svojoj književnoj tribini ugostila plodnog i nagrađivanog autora. Ovog puta riječ je o Ivici Prtenjači, pjesniku, piscu i radijskom uredniku koji iza sebe ima sedam romana i tko zna koliko zbirki poezije i kratkih priča.
Na ovoj tribini bila je i ekipa In Portala koja je kratki razgovor s Prtenjačom – uzgred, dvostrukim laureatom VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman – započela s ovim pitanjem: može li književnost u ovo digitalno doba, kad je čovjek dušu prodao tehnologiji, i dalje biti tumač stvarnosti u kojoj živimo?
– Može i mora! Život bez književnosti, bez umjetnosti, nije ljudski život – kategoričan je Prtenjača.
– Meni je apsolutno nezamisliv svijet bez književnosti i mislim da postoji jako mnogo ljudi koji možda nisu svjesni koliko bi ljudski život bez pisane riječi bio isprazan. Dakle, bez književnog teksta koji mijenja naš odnos spram stvarnosti, naše osjećaje, koji nas nakratko spašava od besmisla života.
No, pitamo Prtenjaču, koliko vrijedi književni tekst ukoliko autor kao alat koristi umjetnu inteligenciju, antitezu kreativnosti i mašte. Tvrdi se naime da je među književnicima sve više onih koji kreativne blokade rješavaju oslanjajući se na Chat GPT ili neke slične oblike digitalnih pomagala.
– Ne poznajem nikoga takoga, ili bari meni nisu ljudi priznali. Ja, recimo, ne znam koristiti umjetnu inteligenciju ni zašto. No svijet se jako brzo mijenja, svakodnevno se događa neka mala apokalipsa, a kako će u svemu tome proći književnost to ne mogu projicirati – kaže Prtenjača.
Može li književnost, umjetnost općenito, odigrati značajnu ulogu u integraciji osoba s invaliditetom u svekolike društvene procese te, možda, biti jedna od grlatijih zagovornica društva jednakih mogućnosti?
– Apsolutno može! Mislim da su u tom smislu ljudi s invaliditetom u istoj pozici kao i oni bez invaliditeta, isto mogu čitati, mogu slušati audio knjige, mogu doći na ovakvu književnu tribinu – veli Prtenjača.
– Ljudska imaginacija nije ograničena na invaliditet bilo koje vrste. Ja kada pišem, recimo, uvijek razmišljam o tom svom čitatelju koji je dobronamjeran, koji je zainteresiran, koji će mi dopustiti da ga začaram svojim tekstom. A tu nema razlike između invalidne osobe ili čitatelja koji nema te tegobe. Dapače, imaginacija može biti i puno snažnija kod osoba koje, recimo, ne vide, koje su slabovidne ili imaju oštećenje sluha, ili se možda kreću u invalidskim kolicima. Jer čovjek je prilagodljiv i čovjek se razvija, a upravo u tom smislu književnost može imati važnu i plemenitu ulogu u životu osoba s invaliditetom – zaključuje Prtenjača.
Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom
Poslušaj članak
Dvodnevni stručni skup ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’ održan je krajem svibnja na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu, okupivši stručnjake iz sustava visokog obrazovanja i studentske predstavnike koji su raspravljali o inkluziji, različitosti, mentalnom zdravlju te podršci studentima u akademskom okružju.
Skup je otvorio prorektor Sveučilišta u Zagrebu Boris Brkljačić, istaknuvši važnost razvoja dostupnijeg i uključivijeg visokog obrazovanja te naglasivši kako inkluzija podrazumijeva uklanjanje fizičkih, ali i društvenih prepreka poput predrasuda, stereotipa i osjećaja nepripadanja.
Tijekom prvoga dana sudionici su kroz predavanja i radionice raspravljali o intersekcionalnosti u visokom obrazovanju, održivim modelima podrške studentima, ulozi supervizije u radu nastavnika te načinima pružanja podrške studentima s disleksijom. Poseban naglasak stavljen je na potrebu stvaranja sigurnog i podržavajućeg akademskog okruženja u kojem studenti mogu ravnopravno sudjelovati u svim aspektima studiranja.
Drugi dan skupa, održan na Filozofskom fakultetu, bio je posvećen mentalnom zdravlju studenata, ulozi nastavnika u pružanju podrške te izazovima s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom i kroničnim bolestima.
Sudionici su istaknuli važnost sustavne edukacije nastavnika, razvoja komunikacijskih kompetencija i stvaranja akademske kulture oslobođene stigme i predrasuda. Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom.
Na skupu je zaključeno kako su inkluzija i različitost temelj kvalitetnog visokog obrazovanja te da razvoj uključivog akademskog okruženja zahtijeva trajno unapređivanje sustava podrške, međuinstitucionalnu suradnju i aktivno uključivanje studentske perspektive u oblikovanje politika i praksi. Naglašeno je i da podrška studentima treba biti institucionalno utemeljena, dostupna i usmjerena na potrebe svakog pojedinca, uz osiguravanje odgovarajućih resursa i kontinuirane stručne podrške zaposlenicima.
U završnom dijelu skupa dodijeljeno je priznanje za najbolji poster studentima Franu Matiji Krasniću i Leonu Benkoviću s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za rad ‘SIADUS – System of Inclusive Assistance for Disabled University Students’.